Klimatski udar na regiju: 'Prošlo je vrijeme jeftine hrane'

Ljeto 2022. u Europi nije ostalo zapamćeno samo po rekordnim temperaturama. U Španjolskoj su maslinici gorjeli na 46 Celzijevih stupnjeva, sjever Italije pogodila je najteža suša u posljednjih 70 godina, a u Ujedinjenom Kraljevstvu proizvodnja pilećeg mesa pala je za devet posto jer životinje nisu mogle podnijeti ekstremne vrućine. Ti prizori nisu ostavili posljedice samo na poljima, farmama i nasadima – odrazili su se i na cijene.

Stručnjaci su kasnije procijenili da su klimatske promjene povećale prosječnu temperaturu u Europi za 1,25 Celzijevih stupnjeva, a na pojedinim područjima i do 5,7 stupnjeva. Ekstremne vrućine povećale su cijene hrane u Europi za oko 0,7 posto, dok je ukupna inflacija porasla za oko 0,3 posto. U godini u kojoj je inflaciju već poticao oporavak nakon pandemije i rat u Ukrajini, klimatske promjene pojavile su se kao dodatni izvor pritiska.

Jedna od prvih procjena pokazuje da bi više temperature do 2035. godine mogle povećati potrošačke cijene na globalnoj razini za najviše 1,2 posto godišnje, a u Europi za najviše 0,76 posto godišnje. Najveći dio tog pritiska dolazio bi kroz rast cijena hrane.

Taj se fenomen sve češće naziva klimatskom inflacijom. Ne radi se o zasebnoj statističkoj kategoriji, nego o analitičkom konceptu koji pokušava objasniti ono što potrošači već osjećaju. Suše smanjuju prinose, toplinski valovi povećavaju troškove hlađenja i energije, poplave oštećuju prometnice i prekidaju opskrbne lance, a sve se to postupno prelijeva u više cijene hrane, energije, prijevoza i osiguranja.

Hrvatska narodna banka pritom razlikuje klimatsku inflaciju od greenflacije i fossilflacije. Klimatska inflacija proizlazi iz fizičkih klimatskih šokova, poput suša, toplinskih valova i poplava.

Greenflacija se odnosi na troškove zelene tranzicije, dok je fossilflacija povezana s cijenama fosilnih goriva, na koje često utječu geopolitička zbivanja. U praksi se ti učinci često isprepliću, zbog čega ih je teško precizno izmjeriti, ali ih je sve teže zanemariti.

Prinos više nije prosjek, nego rizik

Poljoprivreda je prvi kanal kroz koji se klimatske promjene pretvaraju u više cijene. To je vidljivo u cijeloj regiji, iako svaka zemlja ima svoje specifične ranjivosti.

U Hrvatskoj su posljednjih godina najizraženije oscilacije zabilježene kod ratarskih kultura. Konzultantica za poljoprivredu Zvjezdana Blažić navodi da je prinos kukuruza pao s devet tona po hektaru u 2019. na 6,1 tonu u izrazito sušnoj 2022. godini. Ukupna proizvodnja tada se smanjila na 1,64 milijuna tona, gotovo 30 posto manje nego 2020. godine. Sličan trend zabilježen je i kod pšenice, čiji se prinos kretao od 6,7 tona po hektaru u povoljnoj 2021. do 4,8 tona u 2023. godini.

Posebno dramatičan primjer je šećerna repa. Prema podacima Blažić, proizvodnja je u sezonama 2023. i 2024. pala za gotovo 28 posto, dok su u dijelovima istočne Hrvatske štete premašile 80 posto uroda.

Srbija nudi još izraženiju statističku sliku. Vlade Zarić, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, navodi da su, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, prinosi ključnih ratarskih kultura od 2023. do 2025. znatno pali. Prinos kukuruza smanjen je za 38,9 posto, a soje za 42,9 posto. Kod krmnih kultura prinos lucerne pao je za 27,3 posto, a djeteline za 34,1 posto. Pad je vidljiv i u voćarstvu: prinos šljive manji je za 10,2 posto, maline za 17,3 posto, a višnje za čak 44,6 posto.

Zarić upozorava da klimatski ekstremi smanjuju i količinu i kvalitetu poljoprivrednih proizvoda. To znači da proizvođači ne gube samo dio uroda, nego često dobivaju proizvode slabije tržišne vrijednosti.

U Bosni i Hercegovini precizno mjerenje dodatno otežava nedostatak sustavnog praćenja. Željko Vaško, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Banjoj Luci, kaže da posljedice ekstremnih vremenskih prilika nije lako uočiti kroz redovnu statistiku prinosa, ali ih proizvođači itekako osjećaju. Voćarske kulture sve češće stradaju od kasnih proljetnih mrazova, koji su postali pravilo, a ne iznimka. Povrće i ratarske kulture trpe zbog dugotrajnih suša, tuče, jakog vjetra i obilnih oborina.

"Nepovoljni klimatski utjecaji često se odražavaju i na kvalitetu poljoprivrednih proizvoda, što smanjuje njihovu uporabnu vrijednost i prihode poljoprivrednika", smatra Vaško.

U Sjevernoj Makedoniji dekan Fakulteta za poljoprivredne znanosti i hranu u Skoplju Mile Markoski upozorava da su suše, toplinski valovi, tuča i bujične kiše prestali biti izolirane pojave. Najviše stradavaju kulture koje ovise o vodi, među njima kukuruz, riža, lucerna, povrće, vinova loza i voćnjaci. U 2024. zabilježen je pad proizvodnje riže od 6,9 posto, suncokreta od 10,2 posto i lucerne od 6,7 posto.

Mile Markoski, dekan Fakulteta za poljoprivredne znanosti i hranu u Skoplju | Privatna arhiva

Markoski posebno ističe da se promijenio i način na koji poljoprivrednici danas razmišljaju o proizvodnji.

"Poljoprivrednici više ne govore o prosječnom prinosu, nego o riziku prinosa", kaže Markoski.

Kad je riječ o kukuruzu, dodaje, pad prinosa u sušnim godinama u područjima bez navodnjavanja može dosegnuti između 20 i 40 posto. Kod vinove loze ne smanjuje se samo količina uroda, nego se mijenja i kvaliteta grožđa – od sadržaja šećera do kiselosti – što se izravno odražava na vinsku industriju.

Slovenija na prvi pogled ne prati isti obrazac kao ostatak regije, no ni tamo se poljoprivreda više ne može oslanjati na nekadašnje vremenske obrasce. Podaci slovenskog statističkog ureda za 2025. pokazuju da je vrijednost biljne proizvodnje oko četiri posto niža nego godinu prije, ponajprije zbog manjeg obujma proizvodnje. Prve procjene upućuju na pad od oko šest posto, unatoč višim cijenama.

Kod pojedinih kultura pad je još izraženiji. Vremenske prilike negativno su utjecale na hmelj, čiji je očekivani urod bio oko deset posto manji nego prethodne godine, dok je prosječan prinos bio oko petine ispod desetogodišnjeg prosjeka. Loša sezona zabilježena je i kod kasnog krumpira, čiji je prinos bio devet posto manji nego 2024. i sedam posto ispod prosjeka.

Istodobno, slovenska Agencija za okoliš upozorava da su poljoprivredne suše posljednjih desetljeća sve učestalije i intenzivnije te se javljaju u razdobljima i na područjima gdje prije nisu predstavljale značajan problem.

Od polja do police

Najveća zamka klimatske inflacije jest to što njezini učinci ne staju ondje gdje nastaju. Ako suša pogodi kukuruz, posljedica nije samo skuplji kukuruz. Poskupljuje stočna hrana, zatim proizvodnja mesa, mlijeka i jaja, a na kraju i prerađena hrana.

Makedonski stručnjak Markoski govori o multiplikativnom učinku. Manji prinos znači višu cijenu sirovine, viša cijena sirovine znači skuplju stočnu hranu, skuplja stočna hrana znači skuplje mlijeko i meso, a sve se to na kraju prelijeva u širi rast cijena hrane.

Hrvatska se suočava s istim problemom. Blažić ističe da je kukuruz jedna od najizloženijih ratarskih kultura zbog osjetljivosti na ljetne suše i visoke temperature u ključnim fazama razvoja. Njegova važnost ne proizlazi samo iz cijene same kulture, nego i iz uloge koju ima u stočarskoj proizvodnji.

"Kad rastu cijene stočne hrane, posredno rastu i troškovi proizvodnje mesa, mlijeka i jaja", dodaje Blažić.

Stočarstvo je pritom pogođeno dvostruko. S jedne strane rastu troškovi hrane za životinje, a s druge toplinski valovi izravno smanjuju produktivnost. Blažić navodi da tijekom ekstremno toplih ljetnih razdoblja proizvodnja mlijeka po kravi može pasti za 10 do 20 posto, a tijekom dugotrajnih toplinskih valova i više. Visoke temperature i vlaga smanjuju unos hrane kod životinja, povećavaju potrošnju energije za hlađenje organizma te utječu na njihovo zdravlje, reprodukciju i kvalitetu mlijeka.

Zarić navodi isti obrazac i u Srbiji. Pri višim temperaturama životinje znatan dio energije troše na održavanje tjelesnih funkcija, a manje na proizvodnju. Krave, primjerice, daju manje mlijeka.

Kod voća i povrća prijenos rasta cijena može biti još brži. Riječ je o proizvodima s kraćim opskrbnim lancima i ograničenim mogućnostima skladištenja. Ako tuča, mraz ili toplinski val unište dio uroda, maloprodajne cijene reagiraju mnogo brže nego kod proizvoda koji se mogu dulje skladištiti ili zamijeniti uvozom.

Uvoz više nije pouzdan amortizer

Dugo se smatralo da male zemlje dio klimatskih šokova mogu ublažiti uvozom. Ako domaća proizvodnja podbaci, roba se može nabaviti iz druge zemlje. No ta logika sve više slabi u svijetu u kojem klimatski poremećaji istodobno pogađaju velika proizvodna područja.

Blažić upozorava da Hrvatska nije izolirano tržište. Klimatski poremećaji u velikim izvoznicima, poput SAD-a, Brazila ili Ukrajine, utječu na burzovne cijene poljoprivrednih proizvoda, a time i na cijene koje osjećaju hrvatski potrošači. "Hrvatska je dio europskog i globalnog tržišta hrane pa klimatski poremećaji u velikim izvoznicima također utječu na cijene koje osjećaju hrvatski potrošači", kaže Blažić.

Vaško dodaje da se u Bosni i Hercegovini cijene hrane ne formiraju samo na temelju troškova domaće proizvodnje, nego uvelike ovise i o cijenama uvezene hrane. BiH, kaže, nikada nije proizvodila dovoljno hrane da prehrani svoje stanovništvo. U bivšoj Jugoslaviji taj se manjak nadoknađivao iz drugih republika, a danas iz susjednih i brojnih drugih zemalja.

Prema Vašku, uvoz može ublažiti pritisak ako klimatski šokovi ne pogađaju sve dijelove svijeta istodobno. No ako rast cijena zahvati globalno tržište, ista će hrana biti skuplja i u BiH.

Na slično upozorava i Zarić. "Budući da su klimatske promjene globalni fenomen, ne može se očekivati da će uvoz hrane biti povoljan", kaže.

To je važna promjena. Klimatska inflacija više se ne može promatrati samo kao problem domaće poljoprivrede. Ona se prenosi kroz uvoz, burzovne cijene, energiju, sirovine i transport.

Središnje banke sve teže odvajaju klimu od inflacije

Tu se priča seli s polja u središnje banke. Sve više monetarnih institucija priznaje da klimatske promjene postaju dio analiza inflacije, iako je njihov doprinos teško precizno izmjeriti.

Hrvatska narodna banka (HNB) navodi da Europska središnja banka postupno uključuje klimatske rizike u istraživanja, makroekonomske modele i operativni okvir monetarne politike. HNB klimatske promjene promatra kroz makroekonomske analize i procjene njihova utjecaja na cijene, ali i kroz prizmu financijske stabilnosti te izloženosti banaka klimatskim rizicima.

HNB pritom upozorava i na tranzicijski kanal, ponajprije kroz ETS2 – prošireni sustav trgovanja emisijama, koji bi u europodručju od 2028. mogao povećati ukupnu inflaciju za oko 0,2 postotna boda, ovisno o cijeni emisijskih jedinica i prijenosu troškova na potrošače.

Za Hrvatsku HNB izdvaja nekoliko ključnih ranjivosti: izloženost sušama, toplinskim valovima i poplavama, važnost sektora poput poljoprivrede i energetike, malu i otvorenu ekonomiju te relativno velik udio hrane i energije u potrošačkoj košarici. To znači da se domaći i strani klimatski šokovi mogu brzo preliti u ukupnu inflaciju.

HNB dodaje da empirijske analize za Hrvatsku pokazuju kako ekstremni vremenski uvjeti već imaju mjerljiv učinak na inflaciju, osobito suše, čiji se učinak kroz cijene hrane i energije prenosi s odgodom i tijekom duljeg razdoblja.

Suše više nisu iznimka, nego sve češća prijetnja poljoprivredi i proizvodnji hrane | Depositphotos

Središnja banka Bosne i Hercegovine ide i korak dalje. Navodi da je klimatska inflacija u BiH već prisutna, ponajprije zbog utjecaja suša na poljoprivredu i energetski sektor. Manja proizvodnja električne energije u hidroelektranama i viši troškovi hrane izravno se odražavaju na cijene.

Središnja banka Bosne i Hercegovine (CBBiH) navodi i primjer poplava koje su krajem 2024. pogodile Jablanicu i druga mjesta, oštetile infrastrukturu i prekinule opskrbne lance, što je povećalo troškove prijevoza i proizvodnje.

Narodna banka Srbije (NBS) također izravno povezuje klimatske promjene s inflacijskim kretanjima. Srbija je poljoprivredna zemlja s visokim udjelom hrane u potrošnji, pa je kanal cijena hrane najizraženiji. NBS navodi da cijene voća i povrća čine oko sedam posto indeksa potrošačkih cijena, dok poljoprivredni proizvodi poput pšenice, kukuruza, soje i suncokreta neizravno utječu na cijene prerađene hrane.

Kad je riječ o električnoj energiji, NBS ističe da vremenske nepogode kratkoročno nemaju izravan učinak jer je cijena regulirana, no dugoročno suše, smanjen hidroenergetski potencijal i sve veća potrošnja zbog klima-uređaja mogu utjecati na proizvodnju i cijenu električne energije.

Narodna banka Republike Sjeverne Makedonije (NBRSM) upozorava da su klimatske promjene važan čimbenik inflacije i financijske stabilnosti, ali da ih je teško precizno uključiti u modele zbog ograničenih podataka, velike neizvjesnosti i složenih kanala prijenosa. Kao malo i otvoreno gospodarstvo, Sjeverna Makedonija posebno je izložena vanjskim cjenovnim šokovima, a hrana i energija čine oko polovice ukupne potrošnje.

Banka Slovenije također uključuje vremenske i klimatske čimbenike u analize inflacije, osobito kroz stručne procjene pri izradi prognoza. Pritom upozorava da vremenski učinak ne mora uvijek biti inflatoran. Ljetni toplinski val može povećati cijene hrane, ali blaža jesen ili proljeće, zbog bolje poljoprivredne sezone, mogu djelovati u suprotnom smjeru.

Kamatne stope ne mogu proizvesti hranu

Klimatska inflacija središnjim bankama stvara neugodan problem. Uglavnom je riječ o šokovima na strani ponude. Oni povećavaju cijene, ali istodobno mogu usporiti gospodarsku aktivnost. To znači da standardni alati monetarne politike imaju ograničen učinak.

Središnja banka Bosne i Hercegovine to sažima vrlo izravno: "Povećanje kamatnih stopa ne može proizvesti više hrane niti ublažiti posljedice suše ili poremećaja u energetskom sektoru", navode iz CBBiH.

Problem je u BiH dodatno specifičan zbog valutnog odbora. CBBiH ne vodi diskrecijsku monetarnu politiku u klasičnom smislu i nema referentnu kamatnu stopu kojom bi mogla izravno utjecati na inflaciju. Zato se velik dio inflacijskih pritisaka, osobito kod hrane i energije, uvozi iz međunarodnog okruženja.

Narodna banka Srbije naglašava da monetarna politika nema razloga reagirati na izravne učinke privremenog šoka ako će on nestati prije nego što monetarne odluke počnu djelovati. No mora reagirati ako se šok prelije na inflacijska očekivanja i širi rast cijena. Zato NBS u svojim projekcijama procjenjuje koliko će šok trajati i u kojoj bi se mjeri mogao preliti na druge sastavnice potrošačkih cijena.

Središnje banke sve više upozoravaju da klimatske promjene postaju i inflacijski rizik | Bloomberg

Zanimljivo je da NBS u projekcijama poljoprivredne proizvodnje više ne koristi samo višedesetljetni prosjek, nego i petogodišnji prosjek koji uključuje toplije i sušnije godine. Time priznaje da se današnja klima razlikuje od one na kojoj su se temeljile starije projekcije.

To pokazuje koliko se promijenila polazna točka. Sušne i toplije godine više nisu iznimka, nego dio novog prosjeka koji središnja banka koristi u svojim izračunima.

HNB također ističe da klimatski šokovi ne mijenjaju cilj monetarne politike, ali mijenjaju okruženje u kojem se taj cilj ostvaruje. Središnje banke ne mogu ukloniti sušu, ali moraju razumjeti hoće li se skuplja hrana i energija preliti na ostale cijene, plaće i inflacijska očekivanja.

Banka Slovenije upozorava na isti rizik. Ako poduzeća i kućanstva zbog sve češćih ekstremnih vremenskih događaja počnu očekivati višu inflaciju, privremeni troškovni šok mogao bi se pretvoriti u dugotrajniji rast cijena, uključujući i prilagodbu plaća.

Pritom upozorava da pojedinačni vremenski šokovi mogu ostati prolazni, ali problem nastaje kada postanu učestaliji. Ako se učinci šokova preklapaju ili slijede jedan za drugim, cjenovni pritisci mogu dulje ostati povišeni, iako iza njih stoji niz pojedinačnih događaja, a ne jedan trajni šok.

Narodna banka Republike Sjeverne Makedonije na sličan način opisuje tu dilemu. Središnja banka može pooštriti monetarnu politiku kako bi ograničila sekundarne učinke i učvrstila inflacijska očekivanja, ali pritom riskira usporavanje gospodarske aktivnosti. Ako šok zanemari, riskira da se privremeni rast cijena pretvori u dugotrajniju inflaciju.

Od jednokratnog šoka do novog obrasca

Ključno pitanje više nije događa li se klimatska inflacija, nego koliko se često pojavljuje i koliko dugo traje. Pojedinačna suša može biti jednokratan šok. Jedna poplava može poremetiti cijene na nekoliko mjeseci. No ako se suše, toplinski valovi, mraz i oluje ponavljaju sve češće, njihov učinak više nije privremen.

Na to upućuju i procjene koje navodi Hrvatska narodna banka. Ekstremne ljetne vrućine u Europi 2022. povećale su inflaciju cijena hrane za oko 0,43 do 0,93 postotna boda, a ukupnu inflaciju za oko 0,18 do 0,41 postotni bod.

Vaško iz BiH kaže da će poljoprivreda, u uvjetima sve intenzivnijih klimatskih poremećaja, postati sve veći izazov i biti sve teže ekonomski održiva. Predviđa dva paralelna scenarija: dio proizvođača mogao bi odustati od proizvodnje, dok će drugi morati ulagati u sustave za navodnjavanje i odvodnju, plastenike, protugradne mreže te prilagodbu objekata u stočarstvu. Takva ulaganja povećavaju troškove, a time i cijene hrane.

"Prošlo je vrijeme jeftine hrane", kaže Vaško.

Zarić u Srbiji upozorava da su se klimatski ekstremi događali i u prošlosti, ali da se posljednjih desetljeća javljaju mnogo češće – jednom svake dvije do tri godine. Posljedica su poremećaji u proizvodnim lancima i stalan rast cijena hrane.

Markoski u Sjevernoj Makedoniji kaže da se više ne govori o ekstremnim godinama, nego o ekstremnim uvjetima kao novom pravilu. Prema procjenama Svjetske banke koje navodi, klimatske štete u Sjevernoj Makedoniji do 2050. mogle bi dosegnuti četiri posto BDP-a ako se ne bude ulagalo u prilagodbu.

Blažić za Hrvatsku govori o dugotrajnom razdoblju povećane nestabilnosti. Nestabilnost više nije iznimka na tržištu hrane, nego njegovo novo strukturno obilježje.

Zvjezdana Blažić, konzultantica za poljoprivredu | Privatna arhiva

Upravo u tome klimatska inflacija postaje ozbiljan makroekonomski problem. Ne zato što svaki pojedinačni događaj mora trajno povećati inflaciju, nego zato što se klimatski šokovi mogu nizati jedan za drugim. U tom slučaju cijene nemaju vremena vratiti se na prijašnju razinu prije nego što stigne novi šok.

Prilagodba kasni za klimatskim promjenama

Ako je prilagodba odgovor, pitanje je koliko brzo regija može reagirati. Hrvatski primjer pokazuje koliki je taj jaz.

Blažić navodi da se u Hrvatskoj navodnjava manje od dva posto obradivih poljoprivrednih površina, odnosno oko 30.000 hektara. Cilj je do 2030. povećati tu površinu na oko 50.000 hektara. Međutim, Nacionalni projekt navodnjavanja usvojen je još 2005. godine s ciljem povećanja navodnjavanih površina s tadašnjih oko 9.000 na 65.000 hektara do 2020.

Drugim riječima, Hrvatska danas može navodnjavati oko 55 posto površina koje su kao početni cilj postavljene prije gotovo dva desetljeća. Dodatni je problem to što se poljoprivrednici u relativno malom broju priključuju čak i na već izgrađene sustave.

Usporedba sa sredozemnim zemljama jasno pokazuje razliku. U Španjolskoj se navodnjava više od petine poljoprivrednih površina, u Italiji oko 20 posto, a u Grčkoj više od 30 posto.

Slične probleme imaju i druge zemlje. U Bosni i Hercegovini Vaško razlikuje male proizvođače, koji često nemaju ni novca ni volje za prilagodbu, i veće tržišno orijentirane proizvođače, koje tržište prisiljava na ulaganja. U Srbiji Zarić ističe da mogućnost prilagodbe ovisi o opremi, kapitalu, znanju i vještinama, a najugroženiji su mali proizvođači u brdsko-planinskim područjima bez vode i kapitala za navodnjavanje.

Bez ulaganja u navodnjavanje poljoprivreda će se sve teže prilagođavati klimatskim promjenama | Bloomberg

Markoski za Sjevernu Makedoniju kaže da prilagodba postoji, ali je nedovoljna i neujednačena. Kao pozitivne primjere navodi sustave navodnjavanja kap po kap, otporne sorte, senzore i agrometeorološke postaje, ali upozorava na male i rascjepkane parcele, nedovoljna ulaganja u navodnjavanje i slab pristup znanju među malim proizvođačima.

Posebno ističe važnost tla. Povećanje udjela organske tvari, bolja struktura tla i veći kapacitet zadržavanja vode mogu znatno povećati otpornost na sušu. To naziva najjeftinijim i dugoročno najučinkovitijim oblikom prilagodbe.

Hrana više nije samo tržišno pitanje

Klimatska inflacija najteže pogađa one koji na hranu troše najveći dio svojih prihoda. Vaško upozorava da rast cijena hrane najviše pogađa umirovljenike i radnike s minimalnim plaćama, zbog čega država treba ublažiti udar na njihov životni standard.

Upravo zato cijene hrane imaju veću političku težinu od mnogih drugih cijena. Ljudi ih vide svaki tjedan – na policama trgovina, na računima i na tržnicama. Ako se klimatski šokovi ponavljaju dovoljno često, nezadovoljstvo više nije povezano samo s jednom lošom sezonom, nego s osjećajem da život trajno postaje skuplji.

Markoski zato ide korak dalje i hranu opisuje kao pitanje nacionalne sigurnosti. "Suverenitet jedne države ne mjeri se samo sposobnošću da zaštiti svoje granice, nego i kapacitetom da svom stanovništvu osigura dovoljno sigurne i kvalitetne hrane", poručuje Markoski.

U kontekstu klimatske inflacije ta rečenica dobro sažima problem. Ako klima smanjuje proizvodnju, ako uvoz više nije pouzdan amortizer, ako troškovi prilagodbe rastu, a monetarna politika ne može proizvesti hranu, tada cijena hrane postaje više od tržišnog signala. Ona postaje pokazatelj otpornosti gospodarstva.

Zato središnje banke, agronomi i proizvođači danas sve češće govore o istom problemu, samo različitim jezikom. Poljoprivrednici prate prinose, središnje banke inflacijska očekivanja, potrošači račune, a država sigurnost opskrbe.

Klimatska inflacija ne znači da će svaka suša automatski izazvati trajan rast cijena, ali znači da se cijene hrane sve više oblikuju u svijetu u kojem vremenski ekstremi više nisu rijetke iznimke. A kada iznimka postane obrazac, i inflacija se počinje ponašati drukčije.

 

 

U izradi teksta sudjelovali su: Nejra Džaferagić, Aleksandar Lukić, Anika Bečki i Nataša Hadžispirkoska-Stefanova.