-orig.png)
Dok Zapad (primarno SAD) traži recept za dugovječnost u suplementima, biohackingu i skupim terapijama, najdugovječniji ljudi na svijetu žive skromno, sporo, ležerno i – u zajedništvu. Tako je, barem, prikazan život u pet plavih zona (blue zones) u dokumentarcu Live to 100: Secrets of the Blue Zones iz 2023., čiji je autor američki novinar i istraživač Dan Buettner. On je godinama radio za National Geographic i provodio istraživanja o mjestima s najvećim brojem stogodišnjaka. Dokumentarac je produciran ponajviše na temelju Buettnerove knjige The Blue Zones Secrets for Living Longer: Lessons From the Healthiest Places on Earth, iako je autor napisao nekoliko različitih djela o plavim zonama.
Ako ste počeli gledati Live to 100: Secrets of the Blue Zones, onda znate da vam prva epizoda tek zagolica maštu i poveća apetit za znanjem u području dugovječnosti – ali ne kao koncepta kojim se danas bave brojni medicinski i farmaceutski stručnjaci, već kao filozofije života koja je stanovnicima pet svjetskih područja došla sasvim prirodno, organski, tradicionalno.
Riječ je o pet geografskih područja u kojima je koncentracija stogodišnjaka višestruko veća od prosjeka, a to su Okinawa u Japanu, Sardinija u Italiji, Ikarija u Grčkoj, poluotok Nicoya u Kostariki i zajednica Loma Linda u Kaliforniji. Iako se kulturno, klimatski i povijesno razlikuju, ono što ih povezuje nije genetika – već način života. Buettner i producenti na dojmljiv su način povezali srodne čimbenike ovih pet lokaliteta, iako je zaključak pomalo razočaravajući – plave zone postaju sve manje "plave", odnosno postotak stogodišnjaka opada uslijed usvajanja globalnih obrazaca ponašanja.
Ono što je, međutim, fascinantno i jedna od ključnih poruka dokumentarca jest da dugovječnost u plavim zonama nije rezultat svjesne potrage za dugim životom. Naprotiv, ljudi ondje ne broje kalorije, ne mjere korake i ne razmišljaju o "longevity protokolima". Dug život nusproizvod je njihove svakodnevice.
Dug život bez uputa "kako živjeti dugo"
U Okinawi, primjerice, stariji ljudi i dalje obrađuju vrtove i imaju jasno definiranu svrhu u danu (ikigai). Na Sardiniji muškarci u planinskim selima svakodnevno hodaju po strmim terenima i ostaju društveno aktivni do duboke starosti. Zanimljivo je da ih je sama priroda terena – strma i zahtjevna – potaknula na dugovječnost i vitalnost. Na Ikariji je uobičajeno da se ruča satima, uz druženje, smijeh, vino, razgovor i odmor. Tjelesna aktivnost u plavim zonama nije trening, nešto što "morate" raditi da biste bili u formi, već je ključan dio dana, poput spavanja ili ručka. Prehrana nije "dijeta", već tradicija, a zdravlje nije individualni projekt, nego kolektivna vrijednost.
Jednostavno, biljno, lokalnoIako ne postoji jedinstveni jelovnik, jer svako podneblje ima svoju tradiciju i plodove koji ondje rastu stoljećima, prehranu u svim plavim zonama karakterizira to što je pretežno biljna, sezonska i umjerena. Meso je prisutno rijetko i u malim količinama, dok mahunarke, povrće, integralne žitarice i maslinovo ulje dominiraju. Važno je, međutim, ono što dokumentarac suptilno naglašava – nije presudno što se jede, već kako. Obroci su društveni ritual, bez žurbe i distrakcija poput gledanja u telefon ili televiziju. Porcije su manje, osjećaj sitosti se poštuje, a alkohol se konzumira umjereno.
Stanovnici Okinawe strogo se pridržavaju pravila Hara Hachi Bu, koje nalaže da prestanete jesti kada ste siti 80 posto. Ideja je ostaviti želucu "rezervu", umjesto da se dođe do osjećaja težine. Ritual se prakticira tako da se jede polako i svjesno, obraća se pozornost na signale sitosti, a ne na količinu na tanjuru. Usporedimo li to s narativom na Balkanu, primijetit ćemo da se ondje propagira drukčija filozofija, uz rečenice poput: "Pojedi sve s tanjura", "Hajde još jedan zalogaj, meni za ljubav", "Ne bacaj kruh, to je grijeh" i slično. |
Interakcija je pola zdravlja
Možda najznačajniji uvid ovog dokumentarca, temeljenog na stvarnom životu u plavim zonama, jest uloga zajednice. U svim tim sredinama stariji ljudi nisu sami, napušteni, prepušteni sebi dok mladi "jure" životni tempo i balansiraju između e-mailova, brojnih radnih sati i brige o sebi i ukućanima. Naprotiv, stariji su u plavim zonama dio obitelji i društva čak i kada njihova djeca odrastu i osnuju vlastite obitelji – ili žive svi zajedno ili vrlo blizu.
Pokazalo se da su u Loma Lindi adventistička zajednica, snažni društveni odnosi i duhovni život jednako važni čimbenici dugovječnosti kao i prehrana ili kretanje. U Nicoyi obitelji često žive višegeneracijski, a briga o starijima podrazumijeva se.
Dokumentarac Live to 100: Secrets of the Blue Zones time neizravno postavlja škakljivo pitanje suvremenom društvu – produžujemo li životni vijek, a istodobno potkopavamo ono što životu daje smisao?
Plave zone nisu samo nasumične točke na karti na kojima žive ljudi kojima se posrećilo da žive dugo i kvalitetno. One su i podsjetnik da recept za dug život ne nastaje (uvijek) u laboratoriju – već u načinu na koji svakodnevno živimo. Iako danas postoji mnogo učinkovitih metoda, malo koja doista može zamijeniti stvarni ritam života u plavim zonama – odnos prema hrani, sebi i drugima. Primijene li se slični principi života, plava zona može se stvoriti gotovo bilo gdje.
Kako Kostarika preventivom smanjuje troškove zdravstva
Jedan od najkonkretnijih – i za javne politike najvažnijih – primjera iz plavih zona dolazi iz Kostarike, točnije s poluotoka Nicoya. Ondje se jasno vidi kako dug život nije samo kulturni fenomen, već i ekonomski racionalan model zdravstvene skrbi. Naime, kostarikanski zdravstveni sustav već desetljećima ulaže u aktivnu, terensku prevenciju umjesto u skupo bolničko liječenje u kasnoj fazi bolesti. Ključnu ulogu u tome imaju mladi liječnici i medicinski tehničari koji redovito obilaze starije stanovnike u njihovim domovima, često i u udaljenim ruralnim područjima.
Uobičajena praksa na tom srednjoameričkom poluotoku jest da zdravstveni radnici preventivno provjeravaju osnovne parametre: krvni tlak, razinu šećera u krvi, prehranu, hidrataciju, ali i psihosocijalno stanje starijih osoba, s ciljem sprječavanja pojave teških bolesti.
Takav pristup ima dvostruki učinak: s jedne strane, stariji ostaju funkcionalni, pokretni i neovisni znatno dulje, a s druge strane, zdravstveni sustav eliminira goleme troškove hospitalizacija, terapija i komplikacija nastalih uslijed kroničnih bolesti koje u razvijenim zemljama najviše opterećuju proračun.
Vođen geslom da je prevencija jeftinija od skupe terapije, zdravstveni sustav Kostarike ne samo da štedi novac, već i mladi medicinari stječu dragocjeno iskustvo u radu s pacijentima – što se ponovno povezuje s jačanjem zajedništva i empatije. Ovaj kostarikanski model donosi važnu lekciju i postavlja izravno pitanje svjetskim zdravstvenim sustavima, uključujući i one u regiji – je li skuplje ulagati u prevenciju ili je skuplje ne ulagati u nju?
Odgovor je, naravno, samo jedan.
.webp){kind=icon}
