Sve veća razlika u bogatstvu i nejednakosti ima svoje granice

Stručni rad zaposlenika Banke za savezne rezerve New York pod naslovom "Upravljanje kapitalom i nejednakost u bogatstvu" dolazi do nekih začuđujuće marksističkih zaključaka. U modelu kojeg su razvili James Best i Keshav Dogra sve manja i manja grupa kapitalista akumulira sve veće bogatstvo, dok sve veći i veći proleterijat preživljava sa sve manje i manje. Optimalno rješenje, koje odražava i osobne poglede autora, ali ne nužno i poziciju banke, je da centralni planeri kontroliraju sav kapital a profite distribuiraju među radnicima.

Autori ne tvrde da će se predviđanja iz modela obistiniti; oni samo postavljaju jednostavni matematički model koji implicira takav svršetak. Njihove pretpostavke nisu realistične – sve osobe u modelu su identične osim kad po visini bogatstva; ne postoji neizvjesnost – ali modele se procjenjuje po rezultatima, ne pretpostavkama.

Polazna pretpostavka je da što se više truda stavi u upravljanje kapitalom, prinos je viši. Bogati ljudi ostvaruju veću korist od viših prinosa i time sve više vremena posvećuju upravljanju kapitalom, što rezultira u sve bržem rastu njihovog već velikog bogatstva. Time se smanjuje prosječan prinos na kapital, a zbog toga siromašniji ljudi ne mogu profitirati kroz investicije, štednju ili osnivanje tvrtke. Sve brojnija radna klasa nema izbora nego raditi za sve manju investitorsku klasu koja postaje vlasnik svega.

Kako bi se razumjelo gdje bi ovaj model mogao funkcionirati lakše je, i manje ideološki sporno, razmotriti ljudski kapital – model u kojem su osobe identične osim kad se radi o talentu, definiranom kao potencijal za povećanje ljudskog kapitala. Ljudi s malo talenta ne smatraju da je isplativo trošiti puno energije kako bi upravljali svojim ljudskim kapitalom. Ne trude se u školi niti razvijaju druge sposobnosti, ne sele se okolo tražeći najbolje šanse, niti se trude dodatno za promocije na poslu. Talentirani ljudi pak povećavanje svojeg ljudskog kapitala smatraju profitabilnim, i mnogo razmišljaju o tome u kojim poljima se mogu ostvariti najbolji povrati za studiranje ili osnivanje biznisa.

To vodi k nejednakosti. Male razlike u količini talenta mogu voditi do velikih razlika u ljudskom kapitalu. No rezultati modela nisu iskoristivi za većinu polja jer se nejednakost ne povećava bez limita. Najbolji doktor ne može upravljati svim resursima za zdravstvo, i još manje dominirati drugim poljima poput strojarstva ili poslovnog menadžmenta. Uz to, najbolji i najtalentiraniji ne osiromašuju slabije talente, oni povećavaju potražnju za njima.

Osvajači i diktatori

Postoje polja u kojima model bolje funkcionira. Osvajači i diktatori, primjerice, ponekad nastavljaju okrupnjavati moć, a njihov uspjeh oduzima moć slabijim aspirantima. Bez da je bilo nešto hrabrog otpora i povijesnih slučajnosti, nije nemoguće zamisliti da jedna osoba vlada svijetom i da su svi drugi porobljeni.

Rješenje autora – stavljanje kompletne moći u ruke male grupice koja bi jednakomjerno raspodjeljivala dohodak – u potpunosti je neprimjenjivo kad treba riješiti problem političke moći jer tamo rješenje jest problem.

Male grupe slavnih osoba dominiraju u poljima poput pisanja beletristike, snimanja filmova, profesionalnog sporta i popularne muzike – i koriste svoj financijski kapital i slavu kako bi se proširili na druga polja. Veću zabrinutost izaziva mogućnost da će porast razvoja umjetne inteligencije i drugih tehnologija manjoj grupi ljudi omogućiti da upravljaju svime.

Socijalističko preuzimanje

U tim poljima, rješenje autora je primjenjivije. Umjesto socijalističkog preuzimanja cijele ekonomije, situacija u kojoj nekolicina velikih filmskih studija dominira filmskim biznisom, nekoliko literarnih urednika bira knjige koje će čitati većina ljudi, ili nekoliko profesionalnih sportskih timova dugoročnim ugovorima angažira mlade ljude, rezultira u boljim ishodima nego otvoreno tržište na kojem dominira par superzvijezda dok većina ostalih ne uspijeva spojiti kraj s krajem. A potencijal dominacije umjetne inteligencije nad svime čak i dio onih koji naginju kapitalizmu gura prema podršci socijalističkoj intervenciji.

Ako se vratimo na stručni rad i zabrinutost izraženu oko fizičkog kapitala, sumnjam da su iskoristivi zaključci slični situaciji s ljudskim kapitalom. U najproduktivnijoj ekonomskoj aktivnosti bogati postaju sve bogatiji, ali u jednom trenutku udare u strop. Njihov uspjeh podiže i druge – više poslova, više plaće, više prilika, više profita za pasivne ulagače – umjesto da drugima oduzima bogatstvo.

Autori kao primjer centralnog upravljanja fizičkim kapitalom za egalitarijanske ciljeve koriste aljaški fond. APF (Alaska Permanent Fund, op.) upravlja s 56,5 milijardi dolara ušteđenih od državnih prihoda od nafte – oko 90 tisuća dolara za svakog stanovnika Aljaske koji ostvaruje pravo na to – i isplaćuje godišnju dividendu. Prema modelu dvojice autora, kad bi se umjesto toga isplatila jednokratna suma od 90 tisuća dolara, povećala bi se nejednakost u bogatstvu. Siromašniji stanovnici bi potrošili novac ili ga investirali u nešto s relativno niskim prinosom. Bogatiji investitori bi mogli osnovati nove biznise, investirati u nekretnine ili hedge fondove, ili na neki drugi način ostvariti više prinose. U daljnjoj budućnosti siromašniji stanovnici bi imali manje za pokazati u vidu profita nego bogatiji stanovnici, a time bi se povećala nejednakost.

Sve to izgleda razumno, ali daljnja prognoza da bi dodatni novac smanjivao prinos na kapital i nastavio se premještati k sve manjoj i manjoj grupi dok god najbogatija osoba u državi ne bi držala svo bogatstvo je u suprotnosti s iskustvom. Investicije bogatijih ljudi bi trebale svima pomagati kroz više poslova, više plaće, više porezne prihode i veću potražnju. Mnogi siromašni ljudi bi novac koristili produktivnije, kako bi se izvukli iz dugova, vratili u školu ili osnovali kompanije. Mnogi bogataši bi novac potrošili ili ga izgubili kroz loše investicije. Proces rasta koncentracije se čini ograničenim, a ne liči na neodoljivi impuls koji može voditi samo k propasti. Državno upravljanje prihodima od nafte čini se više egalitarijanskim i moglo bi biti dobra ideja, ali odbijam pretpostavku da alternativa vodi oligarhiskoj distopiji.

Kao cilj stručnih radova njujorška banka navodi "poticanje diskusije i komentiranja". Ovaj bi u tom cilju trebao spektakularno uspjeti, ali nije koristan način za razmišljanje o jednakosti, financijskim tržištima ili centralnom planiranju.

 

---Ovaj komentar ne odražava nužno stavove uredništva Bloomberga LP i/ili vlasnika tvrtke.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar