U Lagosu u Nigeriji Tijjani Abubakar vodi iznenađujući i unosan posao: Prodaje otpad iz jedne od najsiromašnijih zemalja na svijetu nekima od najbogatijih zemalja.
Abubakarov labirint radnih prostora, u prljavoj betonskoj zgradi pored prostrane trgovine elektronikom, odlagalište je neispravnih mobitela. Radnici odvijačima i čekićima vade mobitele iz plastičnih vreća i razbijaju ih poput oraha. Vještim prstima izvlače zelene sklopovske ploče, zatim ih bacaju na hrpe koje im se nalaze pod nogama.
Sklopovske ploče sadrže male količine bakra, nikla, zlata i drugih vrijednih metala. Međutim, izvlačenje tih metala puno je teže od jednostavnog razbijanja telefona. Za usitnjavanje ploča i odvajanje njihovih elemenata potrebna je sofisticirana i skupa oprema. Niti jedan objekt bilo gdje u Africi nije sposoban izvesti taj podvig. Stoga Abubakar izvozi svoje sklopovske ploče bolje opremljenim stranim subjektima koji se bave recikliranjem. Gotovo svi se nalaze u Europi ili Kini - ponekad baš u zemljama u kojima su uređaji proizvedeni.
Problem bogatih zemalja koje svoj elektronički otpad odbacuju u siromašne zemlje uredno se dokumentira. Ono o čemu ima puno manje podataka jest da postoji sve veći protok digitalnog otpada koji se kreće u suprotnom smjeru, a pokreću ga poduzetnici s globalnog juga.
E-otpad, kao što je opće poznato, široka je kategorija koja obuhvaća gotovo sve što je odbačeno, a ima utikač ili bateriju. To se odnosi na računala, telefone, kontrolere za igrice i druge digitalne uređaje koje svi mi koristimo i bacamo u sve većim količinama. Prema podacima Ujedinjenih naroda, svijet godišnje proizvede više od 68 milijuna tona e-otpada, što je dovoljno da se napuni konvoj kamiona koji se proteže oko ekvatora. Goruće je pitanje kako to riješiti; taj oblik smeća jedinstven je problem. Ako te uređaje samo bacite na odlagalište, otrovne kemikalije mogu istjecati iz njih u tlo i vodu. A njihove litij-ionske baterije mogu se zapaliti te uzrokovati požar u odlagalištu. Bez obzira na to, UN procjenjuje da se samo 22 posto cjelokupnog e-otpada diljem svijeta prikuplja i reciklira. Ostatak se odbacuje, spaljuje ili jednostavno zaboravlja kod kuće ili na poslu.
Bloomberg Businessweek / Generiranje elektroničkog otpada u kilogramima, 2022.
Osim štete za okoliš, ovo je ogroman gubitak resursa. Digitalni uređaji sadrže mnogo vrijednih metala, poput bakra u njihovim sklopovskim pločama i kabelima te litija, kobalta i nikla u baterijama. Prema UN-u svijet trenutačno u e-otpad baca metale u vrijednosti od više od 60 milijardi dolara (57 milijardi eura) svake godine.
U bogatim zemljama uglavnom ne postoji jednostavan način za recikliranje starih iPhone telefona ili kontrolera za Xbox te oni završe odbačeni ili skupljaju prašinu u ladicama sa smećem. U SAD-u i Europi reciklira se manje od jedne šestine neispravnih mobilnih telefona.
Stvari su drukčije u zemljama u razvoju. Ako preživljavate s dva dolara (1,91 euro), a zaradite 10 centi (devet eurocenta) od odbačene električne četkice za zube, to je itekako dobro utrošeno vrijeme.
Prema podacima UN-a, manje od jedan posto od tri milijuna tona e-otpada koji Afrika proizvede svake godine recikliraju licencirane, registrirane tvrtke. Stvarna stopa recikliranja daleko je veća. U Nigeriji, kao i u mnogim zemljama u razvoju, nalazi se zapanjujuće učinkovita mreža desetaka tisuća skupljača otpada koji skupljaju neispravne telefone, stolna računala, Wi-Fi usmjerivače i ostali digitalni otpad, a zatim ih prodaju lokalnim preprodavačima kao što je Abubakar, a pritom nemaju licencu i ne plaćaju porez. Procjenjuje se da se 75 posto e-otpada u Nigeriji na kraju prikupi za određenu vrstu recikliranja. U Indiji se ta brojka procjenjuje na čak 95 posto.
Nitko ne može precizno reći koja količina e-otpada dolazi u bogate zemlje iz siromašnih, ali očito je riječ o rastućoj trgovini. Kupci iz kineskih tvrtki, kao i onih europskih poput belgijskog reciklažnog diva Umicorea, aktivno pretražuju tržišta otpadom u Africi, Aziji i Južnoj Americi u potrazi za materijalima koji se mogu reciklirati kako bi ih dopremili u svoju domovinu. Abubakar govori da surađuje sa stotinama ljudi i da ga je njegovo poslovanje učinilo dovoljno bogatim da je u mogućnosti donirati školske udžbenike i stoku obiteljima u svojoj siromašnoj rodnoj po
Industrija e-otpada nudi i druge prednosti. Tvrtke poput Abubakarove preusmjeravaju smeće s odlagališta te time smanjuju potrebu za iskopavanjem sirovina metala i stvaraju tisuće očajnički potrebnih radnih mjesta. Nažalost, to nije cijela priča. Iako se sklopovske ploče recikliraju, drugi dijelovi digitalnih uređaja često se uništavaju korištenjem grubih metoda koje zagađuju okoliš. Strujni kabeli spaljuju se na otvorenoj vatri koja ispušta toksine. Litijske baterije bacaju se na odlagališta gdje, osim što mogu izazvati požar, mogu ispuštati opasne kemikalije. Radnici koji spaljuju i bacaju otpad najčešće zarađuju samo pokoji dolar dnevno i rade bez zaštitne opreme usred alkalnih kemikalija i otrovnih para.
Šteta od tih radnji dobro je dokumentirana. U Nigeriji su u tlu postrojenja za rastavljanje e-otpada pronađene opasne razine teških metala i drugih toksina. Istraživanja o Guiyu, u kojem se nalazi najveći kineski kompleks za recikliranje e-otpada, utvrdila su ekstremno visoke koncentracije olova u krvi djece koja žive u blizini. Ispitivanje iz 2019. koje je provela organizacija za zaštitu okoliša u Kini otkrilo je više od deset neovlaštenih "žarišnih točaka" za recikliranje e-otpada oko Delhija u kojima je zaposleno oko 50.000 ljudi. U tim su područjima nezaštićeni radnici bili izloženi kemijskim parama, metalnoj prašini i kiselim otpadnim vodama.
Postoje načini kojima se mogu povećati prednosti ove vrste recikliranja e-otpada, a da se pritom ograniči šteta. Danas većina skupljača otpada radi u nereguliranoj "neformalnoj" ekonomiji koja ne plaća porez i imali bi koristi kad bi izašli iz sjene. Povećanje njihovih vještina, kapaciteta i plaće uz reguliranje učinka njihova rada na okoliš bilo bi korisno za sve. U nekim zemljama u razvoju skupljači otpada organizirali su se u sindikate i dobili su vladinu potporu za svoj rad.
U osnovi su priznati kao poduzetnici koji pružaju vrijednu uslugu. U desecima gradova u Kolumbiji, na primjer, vlada plaća skupljačima otpada dio komunalnih naknada za smeće kao dodatak onome što zarađuju prodajom materijala koji se mogu reciklirati. U Puneu u Indiji tisuće skupljača otpada koji idu od vrata do vrata i pripadaju zadruzi u vlasništvu radnika primaju male naknade od kućanstava kojima pružaju usluge – uključujući i sirotinjske četvrti koje gradske službe ignoriraju. Dnevno obrade više od 1000 tona otpada. Budućnost e-otpada mogla bi biti prepoznavanje blaga koje se nalazi u smeću.
Izvor: Penguin Random House
Prilagođeno prema Power Metal: The Race for the Resources That Will Shape the Future , datum objave: 19. studenog. Copyright © Vince Beiser. Odlomak uz dopuštenje odjela Riverhead izdavačke kuće Penguin Random House.
.webp){kind=icon}