Hrvatska druga na svijetu po proizvodnji vrhunskih nogometaša - u čemu je tajna?

Broj koji sve objašnjava jest 4,81. Toliko je slavnih nogometaša na milijun stanovnika, prema podacima projekta Pantheon Sveučilišta MIT, proizvela Hrvatska u posljednjih 165 godina. Više od Nizozemske i Argentine, više od Španjolske, Italije, Belgije i Brazila zajedno. Jedino je Urugvaj bolji od tog rezultata, s 11,3, ali to je posebna priča.

Uoči Svjetskog prvenstva 2026., istraživanje argentinskog ekonomista Daniela Schteinigarta objavljeno u biltenu The Atlas podsjeća na nešto što se previše uzima zdravo za gotovo – uspjeh Hrvatske u nogometu, njegovu veličinu i uzroke.

Projekt Pantheon na MIT Media Labu mjeri globalnu prepoznatljivost javnih osoba prema broju jezičnih inačica njihovih članaka na Wikipediji i učestalosti posjeta. Od tisuću najslavnijih nogometaša u povijesti, rođenih između 1850. i 2015. godine, Hrvatska ih ima 4,81 na milijun stanovnika. Urugvaj prednjači s 11,3, ali Hrvatska drži drugo mjesto, ispred Nizozemske (4,58) i Argentine (3,82)

Iza tog apstraktnog broja stoji konkretan popis: Luka Modrić, Zvonimir Boban, Davor Šuker, Ivan Rakitić, Mario Mandžukić, Mateo Kovačić, Robert Prosinečki... Svaki od njih ostavio je trag koji nadilazi granice najpopularnijeg svjetskog sporta – u medijima, u kulturnom sjećanju, u razgovorima koji su se vodili na desecima jezika.

Francuska, zemlja sa 68 milijuna stanovnika i dva naslova svjetskog prvaka, ostvarila je omjer od 1,12. Njemačka, s četiri trofeja, 1,22. Brazil, koji je u općoj svijesti sinonim za nogomet, tek 1,44.

Dinamo Zagreb i izvozna mašinerija

Kad se govori o hrvatskom nogometnom sustavu, uvijek se, prije ili kasnije, dođe do istog mjesta – Maksimira. Dinamo Zagreb je, prema globalnim standardima, jedna od najučinkovitijih akademija na svijetu. Studija koja je analizirala igrače koji su proveli najmanje tri sezone u omladinskim pogonima između 15. i 21. godine pokazala je da je Dinamo, gledano po minutama odigranim u pet najvećih europskih liga, na šestom mjestu na svijetu, odmah iza Ajaxa, River Platea, Sportinga iz Lisabona, Boca Juniorsa i 1860 Münchena.

Iz Dinamova omladinskog pogona izašli su Modrić (Real Madrid), Mateo Kovačić (Manchester City), Joško Gvardiol (Manchester City), Dani Olmo (Barcelona) i deseci igrača koji su formirali okosnicu reprezentacije u posljednjih 30 godina.

Na Mundijalu 1998., kada je Hrvatska debitirala kao samostalna država i odmah osvojila brončanu medalju, sedam od 23 igrača u Ćirinu kadru bili su Dinamovi proizvodi. Na Mundijalu 2018., kada je Hrvatska stigla do finala i izgubila od Francuske, taj je broj porastao na deset – od svih klubova na planetu, Dinamo je dao najviše vlastitih igrača koji su nastupili u finalnoj utakmici Svjetskog prvenstva.

Izvozna sila koja ne ovisi o trofejima

CIES Football Observatory, neovisna istraživačka institucija za nogometnu analitiku, rangirala je Hrvatsku kao prvu zemlju na svijetu po izvozu nogometaša per capita. Između 2020. i 2025. godine, 855 hrvatskih igrača nastupalo je u inozemnim ligama, u 63 slučaja u Italiji, ali i diljem Azije, Amerike i ostatka Europe. Kvantiteta stvara kvalitetu.

HINA/Damir Senčar

Hrvatska je osma u apsolutnim brojkama. Kada se stavi u omjer s populacijom od četiri milijuna, nema joj ravne. Ta logika nije ista kao logika Brazila ili Engleske. Brazil izvozi jer ima 215 milijuna ljudi i ne može apsorbirati sav talent koji proizvede. Hrvatska izvozi jer je cijeli sustav, od najranije dobi, strukturiran oko toga da se igrač što prije plasira na tržište koje ga može platiti više nego što to može domaća liga.

Jugoslavenski korijen koji se ne smije zaboraviti

Svaka analiza hrvatskog nogometa koja ne uzme u obzir jugoslavensko razdoblje nepotpuna je. Bivša Jugoslavija bila je, paradoksalno, iznimno kompetitivna sportska država. Igrači iz Hrvatske natjecali su se desetljećima u jugoslavenskoj prvoj ligi u ozbiljnoj konkurenciji klubova koja je bila na razini europskih naslova. Igrači koji su iz nje izlazili bili su, prema svim dostupnim mjerilima, spremniji za europsku razinu od igrača koji dolaze iz manjih i manje kompetitivnih domaćih liga.

Reprezentacija Jugoslavije bila je, za cijelo vrijeme svog postojanja od 1920. do 1992. godine, redoviti sudionik svjetskih prvenstava i europskih natjecanja. Treće mjesto na Mundijalu 1930. u Urugvaju, četvrto na SP-u 1962. u Čileu, finale Europskog prvenstva 1960. i 1968. godine – sve to u izravnoj konkurenciji s tada dominantnim zapadnoeuropskim i južnoameričkim selekcijama.

Taj sustav nije nestao raspadom države, nego se transformirao. Ono što je nestalo bila je veličina domaćeg tržišta – umjesto jedne jake lige s 18 klubova iz šest republika, ostale su male, siromašne domaće lige koje su talente morale što brže prodavati. Ironično, ta je potreba postala prednost. Dinamo Zagreb nije mogao dugo zadržati Modrića ili Kovačića jer financijski nije bio u toj poziciji, a ujedno više nije bilo ograničenja iz bivšeg sustava u kojem je igrač morao navršiti 28 godina za međunarodni transfer. Dinamo je prodavao i tim prodajama financirao sljedeću generaciju.

Amerika kao ispit otpornosti

Za Hrvatsku je Mundijal 2026. test tranzicije. Zlatna generacija – Modrić, Rakitić, Mandžukić, Lovren, Perišić – već je otišla, ostali su samo podsjetnici na dane najveće slave. Modrić ima 40 godina i igra za AC Milan. Perišić je i dalje u kadru. No iza njih dolaze Gvardiol, Sučić, Stanišić..., igrači koji su formirani u Dinamovoj akademiji ili u europskim klubovima i koji su prošli isti sustav koji je formirao njihove prethodnike.

Hrvatska je u skupini L s Engleskom, Panamom i Ganom. Na papiru prolazna skupina, ali prvo kolo je pokazalo da je teren uvijek druga priča.