SAD je usvojio desetogodišnji klimatski i energetski paket mjera vrijedan 374 milijarde dolara s fokusom na subvencije koje bi trebale omogućiti ostvarivanje održivog razvoja i života na lakši i jeftiniji način.
Taj su paket mnogi okarakterizirali kao jedan od najambicioznijih paketa dekarbonizacije koji je jedna vlada usvojila, no investicije koje u tome smjeru SAD ulaže još uvijek nisu na razini onih za koje su se opredijelile Europska unija (EU) i Kina.
Ako se u obzir uzmu privatne i javne investicije kojima je cilj energetska tranzicija, Kina je uvjerljivo najveći ulagač. Niti američki program niti europski Zeleni plan (Green Deal) tome ne mogu konkurirati.
Kina je prošle godine potrošila 297,5 milijardi dolara na energetsku tranziciju, članice EU-a u isto su uložile 155,7 milijardi dolara, a SAD 119,7 milijardi dolara.
Ulaganja u energetsku tranziciju (u milijardama dolara)
No teško je uvijek razlučiti koliko daleko idu ulaganja vlada, a gdje se stvari svode na doprinos privatnog sektora.
Stoga energetski analitičari obično pribjegavaju metodi usporedbe kvalitete mjera, a glavna razlika između onoga što čini SAD u odnosu na EU i Kinu – svi glavni uzročnici emisija stakleničkih plinova – u tome je što se politika SAD-a ne oslanja na tržišni način reduciranja emisije tih plinova.
Naime, cijena koja se plaća za emisiju stakleničkih plinova obično se svodi na određeni porez ili trgovanje dozvolama za emisiju kada se praktično mora kupiti veća količina dozvola ako se proizvodi više emisija, što povećava troškove.
"Za razliku od mješovite politike regulacije, ciljeva i investicija kako to rade u EU-u i Kini, SAD se opredijelio za visoku razinu potrošnje", ističe energetska stručnjakinja Belinda Schäpe iz think-tanka E3G.
Premda su mnogi ekonomisti hvalili oporezivanje emisije stakleničkih plinova ili trgovinu dozvolama kao dobre metode borbe protiv klimatskih promjena, postoje i oni koji smatraju da bi omogućavanje da čista energija i zelena tehnologija postanu pristupačnije bila bolja metoda. Nešto u tome pravcu sada pokušava SAD.
U okviru Zelenog plana EU namjerava potrošiti 600 milijardi eura u borbi protiv klimatskih promjena iz svog proračuna za razdoblje od 2021. do 2027. To ne uključuje investicije i subvencije na razini pojedinih zemalja članica.
Američki program podrazumijeva stvaranje nove federalne zelene banke u koju će se uložiti 27 milijardi dolara, no samo je njemačka razvojna banka KfW, koja raspolaže s 500 milijardi dolara, veliki izvor investicija u zelene projekte diljem svijeta.
"Premda američki paket podrazumijeva nezabilježenu količinu investicija u zelenu energiju u SAD-u, Kina i EU troše i više", kaže Kelly Sims Gallagher sa Sveučilišta Tufts u Massachusettsu.
Razina investicija potrebna da bi se postigla ugljična neutralnost do 2050. godine (u bilijunima dolara)
U Kini se veliki dio novca ulaže u energiju vjetra i sunca s ciljem postizanja ugljične neutralnosti do 2060. godine. Izgradnja obnovljivih izvora toliko je uspješna da sada prostorno ugrožava područja za proizvodnju hrane.
Samo će ove godine Kina instalirati rekordnih 156 gigavata vjetroturbina i solarnih panela. Za usporedbu, u SAD-u bi do 2026. ulaganja u nove kapacitete vjetroelektrana trebala porasti s 15 na 39 gigavata godišnje, a u solarne elektrane s 10 na 49 gigavata godišnje u istom razdoblju.
No hoće li svi ti napori smanjiti emisije stakleničkih plinova?
Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA), glavni proizvođači emisija troše bitno manje no što bi trebali kako bi se postigla ugljična neutralnost do 2050. godine.
Za uspjeh u tom smislu trebalo bi do 2030. godine godišnje ulagati gotovo pet bilijuna dolara te onda u idućih 20 godina još četiri do pet bilijuna dolara godišnje.
"Svima je zajedničko da sadašnje investicije jednostavno nisu dovoljne. I SAD i Kina i EU trebaju bitno povećati ulaganja", kaže Schäpe.
.webp){kind=icon}
