Riječ je o modernoj financijskoj krizi koja se najsporije razvija. Naime, javne financije popuštaju pod obećanjima oko umirovljenja danim prethodnim generacijama, a koja se sada sudaraju s realnošću sve starijeg stanovništva.
Javni mirovinski troškovi u razvijenim gospodarstvima, koji najčešće čine najveći pojedinačni trošak za vlade, i dalje će snažno rasti, ostavljajući sve manje prostora za druge prioritete. Nekoć, 1980-ih godina, na mirovine je odlazilo oko 5,5 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), a do 2040. godine to bi moglo prijeći deset posto, navodi Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
Ipak, unatoč gotovo univerzalnom suglasju ekonomista kako ćemo svi morati raditi dulje, štedjeti više ili primati manje, reformski napori stalno zapinju. Gotovo polovica zemalja OECD-a, kojemu se želi pridružiti i Hrvatska, nije usvojila zakonske odredbe koje povećavaju dob umirovljenja.
Znamo da to nije uspjelo ni vladi Andreja Plenkovića.
Neki, zbog toga, ublažavaju planirane reforme kako politički i socijalni otpor raste. Treba samo pogledati što se sada događa u Francuskoj.
Umirovljenje imućnima
U podlozi otpora javnosti zapravo je strah da bi ugodno umirovljenje opet moglo postati dohvatljivo samo za povlaštene. Prije širenja državnih mirovinskih sustava u prošlom stoljeću, kojima je cilj bio prekinuti vezu između starosti i siromaštva, rad do smrti bio je uobičajena stvar. Samo su bogati potkraj života mogli očekivati ugodnu dokolicu.
"Dulje čekanje radi ostvarenja mirovine uglavnom bi se lomilo preko onih koji to najmanje mogu priuštiti. Prekarni rad, skrb o obitelji, lošije zdravlje ili dobna diskriminacija mnogima gotovo onemogućuju rad do kasnih 60-ih ili čak dulje", kaže Beth Truesdael s instituta W.E. Upjohn u Michiganu.
U konačnici, lakše je promišljati o duljem radu ako ste za radnim stolom nego na gradilištu. I neugodna je činjenica da etničke manjine i siromašniji više pate od zdravstvenih problema te umiru ranije od bogatijih sunarodnjaka.
No, i kod boljestojećih, javlja se osjećaj da oni koji se tek trebaju umiroviti zapravo gube.
Kretanje očekivane životne dobi i dobi umirovljenja
"Za osobu moje dobi mirovina je kao jedna od onih škotskih planina. Kao optička iluzija: što joj se više približavaš čini se da se put do nje stalno pomalo produljuje", kaže 52-godišnja Natalie Elphicke, zastupnica u britanskom parlamentu.
Takva situacija zadaću promjene uvjeta umirovljenja čini velikim političkim izazovom. Francuska sada prolazi štrajkove zbog mirovinske reforme. U Irskoj i Kanadi vlasti su se već povukle u namjeri dizanja dobi za mirovinu. U Kini, gdje se broj stanovnika prošle godine smanjio, ta se reforma stalno odgađa. U drugim zemljama javljaju se kampanje da se smanje mirovinski zahtjevi za određene ranjivije skupine.
Granica prihvaćanja
"Postoji granica do koje su ljudi spremni prihvatiti promjenu. Neke su zemlje tu granicu već dosegle", smatra Claire Matthews sa sveučilišta Massey na Novom Zelandu.
Jedna od tih osoba koje se tome protive je Dennis, 65-godišnji australski domorodac koji se htio predstaviti samo imenom. Radi kao vodič u Kraljevskom botaničkom vrtu u Melbourneu objašnjavajući posjetiteljima biljke, ali i domorodačku kulturu i povijest.
Dennis u Kraljevskom botaničkom vrtu u Melbourneu
On je jedan od glavnih pokretača zakonskog procesa u pokušaju da se dob za umirovljenje domorodačke populacije snizi zbog upornog jaza u očekivanoj životnoj dobi, što vidi kao izravnu posljedicu kolonizacije.
Tek 70 posto domorodaca živi dovoljno dugo da bi dobilo mirovinu iz državnog sustava u usporedbi s 86 posto opće populacije.
Domorodačko stanovništvo, koje je sada u dobi za umirovljenje, pripada naraštaju koji je radio za poslodavce koji su krali dio ili njihove cijele plaće, a djeca su im bila prisilno oduzimana. Loše zdravlje i radni uvjeti nastavljali su se i samo polovica domorodačkog stanovništva u dobi između 25 i 54 godine zaposleno je, navode vladini podaci.
"Teško se i sjetiti neke domorodačke osobe koju poznajem da se umirovila u pristojnoj dobi", kaže Nerita Waight koja radi za savjetodavnu udrugu za potporu domorodačkom stanovništvu u zakonskim pitanjima u državi Victoria.
To je situacija za koju su mnoge razvijene ekonomije smatrale da je ostavljena u povijesti.
Neodrživ sustav
Tijekom 1970-ih i 1980-ih, unatoč upozorenjima ekonomista, političari u razvijenim zemljama smanjivali su dob za umirovljenje kako bi stvorili priliku za zapošljavanje mladima.
A onda su od kraja 1990-ih, s rastućom sviješću da natalitet na dulji rok opada i da će biti sve manje radnika koji će moći podržavati dugovječne umirovljenike, donositelji odluka pretresli ploču.
Problem je što je to značilo da je promjene nužno brzo provesti. U većini slučajeva to se nije dogodilo, a to sve vodi sve snažnijim upozorenjima stručnjaka da sustav nije održiv.
U SAD-u će, primjerice, sustav 2034. raspolagati s novcem za pokrivanje tek oko 80 posto predviđenih mirovinskih isplata ako u međuvremenu vlada nešto ne učini.
Čak i reforme koje mogu izgledati ograničene znaju proizvesti pobunu javnosti, kao što sada gledamo u Francuskoj, gdje predsjednik Emmanuel Macron minimalnu dob za umirovljenje pokušava podići sa 62 na 64 godine.
Sindikati objašnjavaju kako će promjena pogoditi one siromašnije, koji su do 62. godine već dovoljno radili, dok oni koji se dulje školuju ionako neće imati dovoljno godina rada do 64. godine života.
Najuznemireniji su oni koji se bave fizičkim poslovima.
Elodie Ferrier, koja sada ima 45 godina, u proteklih 20 godina radi kao prodavačica u dućanu s odjećom u gradu Poitiersu. Dizanje velikih kutija znači da već sada ima problema s leđima i zamisao da radi dulje ispunjava je jezom.
Elodie Ferrier
"Godinama već radim noseći kutije uz i niz stepenice cijeli dan i za ljude u sličnoj situaciji dvije godine više je grozno", kazala je .
Prema nedavnoj anketi, protiv reforme je 65 posto Francuza.
Naknade za nezaposlene uglavnom su niže od javnih mirovina, što razdoblje između prestanka rada i prava na umirovljenje čini teškim, posebice za ljude koji nemaju ušteđevinu. A mnoge tvrtke još uvijek nisu zainteresirane zapošljavati starije radnike.
"Kako dob za umirovljenje raste, raste i vjerojatnost za rast siromaštva", kaže Laurence O'Brien s britanskog Instituta za fiskalne studije.
Sada se špekulira kako tamošnja vlada razmatra podizanje dobi za umirovljenje na 68 godina, a poznato je da je posljednje podizanje sa 65 na 66 godina podiglo stopu siromaštva među 65-godišnjacima, navodi institut.
Stručnjaci i dalje upozoravaju kako nije pametno dalje odgađati reforme.
"Vlade se moraju suočiti s problemom. Ako ćete morati izdvajati sve više novca, taj novac mora odnekud doći, pa će porezi morati rasti", kaže David Knox iz Melbournea, autor godišnjega globalnog mirovinskog indeksa.
Mogućnost izbora
Druge opcije mogu biti smanjenje mirovinskih isplata, preusmjeravanja novca iz drugih područja ili dodatno zaduživanje.
Dizanje dobi za umirovljenje uz isključivanje određenih skupina također je opcija, no pitanje je koliko bi to funkcioniralo.
Primjer Meksika ilustrativan je. U 2019. godini predsjednik je pokrenuo novi mirovinski plan prema kojemu je minimalna dob za umirovljenje domorodačkog stanovništva postavljena na 65 godina u usporedbi sa standardnih 68 godina. To je trajalo dvije godine dok napori da se taj plan proširi doveli nisu do toga da je minimalna dob za umirovljenje smanjena za sve.
Tako je 11 milijuna ljudi u zemlji došlo do regularne mirovine ranije, a država ubrzano gomilala dug prema neodrživoj razini.
Povećava se broj starijih od 65 godina u odnosu na ljude aktivne dobi
Neke zemlje, posebice u Europi, iskušavaju fleksibilnija pravila za umirovljenje. U Norveškoj postoje pogodnosti za one koji odluče raditi dulje, a Finska je očekivanu životnu dob vezala s povećanjem dobi za umirovljenje.
Naravno, dio ljudi želi raditi dulje, pogotovo dok se gospodarstva sve više okreću uslužnom sektoru i povećavaju mogućnosti skraćenog radnog vremena.
"Prijelaz s punog radnog vremena na umirovljenje postaje složeniji jer ljudi donose niz različitih pojedinačnih odluka", kaže Terry Rawnsley iz KPMG-a u Melbourneu.
Ne donosi ipak svima mogućnost izbora stvarnu mogućnost izbora, pogotovo onima na slabije plaćenim poslovima.
Catherine Gaspari, 67-godišnjakinja s juga Francuske, radila je u kockarnici protekle 33 godine. Ona bi se sada mogla umiroviti, no prihod joj ne bi više bio dovoljan za pokrivanje računa obitelji zbog rasta troškova života. Stoga se Gaspari nerado priprema raditi do 71. godine jer svaka dodatna godina rada povećava joj mirovinu.
"Godinama radim po noći noseći i premještajući naprave za kockanje, što šteti mojim leđima, nogama i rukama. Cijelo sam vrijeme okružena pušačima. Koliko to može trajati?", pita se Gaspari.
.webp){kind=icon}
