.webp){kind=icon}
Idući korak u sukobu između ruskog predsjednika Vladimira Putina i Zapada trebao je biti europski bojkot ruskog ugljena, nafte i prirodnog plina. Umjesto toga, možemo imati Putinov plinski embargo za Europu. Svodi se skoro na isto.
Članice Europske unije (EU) moraju prihvatiti da u očima despota poput Putina sve može postati oružje za ratovanje. To, naravno, uključuje nuklearno ili kemijsko oružje, ali i žitarice, dezinformacije ili, ne manje važno, energiju.
Desetljećima je Putin stvarao ovisnost europskih zemalja o nafti i plinu iz Sibira. Sada tu slabost iskorištava.
Od travnja Kremlj zatvara dotok ruskog plina sve većem broju zemalja EU-a. Međunarodna energetska agencija (IEA), sa sjedištem u Parizu, upozorava kako bi Putin mogao potpuno zavrnuti slavinu u roku od nekoliko mjeseci.
Društvene tenzije
To možda učini naprosto jer može. U prvih 100 dana rata u Ukrajini, Rusija je, unatoč sankcijama, uspješno zarađivala na izvozu nafte i plina jer su zemlje poput Kine i Indije zamijenile kupce iz EU-a, a rastuće cijene energenata više nego kompenziraju smanjivanje isporuka za Europu.
Problemi koje Putin stvara u isporuci, poput traženja plaćanja u rubljima ili smanjenja isporuke Sjevernim tokom 1 zbog "tehničkih problema" ima jasan cilj, a to je zemlje poput Njemačke dovesti u situaciju nedovoljno punih plinskih skladišta kako bi u idućoj sezoni grijanja imali problema.
Putinu se očito sviđa i to što visoke cijene udaraju na zapadne potrošače i jačaju društvene tenzije.
Posebno bi ga moglo oraspoložiti ako manjak energenata dijelove europske industrije prisili na zatvaranje, što nikako nije isključeno. Nekoliko industrijskih sektora u Njemačkoj, poput kemijske industrije ili čeličana, najavljuju kako će možda morati smanjiti proizvodnju ako energenti dalje poskupe ili ih bude sve manje.
Izvanredno stanje
Austrija, Nizozemska, Švedska i Danska već su aktivirale planove za hitna stanja, Njemačka je podigla pripravnost prije eventualne potpune kontrole države nad raspodjelom energetskih resursa. Izgleda da Njemačka i drugi dijelovi Europe idu prema racionalizaciji, zapravo ratnoj ekonomiji.
Austrija i Njemačka već se fokusiraju na ponovno pokretanje proizvodnje električne energije na ugljen. To, naravno, pogađa zemlje koje žele ići prema zelenoj energiji i bolno je za grupacije zelenih, posebice u Njemačkoj gdje one čine vladajuću koaliciju.
Sada se plaća cijena naivnog upadanja u ovisnost o ruskom plinu i odluke o odustajanju od nuklearne energije.
Da sve te stvari možda još nisu potpuno sjele na svoje mjesto u razmišljanjima europskih donositelja odluka, vidi se i u tome što njemački zeleni i socijaldemokrati još uvijek iskazuju otpor prema nuklearnoj energiji.
Zato, kao u psihologiji, nakon faza negiranja, ljutnje, traženja kompromisa i depresije, mora doći faza prihvaćanja, a ona bi značila pripremanje za ekonomski rat s Putinom. To znači dobavu fosilnih goriva iz drugih izvora, proizvodnju plina iz škriljevca i uvoz više ukapljenog prirodnog plina. To znači i razbijanje atoma te podizanje sve većeg broja vjetroelektrana.
