Europa postaje malo previše ovisna o američkom plinu

Nekada davno, Europa je bila toliko samouvjerena u pogledu vlastite energetske sigurnosti da je razmatrala zabranu uvoza prirodnog plina iz SAD-a. Bilo je to prije samo 10 godina, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin još uvijek bio dobrodošao u Berlinu i Parizu, a plin iz njegove zemlje grijao je europske domove.

Otada je Kremlj krenuo u rat protiv Ukrajine, a američka industrija plina iz škriljevca izvela je revoluciju koja je Europi dvaput spasila stvar – najprije 2022., a sada ponovno 2026. godine. Koje je naličje te priče? Kontinent danas kupuje goleme količine američkog plina, što otvara ključno pitanje s energetskim, ekonomskim i diplomatskim posljedicama za Europsku uniju: kada puno postaje previše?

Bez pristupa ruskim plinovodima od 2022. godine i uz domaću proizvodnju koja brzo opada – kako iz političkih, tako i iz geoloških razloga – Europa se za opskrbu okrenula globalnom tržištu ukapljenog prirodnog plina (LNG). Ljepota LNG-a leži u tome što se plin, nakon što se superohladi na oko minus 160 Celzijevih stupnjeva, pretvara u tekućinu koja se može ukrcati u tankere i isporučiti diljem svijeta, vrlo slično nafti, čime prestaje potreba za plinovodima. Tako američki LNG stiže do europskih obala. A kontinent ga uvozi s velikim entuzijazmom. Od početka godine, Europa je oko 59 posto svog LNG-a nabavila iz SAD-a, s vrhuncem od 64 posto u travnju, kada ju je zatvaranje Hormuškog tjesnaca lišilo opskrbe iz Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Daljnja povećanja vjerojatna su kasnije ove godine jer Europa treba američki plin kako bi napunila svoja skladišta uoči zime.

Na glavnim tržištima roba, oslanjanje na jedan izvor za više od 30 do 40 posto ukupne kupnje neuobičajeno je; oslanjanje na jednog dobavljača za više od 60 posto iznimno je rijetko. Europa je u tolikoj mjeri ovisna o jednom izvoru samo na nekim specifičnim tržištima – primjerice kod rijetkih metala poput rijetkih zemalja, galija ili volframa. Čak ni to ne prolazi bez negodovanja; regija troši novac i politički kapital kako bi smanjila tu ovisnost.

Iza zatvorenih vrata, europski dužnosnici već neko vrijeme brinu zbog američkog LNG-a. Ta je zabrinutost prešla s privatnih rasprava na javnu debatu neposredno prije nego što su Izrael i SAD napali Iran 28. veljače. "Znamo da se ne možemo osloniti na ruski plin i da bismo trebali paziti da se ne oslanjamo previše na američki plin", izjavila je u siječnju Teresa Ribera, glavna povjerenica EU-a za tržišno natjecanje. Nekoliko dana kasnije, povjerenik EU-a za energetiku Dan Jørgensen bio je još eksplicitniji: "Riskiramo zamjenu jedne ovisnosti drugom."

Povijest nam se možda podsmjehuje. Još 2016. godine Europa je vijećala hoće li zabraniti uvoz američkog LNG-a jer su se lijevo orijentirani političari protivili procesu hidrauličkog frakturiranja – ili frackinga – potrebnog za eksploataciju geoloških formacija škriljevca. Francuski dužnosnici išli su toliko daleko da su dvama svojim velikim energetskim poduzećima, Engie SA i Électricité de France SA, naložili da prestanu sklapati ugovore s američkim dobavljačima. "Pravno ću ispitati kako možemo zabraniti uvoz plina iz škriljevca, a u svakom slučaju, te će se tvrtke morati okrenuti drugim tržištima kako bi uvozile isključivo konvencionalni plin", rekla je zastupnicima u svibnju 2016. Ségolène Royal, tadašnja francuska ministrica energetike.

Deset godina kasnije, Europa troši više američkog plina nego ikada. Debata iz 2026. o tome treba li Europa ograničiti uvoz američkog LNG-a zamrla je samo nekoliko dana nakon što je dospjela u javnost. Čim je izbio rat s Iranom, Europa se ponovno zabrinula za opskrbu plinom, ovog puta s Bliskog istoka. Američki LNG postao je spas, a ne problem. Sada kada rat završava, Bruxelles mora iznova sagledati odakle danas crpi energiju i odakle će je crpiti u budućnosti.

Pomaže ako definiramo što problem jest – a što nije. Iako EU kupuje oko 60 posto svog ukapljenog plina iz SAD-a, ukupno tržište plina je šire. Kada se uključe isporuke plinovodima iz zemalja poput Norveške, Alžira, Libije i Azerbajdžana, udio SAD-a u ukupnoj opskrbi plinom pada na oko 26 posto – što je i dalje značajan udio, ali ispod razine od 40 posto, koliko je nekada držao ruski plin putem plinovoda i LNG-a zajedno.

 

S političkog stajališta, američki predsjednik Donald Trump možda je naveliko nepopularan u Europi, ali on nije Putin, a Bijela kuća nije Kremlj. Niti se američka LNG industrija, koja je potpuno u privatnim rukama, može usporediti s Gazpromom, ruskim plinskim gigantom pod državnom kontrolom. Američki LNG nije isto što i ruski plin iz plinovoda: potonji nudi nultu fleksibilnost ako prodavatelj zatvori ventile; iako se isporuke prvog također mogu zaustaviti, daleko ih je lakše zamijeniti na globalnom tržištu, pod uvjetom da je Europa spremna ponuditi višu cijenu od svih ostalih kupaca.

S ekonomskog stajališta, tokove diktira tržište, a ne vlade. "Ako američki LNG dolazi u Europu, to je zbog čiste ekonomije: to je, iz perspektive cijena, najbolja destinacija za američke proizvođače", kaže mi Anne-Sophie Corbeau, stručnjakinja za plin u Centru za globalnu energetsku politiku u New Yorku.

Ipak, stručnjaci za energetsku sigurnost kažu da je najučinkovitiji alat protiv poremećaja u opskrbi "diversifikacija, diversifikacija i diversifikacija". Iz tog kuta gledano, Europa se previše oslanja na jedan izvor. Što bi moglo poći po zlu? Prevelika ovisnost daje Washingtonu diplomatsku polugu u svim vrstama pregovora s Bruxellesom, ponajviše u razgovorima o trgovini i energetskoj regulativi. No opasnost se manje krije u tome da će Trump zabraniti izvoz LNG-a – ili nametnuti izvozni porez – a više u inherentnom riziku kupnje tolikog plina iz svega nekoliko izvoznih postrojenja, koja su gotovo sva smještena u neposrednoj geografskoj blizini duž američke obale Meksičkog zaljeva u Teksasu i Louisiani. Zamislite da tu regiju pogodi uragan, na isti način na koji je nekoliko oluja – Katrina i Rita 2005., te Gustav i Ike 2008. – oštetilo američke rafinerije nafte.

Rješenje je diversifikacija – kako odmak od američkog LNG-a, tako i odmak od LNG-a općenito. Potonje znači podupiranje domaće europske proizvodnje plina, uključujući offshore u Sjevernom moru i onshore putem frackinga, kako regija ne bi morala toliko uvoziti, zatim povećanje obnovljivih izvora, posebice solara i vjetra uz baterije, te, iznad svega, povećanje proizvodnje iz nuklearne energije. Prvo navedeno znači kupnju LNG-a od alternativnih dobavljača. Europa tu ima hendikep: mnoge zemlje odbijaju potpisati dugoročne ugovore kakvi su potrebni za osiguravanje tih isporuka. Unatoč tome, dovoljno novih projekata, na mjestima poput Kanade i Afrike, dolazi u fazu realizacije kako bi Europi ponudili alternative.

Idealno bi bilo da Europa smanji udio američkog LNG-a prema sigurnijim razinama, svakako ispod 50 posto. Međutim, pod utjecajem trenutačnih tržišnih i političkih sila, rizik je da će se dogoditi upravo suprotno. Europa je obećala Trumpu da će kupovati još više američkih roba; zabranjuje ruski LNG od 2027. godine, a isporuke iz Katara i UAE-a i dalje izgledaju nesigurno. Ako regija ne bude oprezna, mogla bi se u ne tako dalekoj budućnosti naći u situaciji da ovisi o SAD-u za više od 75 posto svog LNG-a.