.webp){kind=icon}
"Dobrodošli u kolijevku civilizacije", pisalo mi je u SMS poruci koja me dočekala pri slijetanju na međunarodni aerodrom u Bagdadu. Posjetio sam ga s kolegom novinarom Ryanom Billerom iz Colorada. Bio je jedini dovoljno lud da se upusti u putovanje u Irak. Razrušena država se nakon dugogodišnjeg rata polako obnavlja, ali zaista polako.
Topla večer u petak na lijevoj obali rijeke Tigris, dok lagani povjetarac puše, djeca šutiraju nogometnu loptu, obitelji večeraju na dekama, a mladi parovi se smiju dok za njima zalazi vruće proljetno sunce. Život u ratom razorenom Bagdadu čini se potpuno normalnim ove tople, vjetrovite večeri u petak, daleko od noćne more koja je uslijedila nakon američke invazije prije više od 20 godina.
Na ulicama iračke prijestolnice danas se osjeća nada koja je u državi bila odsutna nekoliko desetljeća. Mnogi domaći, posebno mladi, reći će vam kako se ekonomske prilike poboljšavaju, ali ispod površine posjetitelj osjeća ožiljke rata koji podsjećaju na bolnu nedavnu povijest zemlje.
Prije 21 godinu, 20. ožujka 2003. godine, razlog za invaziju SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Poljske bio je uništenje nuklearnog oružja za koje se tvrdilo da ga posjeduje irački diktator Sadam Husein. To oružje nisu pronašli, a država je gurnuta u dugogodišnji kaos i nasilje, u kojem je ubijeno više od 200 tisuća iračkih civila, a devet milijuna bilo prisiljeno pobjeći. Kaos koji je uslijedio nakon invazije potaknuo je eksploziju sektaškog nasilja između većinskih šijita, sunita i Kurda na sjeveru zemlje te otvorio vrata usponu i padu terorističke skupine Islamska država.
Irački premijer Nuri al-Maliki (lijevo) i američki predsjednik George W. Bush (desno) | Dennis Brack/Bloomberg News
Danas se, unatoč relativnoj stabilnosti, Irak i dalje suočava s prijetnjom terorizma i sektaškog nasilja u središtu bliskoistočnog bura baruta. No stanje u zemlji je stabilno, barem površinski, kako svjedoči priča iz parka uz rijeku Tigris.
U anketi koju je prošle godine provela analitička tvrtka Gallup, polovica Iračana smatra da se lokalna ekonomska situacija poboljšava. Također, povećalo se povjerenje u političke institucije, uključujući rekordnih 56 posto ispitanika koji su izrazili povjerenje u vladu. Taj broj glatko nadmašuje sva prethodna Gallupova mjerenja od 2008. i ističe se u regiji Bliskog istoka i sjeverne Afrike, gdje je povjerenje u nacionalne vlade rijetko.
"Trenutačno stanje u Iraku je prilično stabilno iz dvaju razloga. Prvo, šijitski proiranski akteri koji podržavaju postojeću vladu Mohameda al-Sudanija postali su toliko politički dominantni da više nema ozbiljnih napetosti između njih s jedne strane te sunitskih i kurdskih aktera s druge strane. Drugo, što je možda još važnije, država u ekonomsko-socijalnom smislu može prilično nesmetano funkcionirati zbog trenutačno relativno visoke cijene nafte. Tako šijitsko-imamitski akteri mogu zadovoljiti svoju biračku bazu, a njihova koruptivna djelatnost ne dolazi toliko do izražaja", rekao je za Bloomberg Businessweek Adriju Primož Šterbenc, docent na Fakultetu za menadžment Sveučilišta na Primorskom.
Kip Abu Nuvasa, pjesnika iz 8. stoljeća, stoji na obalama rijeke Tigris u Bagdadu | Michael Luongo/Bloomberg
Kolijevka civilizacije
"Dobrodošli u kolijevku civilizacije", pisalo mi je u SMS poruci koja me dočekala pri slijetanju na međunarodni aerodrom u Bagdadu. Proces za dobivanje vize trajao je više od sat vremena, a turistička viza koštala me 80 dolara.
Irak je na ljestvici slovenskog ministarstva vanjskih i europskih poslova označen crnom bojom, koja savjetuje državljanima da odmah napuste državu. "Svima savjetujemo da zbog ozbiljnih i nekontroliranih sigurnosnih uvjeta napuste državu", stoji na mrežnoj stranici ministarstva. Američko ministarstvo vanjskih poslova također savjetuje svim putnicima koji se spremaju u tu državu da prije odlaska napišu oporuku.
Čitajući upozorenje ministarstva, sjetio sam se riječi engleskog komičara i televizijskog voditelja Michaela Palina, koji je 2022. godine snimio dokumentarni film U Irak (engl. Into Iraq). U jednom je engleskom talk-showu rekao da je upozorenje ministarstva vanjskih poslova koje građanima savjetuje da ne idu negdje prvi uvjet da on tamo krene. Televizijski voditelj također je dodao da tijekom svih putovanja pokušava pronaći nešto što prije nije znao kako bi proširio svoj um i pogledao iza naslovnica.
Cilj mojega putovanja u Irak, prema riječima Michaela Palina, bio je "vidjeti nešto što nisam poznavao" i prilika "da pogledam iza naslovnica" koje prikazuju državu u negativnom svjetlu. Putovao sam s Ryanom Billerom, novinarskim kolegom iz Colorada i jedinim prijateljem koji je bio dovoljno lud da se upusti u putovanje u Irak.
Slavoluk pobjede u zelenoj zoni u Bagdadu | Bloomberg Businessweek Adria
Spomenici rata i autocesta smrti
Taksist Ali veliki je obožavatelj nogometa i iračkog repera Khalife OG-a, koji u svojim pjesmama ukazuje na nejednakosti u državi. Rođen je iste godine kada je međunarodna koalicija svrgnula režim bivšeg predsjednika Sadama Huseina, a danas prevozi turiste između aerodroma i centra grada. Za razliku od njegovih konkurenata, Alijevo znanje engleskog bilo je zadovoljavajuće pa smo se do hotela odlučili voziti s njim.
Prve znakove nade ugledao sam čim smo napustili međunarodnu zonu aerodroma. Opsežni građevinski projekti i visoke stambene zgrade pružali su do ruba horizonta. Vozili smo se zloglasnom aerodromskom cestom koju su američki vojni industrijalci prozvali Route Irish.
Cesta međunarodni aerodrom povezuje s takozvanom zelenom zonom, gdje se nalazi većina ministarstava i ambasada. Za vrijeme rata bila je glavna arterija preko koje su vojno osoblje i industrijalci u zelenu zonu prevozili opremu i ljude. Route Irish je nekada bio proglašen najopasnijom cestom na svijetu. Danas je tih.
Posljednji put ova se cesta našla u središtu pozornosti u siječnju 2020. godine, kada je američki dron raketirao konvoj koji je prevozio zapovjednika elitnih jedinica iranske revolucionarne garde generala Kasema Sulejmanija i njegovu desnu ruku, Abu Mahdija al-Muhandisa. Cestu danas krasi bezbroj transparenata Sulejmanija i njegove desne ruke, često s natpisom na engleskom: "Krv naših mučenika neće biti zaboravljena."
"U ratu nema pobjednika, svi gube, pa neka se bilo koja strana proglašava pobjednikom", rekao je jednom bivši britanski premijer Neville Chamberlain. No u slučaju rata između Iraka i SAD-a, očiti pobjednik je Iran – iranski utjecaj vidljiv je praktično na svakoj ulici.
Iranski prosvjednici drže sliku iranskog zapovjednika Kasema Sulejmanija tijekom demonstracija nakon američkog zračnog napada | Ali Mohammadi/Bloomberg
"Iran zadržava ogroman, odnosno dominantan utjecaj u Iraku, preko vladavine proiranskih šijitsko-imamitskih milicija (političkih skupina) i prilično proiranskog premijera Al-Sudanija. Utjecaj Irana u posljednjim mjesecima je vrlo vidljiv u tome da Teheran prilično učinkovito suzbija napade šijitskih milicija na američke ciljeve u Iraku, povezane s divljanjem Izraela u Gazi", rekao je Šterbenc, podsjećajući na razvoj događaja nakon 28. siječnja, kada je dron proiranske milicije Kataeb Hezbolah ubio tri američka vojnika u bazi Tower 22 u Jordanu. "U Bagdad je odmah stigao zapovjednik iranskih Al Kuds snaga Islamske revolucionarne garde Ismail al-Kani, koji je pritisnuo Kataeb Hezbolah, tako da su izdali izjavu da će prekinuti svoje napade na američke ciljeve", dodaje.
"Irak je od 2003. godine, kada je invazija koju je predvodio SAD srušila vladavinu sunitskog Sadama Huseina, odnosno od 2005. godine, kada su održani prvi parlamentarni izbori, šijitsko-imamitski kontrolirana država", kaže Šterbenc. Šijiti u Iraku čine između 64 i 69 posto stanovništva, suniti između 29 i 34 posto, a kršćani jedan posto. "Šijitsko-imamitske milicije i s njima povezane političke skupine imaju ogroman utjecaj na vladu, koja nakon posljednjih parlamentarnih izbora ne bi mogla biti imenovana bez njihove podrške. Njihov utjecaj najjasnije se vidi iz toga što su uspjeli izboriti velik dio državnog ekonomskog kolača, odnosno proračunskih sredstava preko građevinskog konglomerata i poslova koje dobiva od države", rekao je Šterbenc.
Trenutačno je u Iraku još uvijek prisutno otprilike 2,5 tisuća američkih vojnika u sklopu koalicije koja je osnovana 2014. godine kako bi pomogla u porazu Islamske države, a između iračke i američke vlade traju pregovori o povlačenju.
"Povlačenje već dugo žele iračka vlada, Iran i proiranske šijitske milicije. Washington, međutim, naglašava da neće pristati na povlačenje dok traju napadi na američke jedinice. Inače, iračke šijitske stranke nemaju jedinstveno mišljenje o odlasku Amerikanaca. Kada se u vezi s tim sastao irački parlament u veljači ove godine, polovica šijitskih parlamentaraca je izostankom pokazala da ne žele njihov odlazak. Ako bi se američke jedinice povukle iz Iraka, to bi sigurno povećalo utjecaj Irana u državi, a također bi moglo utjecati na revitalizaciju Islamske države", rekao je Šterbenc.
Sjena Islamske države
Oklopna vozila i kamioni sigurnosnih snaga zauzimali su svako drugo raskrižje pored kojeg smo prolazili. Alija smo upitali je li tako snažna prisutnost sigurnosnih snaga normalna. "Poznajete Daeš (Islamsku državu)?" upitao nas je smiješeći se. Kimnuli smo s knedlom u grlu. "Napali su prošli tjedan. U gradu je bilo vrlo loše. Sada je u redu. Vrlo je sigurno", odgovorio je s umirujućim osmijehom.
Pogled na razrušeni Mosul dvije godine nakon oslobađanja od Islamske države | Victor J. Blue/Bloomberg
Nakon svrgavanja Sadama Huseina s vlasti, privremena koalicija pod vodstvom SAD-a započela je temeljitu rekonstrukciju nacionalne vlade i izbacila članove Huseinove arapske socijalističke stranke Baas. Također je raspuštena iračka vojska, što je rezultiralo "masom bijesnih sunitskih tehnokrata kojima je oduzeta moć", kako je nedavno objavila Al Jazeera. Više od 100 tisuća članova stranke Baas također je smijenjeno s položaja, a zabranjeno im je bilo sudjelovanje u društvu i obavljanje državne službe. Ti nezadovoljni sunitski građani kasnije su postali jezgra boraca radikalne Islamske države koja je prije deset godina harala zemljom.
Islamska država nastala je iz ostataka Al-Kaide u Iraku, lokalnog ogranka terorističke grupe koju je 2004. godine osnovao ulični kriminalac i bivši zatvorenik Abu Musab al Zarkawi iz Jordana. Dvije godine poslije, udružila se s drugim skupinama i preuzela ime Islamske države u Iraku, zadržavši slabe veze s vodstvom Al-Kaide.
Široku međunarodnu prepoznatljivost grupa je stekla godinu dana poslije, kad je započela ofenzivu na dva sjeverna iračka grada Mosul i Tikrit. Vođa Islamske države u Iraku Abu Bakr al-Bagdadi je 29. lipnja 2014. proglasio osnivanje kalifata koji se protezao od Alepa u Siriji na zapadu do iračke pokrajine Dijala na istoku, preimenovavši grupu u Islamsku državu. Na vrhuncu svoje moći, Islamska država kontrolirala je 88 tisuća četvornih kilometara teritorija koji se protezao preko iračko-sirijske granice i na kojem je živjelo gotovo osam milijuna ljudi.
U Iraku su borbu protiv Islamske države vodile lokalne sigurnosne snage, kurdski borci pešmerge i paravojne snage, u kojima su prevladavale šijitske milicije s podrškom Irana. Globalna koalicija pod vodstvom SAD-a, koju su sačinjavale 74 zemlje, pružila je zračnu podršku i vojne savjetnike.
Islamska država je na vrhuncu kontrolirala otprilike 40 posto iračkog teritorija, a do prosinca 2017. izgubila je 95 posto teritorija, uključujući Mosul, drugi najveći irački grad. Konačnu pobjedu nad Islamskom državom u Iraku proglasio je irački premijer Haider al-Abadi 9. prosinca 2017.
Kavarna Šabandar neslužbeno je jedna od najstarijih kavana u iračkom glavnom gradu | Bloomberg Businessweek Adria
Otok slobode u podijeljenom gradu
Bagdad je grad kontrasta. Na zapadnim rubovima kaotične vreve propadajućeg gradskog središta izdižu se sjajna trgovačka središta puna zapadnjačkih domaćina odjevenih u najnovije modne komade, koje biste prije očekivali na ulicama Milana. Zanemarena infrastruktura i siromaštvo čvrsto su vezani uz određene četvrti, dok druge uživaju u izobilju. U nezagađenim danima iz tih kvartova u daljini se vide novi luksuzni stambeni kompleksi koji podsjećaju siromašne stanovnike na njihovu ekskluzivnost i nedostupnost.
Na kraju Mutanabijeve ulice, jedine popločane prometnice tog osammilijunskog grada, nalazi se kavana Šabandar, neslužbeno poznata kao kavana mučenika. Šabandar već više od stoljeća poslužuje goste, a neslužbeno je najstarija još uvijek otvorena kavana u zemlji. Tijekom svoje povijesti bila je mjesto kamo su ljudi dolazili raspravljati o politici, filozofiji i književnosti, ali i gdje su muškarci i žene, šijiti i suniti, stranci i Iračani mogli sjediti zajedno u miru, kao jedno.
Godine 2007. godine izvan kavane eksplodirala je automobilska bomba koja ju je sravnila sa zemljom i ubila više od stotinu ljudi, među kojima više sinova vlasnika i jednog unuka. Uskoro nakon toga, od posljedica traume preminula je i vlasnikova žena, a vlasnik je kasnije uz pomoć zajednice obnovio kavanu.
Na jednoj od klupa sljedeće jutro čekao nas je domaćin Ahmed, cinik, brat Ryanove prijateljice, koja je napustila zemlju prije desetak godina. "Razgovaramo samo o prošlosti jer nemamo budućnost. Nekad smo vladali svijetom, sad je drugačije", rekao nam je Ahmed dok smo čekali čaj.
Kavana je svojim povijesnim crno-bijelim fotografijama koje krase smeđe zidove natopljene dimom cigareta, pticama u kavezima koji vise sa stropa, starinskim aparatima za kavu koji ispuštaju paru, šahovskim pločama i mjehurastim cijevima za nargile imala svoj jedinstveni karakter.
Razgovor s Ahmedom prekinuo je mršavi dječak, ne stariji od deset godina. Bili smo jedini zapadnjaci u kavani, a na koži smo osjećali znatiželjne oči gostiju. "Odakle dolazite?", upitao nas je dječak na polomljenom engleskom jeziku. "Jugoslavija", odgovorio je Ahmed "umjesto" mene. To je donekle bila istina. Lokalac se okrenuo i tiho rekao da ne govorimo ljudima da je Ryan Amerikanac. "Većina ljudi može razlikovati američku vladu i tebe. Ali tko zna kako bi drugi mogli reagirati. Bolje je da šutiš", savjetovao je Ryanu i naručio novu šalicu čaja.
U tom trenutku rodila se ideja o dvama jugoslavenskim turistima koji su iskoristili liberalni vizni režim zemlje i krenuli na putovanje u drevne mezopotamske gradove duž obala Eufrata i Tigrisa. Laž je ponekad bolja od istine, posebno ako vas ta potonja kažnjava.
Vreva petka u parku uz rijeku Tigris | Bloomberg Businessweek Adria
Sto tisuća Jugoslavena i oružje
Jugoslaviju u bilo kojem obliku nikad nisam poznavao. Rodio sam se na prijelazu tisućljeća, kada su ideje o neovisnoj Sloveniji i želje za europskim putem potisnule nostalgiju za bivšom državom. Gledao sam sebe (i još uvijek se gledam) kao dijete Europske unije. Četiri temeljne slobode koje smo stekli članstvom u bloku smatrao sam samorazumljivima. Jugoslaviju sam poznavao iz priča roditelja i djedova, njihova bezbrižnog djetinjstva i snažnih putovnica koje su ih vodile diljem svijeta.
Tijekom Hladnog rata, Irak je bio visoko na popisu zemalja s kojima je Jugoslavija razvijala unosne poslove. Godišnja razmjena između zemalja dosegla je četiri milijarde dolara u najboljim danima. Jugoslavenska poduzeća izgradila su luku Umm Kasr, jedinu iračku dubokomorsku luku, i sudjelovala u izgradnji tvornice oružja blizu grada Jusufije. Irak i Jugoslavija bili su važni partneri u Pokretu nesvrstanih jer je Irak bio važno tržište za jugoslavensko oružje.
Pred irački napad na Iran početkom 1980-ih, oko 100 tisuća jugoslavenskih radnika moralo je napustiti Irak, a mnogi se nikad nisu vratili. Među njima je bio i moj daleki rođak, koji je sudjelovao u hidroelektričnim projektima u zemlji. Njegovo sudjelovanje u izgradnji iračke infrastrukture spominjao sam više puta tijekom posjeta, a domaćini su mi uvijek uzvraćali šalicom čaja.
Svetište trećega šijitskog imama Huseina u Karbali | Bloomberg Businessweek Adria
Sveta mjesta na rubu pustinje
Sajed Gasan Al-Šahristani svako se jutro budi uz svoju voljenu ženu i kreće prema centru Karbale na posao. Nekada disident, Al -Šahristani je napustio Irak tijekom nemira koji su uslijedili nakon poraza iračke vojske u Zaljevskom ratu. Vratio se u rodnu zemlju godinu dana nakon pada režima Sadama Huseina, ali ne želi govoriti o tadašnjim prilikama u zemlji. Danas je kustos Muzeja imama Huseina u Karbali, svetom mjestu za šijite, i glasan kritičar "razuzdanosti Zapada".
Jason, kako su ga nazvali u Australiji, primio nas je u svojim skromnim prostorijama i koristio nas za vježbanje engleskog jezika. Upoznali smo ga (mojom) greškom. U svetištu gdje je pokopan treći šijitski imam Husein, nesvjesno sam izvukao vrećice s nikotinom i bio osuđen na krijumčarenje hašiša od sigurnosnog osoblja. Nakon dugog razgovora koji je omogućio Googleov prevoditelj, stražari su mi se ispričali i osigurali nam predstavnika za odnose s javnošću, koji nas je, koristeći taj prevoditelj, proveo kroz cijeli vjerski kompleks.
Predstavnik svetišta, elegantno odjeven sredovječni gospodin koji se nedavno oženio nizozemskom državljankom i sprema se za odlazak u Nizozemsku, više je puta naglasio koliko je sretan što kršćani posjećuju njihovo sveto mjesto i koliko imamo zajedničkog. I on je ponovio rečenicu koju sam čuo mnogo puta: "Irak je država koja ima bolju prošlost nego sadašnjost."
U šijitskim tvrđavama poput Karbale, primijetio sam oštru neprijateljsku atmosferu prema sunitima, koji čine 31 posto stanovništva države. Mnogo puta mi je rečeno koliko su radikalna njihova inovjerna braća. "Iako je šijitsko-sunitski sukob trenutačno gotovo nebitan jer su šijiti politički i vojno jači, situacija će srednjoročno biti vrlo nestabilna, jer je sunitsko stanovništvo jednostavno previše marginalizirano i stoga nezadovoljno. To znači da postoji potencijalna podrška obnovljenoj Islamskoj državi", rekao je Primož Šterbenc s Primorskog sveučilišta.
Na kraju rata, šijitske milicije oslobodile su oko pet milijuna sunita iz logora, ali se sada ne mogu vratiti svojim domovima u razorenom Mosul ili tzv. sunitskom trokutu (zapad i sjeverozapad države) jer taj dio zemlje uglavnom kontroliraju šijitske milicije, objasnio je Šterbenc. "Suniti su također izloženi pritiscima i zlostavljanju od šijitskih milicija i šijita. Zbog toga, situacija srednjoročno i dugoročno nije stabilna, već postoji veliki potencijal za revitalizaciju Islamske države ili neke druge sunitske ideološko-vojne radikalnije grupe. Naravno, na situaciju će također utjecati odnos između Irana i Saudijske Arabije, koji se trenutačno približavaju."
Svetište imama Alija | Bloomberg Businessweek Adria
U Karbali se svake godine, prema islamskom kalendaru, okupe milijuni hodočasnika, na takozvani arbainski hadž, koji se smatra najvećim javnim okupljanjem na svijetu. Mnogi hodočasnici kreću pješice iz obližnjeg grada Nadžafa do Karbale.
Kratki posjet Karbali zasjenio je višednevni boravak u susjednom gradu Najafu, svetom gradu uz rub pustinje. Poput Karbale, i Najaf je siguran, čist i snažno utvrđen šijitski grad. Mnogo religioznije konzervativan od Bagdada, Najaf oduševljava prekrasnim džamijama sa sjajnim i blještavim unutrašnjostima te vlastitom birokratskom infrastrukturom koja se čini gotovo organiziranijom od drugih upravnih sustava u Iraku.
Najaf je dom svetištu prvog šijitskog imama Alija, gdje se navodno nalazi njegov grob. Cjelokupna infrastruktura grada prilagođena je hodočasnicima i vjerskim posjetiteljima, a grad se može pohvaliti najvećim grobljem na svijetu, Vadi-us-Salaam, gdje je sahranjeno više od šest milijuna ljudi.
Ruševine palače Sadama Huseina | Bloomberg Businessweek Adria
Ruševine kraljevskog Babilona i Sadama Huseina
Posjet Iraku ne bi bio potpun bez posjeta drevnom gradu Babilonu. Babilon je nekada bio jedan od najvažnijih gradova u antičkom svijetu. Od 18. do 6. stoljeća prije Krista bio je glavni grad Babilonije, drevnog mezopotamskog kraljevstva. Izgrađen uz obale rijeke Eufrat, svojevremeno je bio najveći grad na planetu.
Godine 1983., vlada Sadama Huseina pokrenula je projekt obnove drevnog grada. Na starom zidu izgradili su nove strukture i zid, što je izazvalo bijes UNESCO-a i mnogih znanstvenika diljem svijeta. Husein je u novoizgrađene zidove čak dao uklesati svoje ime. Rekonstrukcija je završila potpuno novom palačom za diktatora, s ekskluzivnim pogledom na Babilon i rijeku Eufrat.
Ruševine babilonskih visećih vrtova | Bloomberg Businessweek Adria
Hodanje među drevnim ruševinama visećih vrtova i ostacima Huseinove megalomanije izazvalo je u meni bizarni osjećaj. Ne samo što smo Ryan i ja bili jedini zapadni turisti u Babilonu – bili smo jedini turisti uopće. Posjet drevnom gradu podsjetio me da Irak posjetiteljima nudi povijesne znamenitosti na razini Italije, Egipta i Grčke, ali bez gužvi i nepodnošljive vreve.
Pred Ištarinim vratima pozdravio me je mali vojnik koji je bio željan saznati odakle dolazim. "Jugoslavija", rekao sam mu, na što sam dobio nekoliko minuta ismijavanja, "srpskohrvatskih" psovki i brojnih pitanja o tome je li Babilon dobar. Spominjanje bivše države u Iraku izuzetno je pozitivno, a mnogi stariji Iračani mogli bi se nazvati jugonostalgičarima. Spominjanje Jugoslavije otvorilo mi je mnoga vrata koja bi inače ostala zatvorena.
Revitalizacija turizma
Irak se prije tri godine otvorio za zapadne turiste. Iračka vlada ukinula je 15. ožujka 2021. viznu obvezu za ulazak državljana iz 37 zapadnih zemalja i omogućila im da na odobrenim kopnenim, morskim i zračnim graničnim prijelazima zatraže vizu po dolasku. Odluka je uslijedila nakon posjeta pape Franje, koji je tu zemlju odabrao za svoje prvo putovanje u inozemstvo nakon početka pandemije. Papin posjet ostao je u sjećanju kao pokušaj izgradnje mostova između različitih vjerskih zajednica u Iraku.
Turizam u zemlju donosi tek oko tri posto prihoda, izjavio je Dean Mikkelsen, savjetnik za rizike koji tvrtkama pomaže u poslovanju u Iraku, za novinarski portal The National. "Jedan od ciljeva pojednostavljenja vize je potaknuti pojedince da dođu u Irak i pomognu u gospodarskom rastu zemlje", rekao je.
Unatoč sve većem broju stranih turista i naporima vlade da zemlji vrati ime i ugled, na području infrastrukture još uvijek treba mnogo učiniti prije nego što postane masovna turistička destinacija. Od liberalizacije viznog režima, Irak su posjetile mnoge zvijezde YouTubea, influenceri, vlogeri, umjetnici i medijski stručnjaci koji su u videoprilozima i člancima hvalili zemlju. Među njima je i mladi američki youtuber Doug Barnard.
Youtuber Doug Barnard na arbainskom hadžu u Najafu | Doug Barnard
Moć društvenih mreža
Doug Barnard je svoje djetinjstvo proveo u američkoj saveznoj državi Connecticut, nedaleko od gradske vreve svjetske metropole New Yorka. Tijekom studentskih godina sudjelovao je u razmjeni u Europi, gdje se zaljubio u putovanja. Na svom prvom samostalnom putovanju u Rusiji, rodila se misao da mora pronaći način kako bi putovanja postala njegova karijera. "Rekao sam si da mi je svejedno kako ću to postići", rekao je za Bloomberg Businessweek Adriju.
Pretražujući ključnu riječ "Putovanje u Irak" na YouTubeu, jedan od prvih pet rezultata bit će jedan od Barnardovih videozapisa. "Ideju za posjet Iraku predložio mi je prijatelj, također youtuber, koji me kao grom iz vedra neba nazvao i rekao: 'Hej, stari, hoćeš li za dva tjedna u Irak?' Tako je sve počelo", rekao je Barnard, koji na YouTubeu ima 565 tisuća pretplatnika, a svoju popularnost pripisuje autentičnom stilu videozapisa. "U svojim videima pokušavam prikazati interakcije s običnim ljudima i mislim da ljudima takav pristup odgovara", dodaje.
"Zaljubio sam se u Irak već pri prvom posjetu. Prije svega zbog ljudi koji su najljubazniji, najdarežljiviji i najgostoljubiviji ljudi koje možete zamisliti. Ljudi na Zapadu, posebno u SAD-u, o Iraku razmišljaju negativno i misle da nas domaćini mrze jer smo njihovu zemlju napali prije 20 godina. U stvarnosti je upravo suprotno."
Barnard smatra da vođene ture poput njegove služe kao važan most koji može omogućiti dijalog i kulturnu razmjenu te vanjskom svijetu pružiti priliku da se upozna sa stvarnim stanjem u zemlji. "Mislim da je to postala moja motivacija i da polako mijenjam percepciju te pokazujem ljudima da se ne trebamo bojati mjesta poput Iraka. Zapravo, imamo puno toga zajedničkog s Iračanima", dodaje.
Ljudi sve više žele putovati u destinacije izvan utabanih staza. "YouTube i društvene mreže igraju važnu ulogu", smatra Barnard, "jer možemo posjetiti YouTube i vidjeti ljude poput mene ili druge koji su snimili videozapise na tim udaljenim mjestima. Zbog toga su zainteresirani za takva mjesta o kojima možda prije deset ili 15 godina nisu ni razmišljali".
Revolucija društvenih mreža demokratizira putovanja, uvjeren je Barnard. "Masovni mediji i kabelske vijesti gube svoj utjecaj na dominantnu priču. Sada imate društvene mreže i alternativne izvore vijesti te kreatore koji s ostatkom svijeta dijele ne samo različite priče već i različite perspektive i pozadine ljudi."
"Irak za mene uopće nije razvijena turistička destinacija i mislim da je za mnoge ljude to pozitivan aspekt putovanja tamo. Mislim da je dio privlačnosti Iraka u tome što je tako sirov i autentičan. Domaćini su i dalje oduševljeni strancima, ne kolutaju očima pred turistima i ne iskorištavaju ih. Jezik može biti prepreka. Korištenje Googleova prevoditelja gotovo je neophodno, nema puno oznaka na engleskom jeziku i turističkih autobusa. Stvarno moraš sve sam obaviti", zaključuje youtuber.
Aerodromske pripovijesti
Pri povratku u Bagdad odlučili smo ne gubiti vrijeme i odjuriti na aerodrom. Do vrata za ukrcaj na let bilo je najmanje sedam sigurnosnih pregleda, a tijekom vožnje do terminala za odlaske čak smo morali promijeniti vozača.
Naići na stranca na aerodromu u Bagdadu neobično je i vrlo zanimljivo. Kroz aerodrom rijetko prošeću robusni zapadnjaci s neurednom bradom i bermudama. Američki vojnici ne putuju samostalno kroz irački aerodrom. Najvjerojatnije pripadaju privatnoj sigurnosnoj službi. Čini se da većina stranaca ovdje radi u naftnoj industriji, sigurnosnim i diplomatskim pitanjima. Bagdadski aerodrom je sumnjivo i neobično mjesto – tako intenzivan da čak odbija i svijetle misionare koji su česti u udaljenim kutovima Afrike. A turisti? Možda jednog dana…
U pisanju članka pomogao je Ryan Biller, nezavisni novinar iz Colorada u SAD-u.
Preveo Daniel Pavlović.
