Ima li koristi od obveznih mirovinskih fondova kojima se imovina topi

U dobrim ili uobičajenim godinama prinosi obveznih mirovinskih fondova, kao i mnoge druge stvari u životu, ne privlače previše pozornosti kao kada stvari krenu nizbrdo.

No, slično kao i sada već davne 2008. godine, ove 2022. godine pogled na prinose obveznih mirovinskih fondova pokazuje godinu gubitaka, što, logično, mršti lica brojnih članova, a poglavito onih koji se uskoro spremaju u mirovinu, te ponovno otvara pitanja svrsishodnosti ideje obveze postojanja osobne kapitalizirane mirovinske štednje.

Prema najnovijim podacima Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA) važećim za listopad, najveći broj od 2,166 milijuna članova obveznih mirovinskih fondova, popularno nazvanog drugog stupa mirovinske štednje, nalazilo se u štednoj kategoriji B umjerene rizičnosti, točnije 86,3 posto. U najrizičnijoj kategoriji A bilo je 10,1 posto članova, dok se u najmanje rizičnoj, u koju dođu oni koji broje zadnje godine do umirovljenja i žele što manji rizik, trenutačno nalazi 3,6 posto štediša.

Imovina sva četiri obvezna mirovinska fonda, također po podacima za listopad, iznosi 130,8 milijardi kuna ili 1,4 milijarde kuna, odnosno 1,1 posto više no u rujnu. To je naizgled dobro, no, pogleda li se stanje imovine na kraju prošle godine, ono je iznosilo 133 milijarde kuna ili 2,2 milijarde kuna više nego sada. Kako svakog mjeseca obvezne uplate u mirovinske fondove ove godine iznose između 600 i nešto više od 700 milijuna kuna (u listopadu 705,4 milijuna kuna), jasno je da je vrijednost imovine ove godine u uvjerljivom minusu.

Službeni fondovski podaci pokazuju kako je, primjerice, imovina kategorije B fonda PBZ Croatia osiguranje ove godine do 20. studenoga u minusu od 6,72 posto. Kod Allianza je ta brojka u minusu od 5,16 posto, kod Erste plavog fonda na 4,79 posto te kod Raiffeisena na 1,95 posto.

Istodobno, gledaju li se podaci od osnivanja fondova te kategorije imovine prije 20 godina, kod PBZ Croatia osiguranja prinos iznosi 4,78 posto, kod Allianza 4,87 posto, kod Erste plavog 5,42 posto te kod Raiffeisena 5,2 posto.

Je li to razlog za zadovoljstvo? I znači li to da je drugi mirovinski stup u tom smislu polučio učinak koji priželjkuju budući umirovljenici?

Po riječima Željka Garače s Ekonomskog fakulteta u Splitu dvojbe nema.

"Na prvi pogled bi mogli biti zadovoljni prinosom… Razlike (među fondovima) nisu primarno odraz sposobnosti pojedinih menadžera fondova, iako djeluju na istom, pretežito domaćem tržištu kapitala. Razlike su uvjetovane dinamikom zaduživanja države i državnim obveznicama koje su bile na raspolaganju u danom trenutku kada su fondovi morali investirati, a ovisilo je o ročnosti i kamatnim stopama za pojedine obveznice gdje je bilo velikih promjena posljednjih par godina", kaže Garača.

No odmah dodaje kako bi to bio samo površinski uvid.

"No, ako stvari analiziramo malo dublje, one izgledaju lošije. Naime, uzmemo li kao primjer prinos od 4,72 posto, za period od 2002. do 2019.  godine prosječna kamatna stopa na državne obveznice je iznosila ugrubo 4,7 posto. U posljednje tri godine to je nešto niže, ali ne može drastično promijeniti sliku jer u portfeljima mirovinskih fondova još ima državnih obveznica s kamatom od 6,5 posto. Slijedi zaključak da je spomenuti prinos, ostvaren samo temeljem državnih obveznica koje čine preko 70 posto portfelja fondova u ranijim razdobljima, približno jednak i prinosu na druge oblike ulaganja, prije svega dionice, a tu su očekivanja sigurno bila veća", navodi Garača.

Ove je godine, naravno, došlo do eskalacije problema kad je riječ o prinosima.

"Gubici su od početka ove godini enormni. Ako uzmemo u obzir podatke (o prinosima) koje ste spomenuli, a treba uzeti u obzir i da je zbog zatvaranja računa u fondovima zbog odlaska u mirovinu isplaćeno preko 1,5 milijardi kuna, što je smanjilo imovinu, ali se ne može smatrati gubitkom, dolazimo do gubitka od oko osam milijardi kuna. To su golemi novci. No tu nije kraj problemima koje možemo očekivati u narednim godinama zbog izvjesne recesije, zapravo stagflacije, pa bi gubici mogli i dalje rasti", kaže Garača.

Željko Garača | Ekonomski fakultet Split

Po njegovim riječima, realna vrijednost imovine fondova se kroz godine zapravo smanjila te smatra kako je rješenje ukidanje drugog mirovinskog stupa.

"O budućnosti drugog mirovinskog stupa ja imam jasan i rezolutan stav da ga treba što prije ukinuti. Ostaje pitanje kako povećati mirovine iz prvog stupa. Dva su općeprihvaćena načina za to, a to su produljenje boravka na tržištu rada, odnosno više godina radnog staža, te povećanje produktivnosti. To se zapravo uglavnom već događa, ali je taj proces prilično spor. Moja teza je da bi već imali veće mirovine iz prvog stupa da nije bilo mirovinske reforme, i to upravo zbog štete koju nanosi. Među dobrim prijedlozima je, recimo, i dodatno stimuliranje ostanka u svijetu rada i nakon stjecanja prava na punu starosnu mirovinu. No za značajnije povećanje mirovina predlažem radikalnu fiskalnu reformu sa značajnim prebacivanjem poreznog opterećenja s rada na potrošnju. No čini mi se da je takav zahvat vrlo malo izgledan", smatra Garača.

Predsjednik uprave Hanfe Ante Žigman je u razgovoru za HRT prije nekoliko dana rekao kako se ove godine radi o nekih pet-šest milijardi kuna koje obvezni mirovinski fondovi nisu uspjeli zaraditi te da se to može nadoknaditi, kao što je to bio slučaj i s padom prinosa u 2008. godini, no da će za to trebati nešto godina. Najgore su, kako ispada, zapravo prošli oni koji su neposredno pred mirovinom jer im se gubitak ni u kojem slučaju ne može nadoknaditi.

On također napominje kako se u idućoj godini ne očekuje neki daljnji značajan pad tržišta.

Očito je onda da će rasprava i dvojbe oko uspješnosti drugog mirovinskog stupa i dalje ostati na sceni, uključivo i onu najvažniju – je li drugi mirovinski stup opravdao svrhu ili mirovine mogu biti bolje bez njega.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar