Filmovi koji su imali najveći utjecaj na gledatelje nisu to postigli samo zahvaljujući novim gadgetima, već su prognozirali kako će nova tehnologija neminovno kvariti međuljudske odnose.
Tijekom većeg dijela 20. stoljeća, "2000. godina" bila je sinonim za daleku budućnost. Predviđanja su se kretala od letećih automobila do kolonija na Mjesecu. Do 1990-ih, sam taj broj je nosio toliko futurističkog naboja da je na račun njega čuveni američki TV voditelj Conan O’Brien često zbijao šale u svojoj emisiji. Držao bi svjetiljku ispod brade i govorio "U godini dvijetisućitoj...", a zatim bi iznio apsurdna predviđanja o životu u novom mileniju.
Do trenutka kada je 2000. godina napokon stigla, privlačnost digitalnog doba već je pokrenula val filmova koji su odražavali tehno-optimizam, ali i tehno-anksioznost koji su se uvukli u javnu svijest. Evolucija tehnologije od tada je frenetična, od društvenih mreža i pametnih telefona do umjetne inteligencije i napretka u automatizaciji. Sada, kada se tehnologija nalazi na još jednoj prekretnici, zatekao sam se kako se osvrćem na tehnološke filmove s prijelaza stoljeća i razmišljam o tome koji su od njih dobro ostarili i zašto.
Postoji velika razlika između dobrog filma koji sadržava tehnologiju i dobrog tech filma. Uzmimo na primjer film Nemoguća misija: Konačna odmazda iz 2025. godine. Dobar film. Tko ne želi vidjeti Toma Cruisea u šezdesetim godinama kako sam izvodi vratolomije? Iako se zaplet filma temelji na umjetnoj inteligenciji, tehnologija se tretira uglavnom kao prateće sredstvo. Ima razne gadgete, ali to nije tech film.
Tom Cruise na premijeri filma 'Nemoguća misija: Konačna odmazda' u Londonu prošle godine | Depositphotos
Neki od najgledanijih filmova su osim prikazivanja inovativnih tehnologija, predvidjeli tri ključne karakteristike digitalnog doba: obilje informacija i posljedičnu borbu oko povjerenja, istine i nadzora, potjeru za praktičnošću i neposrednošću (često na štetu ljudske povezanosti) te sposobnost tehnologije da pojača nejednakost i preoblikuje moć.
Naravno, proteklih četvrt stoljeća donijelo je stvarne inovacije, npr. u genskom uređivanju, društvenim mrežama i današnjem valu umjetne inteligencije. Međutim, prečesto se ispostavlja da je digitalna tehnologija profitabilna za sretnu manjinu, a dvosjekli mač za sve ostale. Od skrivenih naknada i sumnjivih oglasa do digitalne ovisnosti i dezinformacija, previše kutaka online ekonomije može djelovati kao digitalna distopija. To je logičan slijed utjecaja novih tehnologija na ljudsku prirodu u svijetu s premalo zaštite za očuvanje bliskosti među ljudima.
Evo pet filmova, od kojih je svaki star barem jedno desetljeće, koji su na najbolji način predvidjeli kako će se ljudsko ponašanje, tržišne sile i tehnologija na kraju sudariti.
Minority Report, 2002. (Specijalni izvještaj)
U ovom filmu, John Anderton (kojeg glumi Tom Cruise) trči kroz futuristički Washington D.C., okružen reklamnim panoima koji mu šapuću oglase na uho. Billboardi se mijenjaju kako bi odgovarali njegovom profilu, sugerirajući ponude prilagođene njegovom prošlom ponašanju. To je uvid u svijet u kojem je anonimnost nestala, a naše ponašanje u javnosti predstavlja točke podataka u tuđim algoritmima i pronicljivo predviđanje personaliziranog oglašavanja znatno prije nego što su Google ili Facebook stigli do toga. Danas postoje stvarne verzije te ideje u maloprodaji: signali s vašeg telefona mogu se koristiti za aktiviranje oglasa i ponuda dok se krećete kroz prostor, pretvarajući šetnju trgovačkim centrom u niz marketinških poticaja.
Ista ta logika u kojoj je predviđanje moć pokreće i središnju zamisao filma. Novi svijet u kojem vidovnjaci svojim vizijama pomažu policiji da uhiti nekoga prije nego što počini zločin. Više od dva desetljeća kasnije ne trebaju nam ljudi s takvim sposobnostima, sada imamo strojeve za predviđanje.
Algoritmi mogu poboljšati predviđanja u raznim područjima od određivanja kazne za prekršaje do kreditnih odluka i medicinskih dijagnoza. No, kada predviđanje počne zamjenjivati ljudsku procjenu, ulozi se mijenjaju: vrijednost algoritma ne ovisi samo o njegovoj "preciznosti", već i o pitanjima pristranosti, odgovornosti, autonomije, privatnosti i toga što zapravo sustav optimizira.
Her, 2013. (Ona)
Ako Specijalni izvještaj govori o obećanjima i opasnostima predviđanja, film Ona je usmjeren na međudjelovanje tehnologije i ljudske ranjivosti. Film Spikea Jonzea je ljubavna priča između Theodorea, kojeg glumi Joaquin Phoenix, i Samanthe, njegovog AI operacijskog sustava, kojem glas posuđuje Scarlett Johansson. Samantha je topla, duhovita i emocionalno usklađena.
S usponom generativne umjetne inteligencije, sve više ljudi se okreće AI-u kao mentoru, partneru i terapeutu, bilo da se tako predstavlja ili ne, što transformria pitanja ljudske povezanosti i dobrobiti. Naravno, strojevi ne mogu osjećati, ali mogu vrlo lako zrcaliti ljudske emocije. Još uvijek ne znamo kakav će biti utjecaj chatbotova na nas.
Kada ga gledamo danas, film djeluje kao dokumentarac snimljen nekoliko godina prije svog vremena, pri čemu Phoenixova gluma odlično prikazuje i usamljenost i čežnju. Tehnologija ima stvaran potencijal za popunjavanje praznina u ljudskoj povezanosti, no njezini učinci ovise o dizajnu, načinu korištenja i upravljanju. Kraj filma to jasno naglašava: glavni lik Samantha evoluira izvan Theodoreovog razumijevanja i odlazi, naglašavajući krhkost oslanjanja na strojeve u potrazi za ljudskom bliskošću.
WALL-E, 2008.
Ljudi na svemirskom brodu Axiom lebde u stolicama, zalijepljeni za ekrane i nepovezani s fizičkim svijetom. To je satira potrošačkog društva i ekološkog kolapsa, ali i digitalne ovisnosti. WALL-E je u svojoj srži film o prekomjernoj potrošnji i samozadovoljstvu, o troškovima komfora u dobu izobilja.
Današnje izobilje može se manifestirati kroz stalno uključene feedove, gotovo trenutnu isporuku i dizajn koji stvara navike i eksploatira ljudsku psihologiju i naše okruženje. Količina vremena koju provodimo pred ekranima naglo je porasla. Mnoge današnje tehnološke kompanije profitiraju od usluga koje potiču prekomjernu upotrebu, dok korisnici plaćaju zdravljem i pažnjom. Istraživanja sve češće povezuju društvene mreže s digitalnom ovisnošću i dezinformacijama. To je svijet zapanjujuće sličan Axiomu iz ovog filma; ekosustav pažnje koji maksimizira angažman korisnika.
Gledajući centre s bazama podataka koji niču diljem svijeta i nameću nove zahtjeve našim energetskim mrežama, teško je ne pomisliti na tihe pejzaže uništene Zemlje u filmu WALL-E i na dugoročne troškove nekontroliranog i kratkovidnog komfora.
Gattaca, 1997.
Naravno, postoje i mračnije budućnosti od prekomjernog vremena pred ekranom. Prošlog proljeća, naletio sam na znanstvenika iz jedne tvrtke koja se bavi uređivanjem gena. Rekao je da ga motivira mogućnost suzbijanja nekih od najtežih bolesti, što je obećavajući, ali tehnički i etički složen pothvat.
Uma Thurman i Ethan Hawke upoznali su se na snimanju filma Gattaca. Vjenčali su se godinu dana kasnije i razveli 2005. godine | Depositphotos
Bilo mi je teško ne pomisliti na distopiju prikazanu u filmu Gattaca, u kojoj je DNK sudbina.
Genetski "podobni" stvoreni genetskim inženjeringom zauzimaju najviše ljestvice društva, dok su "nepodobni" ostavljeni po strani. Stvarajući društvo opsjednuto redom, koje ljudski život tretira kao problem kontrole kvalitete, film daje sumornu sliku načina na koji tehnologija može preoblikovati i učvrstiti nejednakost i odnose moći.
U vrijeme kada je nejednakost prihoda rasla u velikom dijelu svijeta, film je ponudio jednostavnu pouku: inovacije ne podižu uvijek sve brodove, pogotovo ako ne postoje jasna ograničenja i zaštitni mehanizmi. Danas je povjerenje u sposobnost institucija da razviju takve mehanizme na jako niskoj razini.
U međuvremenu, tehnologija kakvu je Gattaca samo zamišljala sve se više približava stvarnosti, zahvaljujući napretku u biotehnologiji poput CRISPR-a, koji se oslanja na ogromne količine genomskih podataka i računalne modele za uređivanje gena. Ova tehnologija otvara pitanja koja tek počinjemo shvaćati: sigurnost (neželjeni i nenamjerni učinci), dugoročni rizici, pitanja pristanka i upravljanja. Nejednakost je također dio ove priče: kao i kod mnogih drugih tehnologija, gensko uređivanje može dodatno produbiti društvene razlike ako mu pristup ostane ograničen na bogate.
Već sada vidimo novi val milijardera koji, uz ogromne troškove, jure besmrtnost, uključujući i jedan široko medijski popraćen slučaj trogeneracijske razmjene krvne plazme između tehnološkog poduzetnika, njegovog sina tinejdžera i njegovog oca. Kada znanost napreduje brže od naše sposobnosti da je reguliramo, tko odlučuje koliko daleko ćemo ići?Inovacije koje su zamišljene da osnaže pojedince lako mogu učvrstiti hijerarhije onda kada društvo, možda neminovno, ne uspije održati korak.
The Truman Show, 1998. (Trumanov show)
Sve više živimo u svijetu pod nadzorom u kojem smo podjednako proizvodi i kupci. Ni jedan film se nije pokazao proročanskijim o konceptu "života kao sadržaja" od Trumanovog showa, ranog primjera invazivnog nadzora i spektakla.
Glavni lik Truman Burbank, kojeg maestralno glumi Jim Carrey, ne zna da živi u umjetnoj kupoli i glumi u reality showu koji prate milijuni gledatelja. U to vrijeme, film je bio satira o televiziji. Danas služi kao alegorija za društvene mreže, od ekonomije kreatora sadržaja i broja pratitelja do sve invazivnijeg prikupljanja podataka koje se događa bez obzira na to mislite li da ste prisutni online ili ne.
Sami uređujemo i emitiramo svoje živote te dragovoljno trampimo privatnost za sudjelovanje. Te izazove dodatno pogoršavaju loši poticaji platformi koje često iskorištavaju naše pristranosti kako bi zarobile i unovčile pažnju, baš kao što TV ekipa cinično manipulira Trumanovim životom kako bi maksimalno povećala gledanost.
Uloga Trumana Burbanka Jimu Carreyju je osvojila Zlatni globus za najboljeg glumca u dramskom filmu, 1999. godine | Depositphotos
Od reality serija do rasta ekonomije kreatora sadržaja, obični ljudi danas nastupaju pred publikom, ponavljajući Trumanovu sudbinu. Za razliku od Trumana, kreatori sadržaja se obično sami odlučuju na to, no i drugi postaju sudionici, htjeli oni to ili ne. Danas je teško izbjeći prisutnost na mreži, bilo putem društvenih mreža ili digitalnih sastanaka. Biti online, ili jednostavno u javnosti, sve češće pretvara ljude u sporedne likove reality programa u kojima nikada nisu pristali sudjelovati.
Redatelj Peter Weir daje Trumanovom showu sjaj sitcoma, s osmjesima na znak i sveprisutnim oglašavanjem proizvoda. Trumanovo konačno buđenje djeluje poznato i zrcali trenutke koje su mnogi osjetili na mreži: spoznaju da ne koristite vi platformu, već da platforma koristi vas, pri čemu se svaki vaš potez prati, mjeri i usmjerava.
Truman na kraju barem izađe iz kupole. Za razliku od njega, mi nemamo vrata s natpisom "Exit".
Slijedeći veliki tech film
Usred transformacije čitave ekonomije izazvane umjetnom inteligencijom, s pitanjima automatizacije i povjerenja sve dublje utkanim u svakodnevni život, prisjećam se mnogo starije priče o tehnologiji: Frankensteina. Kao i mnoge inovativne priče, ima više interpretacija, uključujući i hvaljenu viziju Guillerma del Tora od prošle godine. Je li to upozorenje o znanstvenoj oholosti? Tragedija kreacije koja postaje destruktivna nakon što ostane neshvaćena? Ili meditacija o nenamjernim posljedicama puštanja nečeg moćnog na slobodu prije nego što su institucije i norme na to spremne?
Što će predvidjeti budući tech film? | Depositphotos
Sastavljeno od ljudskih ostataka, čudovište Victora Frankensteina odražava mnoge današnje tehnologije: sustave sastavljene od ljudskih podataka i ponašanja, uvedene u složena društvena okruženja i prepuštene interakciji sa svijetom dok mi raspravljamo o tome što su oni zapravo i što bi im trebalo biti dopušteno.
Sada se nalazimo u sličnom trenutku. Poverenje kopni, informacije su fragmentirane, a algoritmi sve više posreduju u tome kako učimo, raspravljamo i odnosimo se jedni prema drugima. Za dvadeset pet godina, svijet će biti oblikovan manje onim što umjetna inteligencija može učiniti, a više onim što mi odlučimo učiniti s njom, uključujući odlukama o upravljanju, dizajnom platformi te navikama i normama koje razvijamo.
Filmovi koji će opstati iz ovog doba bit će oni koji će nam pomoći da jasno vidimo te izbore, prije nego što se njihove posljedice neprimjetno ukorijene u naš svakodnevni život.
(Michael Luca je profesor i direktor Inicijative za tehnologiju i društvo na Sveučilištu Johns Hopkins, Carey Business School)
.webp){kind=icon}
