Geopolitika i novi jezični poredak - hoće li mandarinski biti novi engleski?

Prije otprilike pet tisuća godina, skupina stočara s travnatih ravnica sjeverno od Crnog mora krenula je prema zapadu, vodeći sa sobom stoku. Stigli su do Karpatske kotline – zapadnog ruba goleme euroazijske stepe, današnjeg teritorija Mađarske – ali njihovi su potomci otišli još dalje, i već za tisuću godina jezici slični onima koje su govorili ti prvi migranti mogli su se čuti sve do atlantske obale Irske.

To je danas najšire prihvaćeno objašnjenje zašto većina Europljana govori jezike kakve danas poznajemo. I ne samo Europljani. Dok su se ti hrabri stanovnici stepe kretali prema zapadu, drugi govornici srodnih dijalekata krenuli su na istok, donoseći svoj jezik u Aziju. Istočne i zapadne grane zajedno čine ono što lingvisti nazivaju indoeuropskom jezičnom porodicom — naziv uveden u 18. stoljeću kad su uočene sličnosti među jezicima od Europe do indijskog potkontinenta.

Tisućljeća ljudskih priča oblikovala su te rane dijalekte u grane koje danas prepoznajemo kao romanske, keltske i germanske, kao i baltičke, slavenske, albanske, grčke, armenske, indijske i iranske jezike. Te priče, koje opisujem u svojoj knjizi Proto: How One Ancient Language Went Global (William Collins, travanj 2025.), odredile su konture jezičnog pejzaža Euroazije koje su u osnovi ostale iste do danas. Indoeuropska skupina jezika danas je najveća jezična porodica na svijetu – obuhvaća gotovo polovicu čovječanstva, uključujući engleski, hindski, španjolski, ruski i stotine drugih jezika.

Za preživljavanje i uspjeh u društvu, autohtoni narodi u Americi morali su usvojiti engleski, koji je postao jezik poslovanja, diplomacije, znanosti, a kasnije i medija, javnog života, popularne kulture i interneta (više od 50 posto internetskog sadržaja i dalje je na engleskom). Depositphotos

Ali iako danas jezike koje govorimo uzimamo zdravo za gotovo, povijest nas uči da je jezični krajolik uvijek u pokretu i promjeni, te da ga nepredvidivi događaji mogu dramatično preoblikovati. Jezici, baš kao i carstva, mogu oslabjeti jednako kao što se mogu uzdići.

Formiranje saveza

Tzv. 'stepska hipoteza' o širenju indoeuropskih jezika prevladala je tek prije otprilike deset godina. Do tada se smatralo da su ti jezici stigli prije devet tisuća godina zajedno sa zemljoradnicima s Bliskog istoka. No 2015. godine, genetičari su analizirali DNK iz drevnih ljudskih kostiju i otkrili značajnu promjenu u genetskom sastavu Europe prije 5.000 godina – potvrdu koju su mnogi lingvisti čekali: s migrantima su došli i novi jezici, često gotovo u potpunosti zamijenivši ranije stanovništvo.

Lingvisti se nisu slagali kako je do te promjene došlo; neki su predlagali teoriju nasilnog osvajanja. Međutim, arheolozi su se tome usprotivili – materijalna kultura tih migranata nije išla dalje od današnje Mađarske, a njihovi kosturi nisu pokazivali tragove ozljeda, niti su grobovi sadržavali mnogo oružja.

 

Srednji vijek u Europi – čuvarica drevnih priča i jezika, na pragu novih svjetova. Depositphotos

Još jedno pitanje bilo je brojčano: arheolozi su procijenili da je možda 40.000 migranata boravilo u pustarama Mađarske u vrhuncu migracije. Stanovništvo Europe tada je brojilo oko 7 milijuna ljudi, koji su govorili nepovezane jezike (među kojima je baskijski preživjela relikvija). Kako je tako malobrojna skupina ljudi došla do jezične dominacije?

U posljednjem desetljeću pojavilo se nijansiranije, višefaktorsko objašnjenje. Genetska promjena trajala je dulje nego što se prvotno mislilo – više od deset generacija. Epidemije su možda opustošile kontinent, dok su migranti iz stepe, vjerojatno otporniji, preživjeli.

Postoje i dokazi da su bili vješti u sklapanju saveza – možda zato što su u stepi stalno bili u pokretu i razdvojeni od srodnih skupina. Lingvistički dokazi to podupiru: lingvisti su rekonstruirali riječ ghostis (gost, stranac), koju su naslijedili mnogi jezici – primjerice, giest u staroengleskom, hospes u latinskom – što ukazuje na uzajamnost: ako ugostim tebe, očekujem da ugostiš i ti mene.

 

  In Vino Veritas. Autorica tvrdi da su se savezi u antičko doba sklapali uz vino, priče i vjerojatno 'meku moć'. Dakle, 5.000 godina istine. Depositphotos

Već u ranoj fazi indoeuropske priče, gostoljubivost je možda uključivala alkohol – osobito medovinu (medhu), kao i bardove koji su slavili domaćine (ghosti-potis, 'gospodar gostiju'). Dvostruke čaše s tragovima meda i grožđa ukazuju na to da su nomadi ritualizirali konzumaciju pića u društvene svrhe.

Za domaće farmere, iscrpljene bolestima, glađu i sukobima, ovi zdraviji, veseliji pridošlice mogli su djelovati kao nada za bolji život. Savezi su se sklapali uz vino, priče i, vjerojatno, meku moć. Alkohol je možda imao još jednu ulogu: opušta inhibicije i olakšava učenje jezika. Domaće stanovništvo vjerojatno je postalo dvojezično, a zatim potpuno napustilo stare jezike.

Lingua Franca

U lingvističkom smislu, živimo u izuzetnom vremenu. Nacionalne države, standardizirani jezici i pismenost postoje tek nekoliko stoljeća. Kofi Yakpo, lingvist sa Sveučilišta u Hong Kongu, tvrdi da su ove institucije, zajedno s internetom, usporile jezičnu evoluciju. Ipak, čak i u engleskom govornom svijetu, višejezičnost raste.

Migracije su i dalje prisutne, ali smjer je obrnut: prije Drugog svjetskog rata ljudi su uglavnom odlazili iz Europe, a danas dolaze u nju. Novi migranti donose mnoštvo jezika koje često zadržavaju i prenose kroz više generacija, utječući na lokalne jezike.

No jedno je govoriti o unutarnjim promjenama jezika, a drugo o geopolitičkim pomacima. Jezična moć može se promijeniti brzo – kroz nekoliko generacija, baš kao i u prošlosti.

 

Rastuća moć Kine i Indije kao globalnih sila mogla bi ozbiljno ugroziti dominaciju engleskog jezika, kaže autorica. Depositphotos

Ako bi Kina zamijenila SAD kao dominantnu silu, mandarinski bi se mogao uzdići, a engleski potisnuti. Ako bi Indija odbacila engleski kao službeni jezik i zamijenila ga hindijem, to bi bio još jedan udarac za globalnu dominaciju engleskog. Nije nemoguće da zemlje poput Južne Koreje, Japana i država jugoistočne Azije počnu favorizirati mandarinski kao novu lingua franca.

Može li se dogoditi da engleski izgubi primat pred nekim neindoeuropskim jezikom? Može li i sam engleski jednog dana postati ugrožen? Povijest kaže: nijedan jezik nije vječan. Baskijski je jedini preživjeli jezik predindoeuropske Europe. Latinski je mrtav, a arapski je potisnuo egipatski i aramejski. Možda ne možemo znati kojim će jezikom govoriti naši praunuci – ali pretpostaviti da ćemo ih razumjeti, bila bi pogreška.

(Laura Spinney je novinarka koja istražuje znanost i autorica knjige Proto: How One Ancient Language Went Global)

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar