Unatoč pozivima na reforme nakon propasti jedne od velikih švicarskih banaka, malo se toga promijenilo. Znači li to stabilnost ili samozadovoljstvo?
Znamo da je Švicarska zemlja koja voli tradiciju. Tako se svake godine 1. kolovoza na alpskom pašnjaku iznad jezera Luzern obilježava pobuna iz 1291. godine koja je označila utemeljenje Švicarske. Ove je godine tom prigodom glavna atrakcija bila okupljanje mladih.
Bitno drugačije okupljanje mladih dogodilo se protekloga ožujka kada su preplavili trg Paradeplatz u Zürichu u nastupu bijesa u inače mirnom epicentru švicarskog bankarstva. Nosili su poruke poput "Cretin Suisse" ispred sjedišta banke Credit Suisse, a nacionalne su novine bile ispunjene komentarima o nacionalnom poniženju dok su regulatori isticali potrebu za promjenama. Neki su se čak pitali ima li Švicarska budućnost kao glavno bankarsko središte.
Credit Suisse je ipak bio ikona švicarske ekonomije, financirajući tamošnje pruge. Stoga je preuzimanje te banke od UBS-a, uz posredovanje vlade i to sve kako ne bi došlo do pravog financijskog nereda na globalnoj razini, bilo jedan od najvećih udaraca za nacionalni ponos od kolapsa Swissaira 2002. godine i nerijetki su pomislili da je vrijeme za duboku promjenu u načinu na koji Švicarska funkcionira.
Ipak, četiri mjeseca kasnije malo je znakova da bilo tko priprema veće promjene. Kao da se kolektivno slegnulo ramenima i zemlja se vratila stvaranju zarade.
Stopa nezaposlenosti jedva se promijenila i ne očekuje se da će se bitno mijenjati i nakon otpuštanja u bankarskom sektoru, godišnja inflacija od 1,6 posto ostaje predmetom zavisti ostatka razvijenog svijeta, a švicarski je franak od događaja iz ožujka još dobio na vrijednosti.
Očit nedostatak promjene proizlazi iz onoga što Švicarska jest – trinaestoljetna nacija ponosna na ugled kao bastion stabilnosti na kontinentu konstantno prožetom sukobima. To je država koja je ženama dala pravo glasa tek 1971. godine, desetljećima nakon ostatka razvijenog svijeta. To je društvo gdje, ako se promjene dogode, sve se odvija vrlo, vrlo sporo.
Prosvjednik ispred UBS-a u Bernu u ožujku
"Veliki je rizik da se ništa neće dogoditi jer se naviknete na novu situaciju s golemom bankom i ako to funkcionira, zaključite: 'Zašto mijenjati?'", smatra direktor instituta za politička istraživanja Sotomo iz Züricha Michael Hermann.
No propušta li Švicarska priliku popraviti i poboljšati ugled kompetentnosti i opreza koji je potamnjen u očima međunarodnih investitora? Pripreme za savezne izbore 22. listopada nude prigodu za raspravu o tome, no neki misle da je već prekasno.
Postoje političari koji bi htjeli iskoristiti debakl Credit Suissea za reforme i to pretvoriti u izbornu temu, no osjećaju da je tema već gurnuta pod tepih, iznosi Jared Bibler, bivši regulatorni djelatnik za švicarskoj burzi.
"Svi smo iznenađeni kako se brzo tema rasplinula", dodaje.
Bibler je napisao knjigu o islandskoj bankarskoj krizi iz 2006. godine i kaže da vidi sličnosti sa situacijom kada je ta nordijska zemlja propustila adekvatno reagirati na potrebu za bankarskom reformom.
"U Švicarskoj imate kulturu elite koja se zatvara u sebe", kaže Bibler.
Prvi korak k rješavanju problema priznavanje je da postoji. No ako pričate s pripadnicima te elite, od središnje banke do parlamenta i vlade, takvo je izravno priznanje rijetko. Umjesto toga mnogi će prije reći da je spašavanje Credit Suissea odraz snage.
"Način na koji je Credit Suisse spašen govori o stabilnosti naše zemlje. Spriječili smo golemu štetu za financijski sustav Švicarske i, moguće, Europe i cijelog zapadnog svijeta", tvrdi parlamentarni zastupnik i predsjednik tamošnje liberalne stranke FDP Thierry Burkart.
Ne može se osporiti da Švicarska nije zemlja kakva je bila prije jednog desetljeća. Prvo je pod udar američkog ministarstva pravosuđa došao institut švicarske bankarske tajne zbog omogućavanja da američki porezni obveznici sakriju svoj novac. Onda je ruska invazija na Ukrajinu dovela do napuštanja stroge neutralnosti i prihvaćanja europskih sankcija prema Moskvi pod pritiskom Bruxellesa da se ne ignorira rat koji je udaljen na samo dan vožnje. U lipnju je na referendumu prošlo podizanje korporativnog poreza za multinacionalne tvrtke s 11 na 15 posto nakon što je vlada uvjerila skeptične birače da je to jedini način da se porezni prihodi zadrže u zemlji budući da se ne mogu zaustaviti međunarodni ugovori, u ovom slučaju u okviru Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj.
Zgrada švicarskog parlamenta Hansa Wilhelma Auera iz 1902. u Bernu
Za Burkarta, na djelu su mračne sile.
"Napadnuti smo i izvana i iznutra. Političke snage od centra nalijevo rade na uništavanju prednosti koje Švicarska ima kao mjesto za biznis", kazao je.
Švicarski primat zemlje u kojoj superbogataši drže novac naizgled nestaje u konkurenciji s Hong Kongom, Singapurom i Dubaijem.
"Regulatorna kultura u Švicarskoj slaba je i nije utemeljena na smislenom skupu pravila, već na načelima koja regulatoru ostavljaju previše diskrecijskog prostora da ne poduzima ništa dok problem ne dosegne neodržive razmjere", kaže Kern Alexander, stručnjak za pravo i financije sa sveučilišta u Zürichu.
Švicarska je povijesno izbjegavala anglosaksonski način financijskog nadzora, no Urban Angehrn, čelnik Finme koja nadzire bankarski sustav, pozvao je da taj regulator dobije slične ovlasti kao SEC, američko povjerenstvo za regulaciju i trgovinu vrijednosnim papirima, kad je riječ o mogućnosti financijskog sankcioniranja banaka i osoblja.
"To pojačava preventivni učinak nadzora", smatra Angehrn.
Njegov poziv dogodio se kad su parlamentarci krenuli na ljetni odmor i zasad nije bilo odjeka, što, kako neki smatraju, samo dokazuje da nema osjećaja hitnosti zbog problema u bankarskom sustavu.
Stoga ne bi trebalo očekivati hitne promjene u kontekstu vraćanja povjerenja u bankarski sustav ili činjenice da je uvećani UBS sada dvostruko veći od cijele švicarske ekonomije.
Nakon financijske krize 2008. godine švicarski su političari donijeli prijedlog zakona o tome da se velike banke rascjepkaju na sastavne dijelove kako bi se smanjio rizik da, primjerice, investicijsko poslovanje u gubicima ugrozi čitavu instituciju. To je scenarij koji se zapravo dogodio u Credit Suisseu. Kad je švicarski parlament stavio taj zakon na glasovanje 2014. godine, 64 posto je bilo protiv.
U najnovijem izvješću sa Sveučilišta u Svetom Galu za ministarstvo financija više se ne predlaže cjepkanje banke na segmente poslovanja, već stroža pravila likvidnosti i veći kapitalni zahtjevi, kao i robustan okvir za nacionalizaciju kako bi se spriječili veliki kolapsi.
No izvješće ne dodiruje ključni problem koji je uništio Credit Suisse, a to je loše upravljanje rizikom koje je godinama bilo dio kulture poslovanja banke.
"Kultura je ovdje vrlo važna. Ako to ne promijenimo, imat ćemo iste probleme", smatra profesorica menadžmenta sa Sveučilišta u Baselu Andrea Schenker-Wicki.
Predsjednik UBS-a Colm Kelleher naglasio je da tko god prijeđe u UBS iz Credit Suissea mora proći kroz "kulturološki filter" kako se ne bi kontaminirao sustav kakav je UBS izgradio. Njegova poruka? UBS nema nikakav problem u kulturi poslovanja.
Veličina banaka u usporedbi s veličinom nacionalne ekonomije
Burkart ide i dalje i kaže da je Credit Suisse propao izgubivši švicarska obilježja.
"Govoreći o upravljačkoj kulturi, Credit Suisse nije više bio švicarska banka, već globalna. Kada korporacije napuste klasične švicarske vrijednosti kao što su marljivost, preciznost, skromnost i poniznost, ovakve se stvari dogode", ustvrdio je.
Upravo takvo švicarsko grupno razmišljanje šteti, smatra Arturo Bris iz Svjetskog centra za kompetitivnost u Lausanneu.
Za njega je jedan od najštetnijih prizora koje je Švicarska imala desetljećima bio kada su se na konferenciji za novinare o preuzimanju u ožujku za istim stolom okupili ministrica financija, čelnici središnje banke i regulatora te predsjednici Credit Suissea i UBS-a.
"Ta slika ortačkog kapitalizma za mene je jedna od najštetnijih. Nacionalizacija Credit Suissea nije bila dovoljno ozbiljno razmotrena jer je prodaja te banke UBS-u bila smatrana mogućom", kaže Bris.
U svibnju je osnovana parlamentarna komisija koja treba proučiti ulogu vlade, regulatora i središnje banke uoči UBS-ova preuzimanja Credit Suissea.
No rezultati neće biti poznati barem još godinu dana, a dokumenti koje povjerenstvo koristi neće biti objavljeni još 50 godina. Sve to ukazuje na to da parlamentarni zastupnici zapravo ne vide potrebu za većom transparentnošću.
Schenker-Wicki kaže da jedva čeka vidjeti zaključke povjerenstva, no ne vjeruje da će to puno promijeniti.
"Ima li smisla za ovako malu zemlju da ima tako veliku banku? Je li to rizik koji Švicarska može podnijeti?", pita se profesorica.
.webp){kind=icon}
