Hrvatska crpi iz nuklearne elektrane Krško (NEK) nešto oko 15 posto električne energije za ukupnu potrošnju, a u sadašnjem razdoblju zelene tranzicije snažan je fokus na razvoju obnovljivih izvora pri čemu ne manjka razmišljanja da se postupno može i energija iz Krškoga nadomjestiti suncem, vjetrom i geotermalnom energijom.
S druge pak strane, prvenstveno zahvaljujući Francuskoj nuklearna je energija dobila pravo građanstva u europskoj zelenoj tranziciji kao važan faktor u ostvarenju cilja sve manjeg oslanjanja na fosilna goriva.
Također, u Sloveniji se dosta ukorijenila ideja izgradnje novoga bloka NEK-a pri čemu je hrvatska Vlada izrazila načelan interes za sudjelovanje, no tu je još puno pitanja otvoreno. Ponajprije, hoće li uopće do izgradnje doći, kako bi se to financiralo i koliko je isplativo ulaziti u projekt čija izgradnja traje puno dulje no ulaganje u pogone na sunce ili vjetar?
Po riječima profesora Davora Grgića sa Zavoda za visoki napon i energetiku na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, logično je i razumno da će u nekim zemljama, što se već jasno vidi, nuklearna energija sigurno imati ulogu u tranziciji na izvore koji ne stvaraju ugljične emisije. Može li se u tome prepoznati i Hrvatska?
"Mislim da je službeno iz naših strateških dokumenata vidljivo da za Hrvatsku nuklearni izvori znače sudjelovanje u produženom radnom vijeku NEK-a i neki oblik praćenja stanja nuklearnih tehnologija, posebno vezano za male modularne reaktore. Mislim da povremeno davanje suglasnosti raznim međunarodnim inicijativama vezanim za razvoj nuklearne energetike nije odraz nekog dubljeg promišljanja ili želje da se nuklearne elektrane grade i u Hrvatskoj. No, isto tako priroda problema opskrbe čistom električnom energijom je takva da on neće uskoro nestati i trebali bismo održavati udjel nuklearnih izvora, barem u iznosu kakav je sad. Ne radi se samo o tome bismo li bili u stanju izgraditi instaliranu snagu u vjetru ili sunčanim elektranama da zamijenimo nuklearnu proizvodnju u idućih 10 ili 20 godina, nego fundamentalna razlika tih izvora znači da je razumno ne osloniti se samo na jedan od njih", smatra Grgić.
Davor Grgić, Zavod za visoki napon i energetiku na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva | FER
Stoga hrvatsko sudjelovanje u mogućoj izgradnji novoga bloka u Krškom vidi kao jedan od načina te diverzifikacije.
"Takav angažman Hrvatske bi objektivno povećao izglede da se takva elektrana i sagradi iako trenutačno u Sloveniji prevladava mišljenje da oni za takav objekt ne trebaju partnera. Ako bi se u takav objekt i išlo, mislim da je jedini prihvatljivi način podjela prava i obveza kakve postoje sada za NEK. Jasna prednost takvog objekta je postojanje odgovarajuće lokacije, potrebnih znanja i suglasnost lokalne zajednice. S obzirom na planiranu snagu od bar 1.000 megavata (MWe) takav objekt je financijski zahtjevan i shodno tome predstavlja financijski rizik, čak i kad bi u njemu ravnopravno sudjelovale obje zemlje. No, financijska i vremenska zahtjevnost koja nedvojbeno postoji je relativna jer je financijsko opterećenje uglavnom koncentrirano u vremenu gradnje koje bi moglo biti od 8 do 10 godina. Ono što treba uzeti u obzir je da je životni vijek takvog objekta bar 80 godina uz faktor opterećenja veći od 90 posto. Kao i u životu, vi možete govoriti o tome kako je neki projekt veliki izazov i nikad ne ući u njega ili napraviti elektranu i imati dugoročno riješen izvor neugljične energije. Investicije u obnovljive izvore su ravnomjernije raspoređene, ali ne znači da su kumulativno manje jer im je životni vijek bar upola kraći i potrebna instalirana snaga za istu proizvodnju električne energije dva do tri puta veća. Mislim da bi se razvoj hrvatske energetike trebao temeljiti i na obnovljivim i na nuklearnim izvorima", ističe Grgić.
Nuklearna elektrana Krško | GEN energija
No, nije sve u Krškom. Naime, u Europskoj uniji (EU) sve se više razmišlja o primjeni malih modularnih nuklearnih reaktora koji, doduše, još nisu zaživjeli, ali su na dobrom putu.
"Mali modularni reaktori (SMR) bi za Hrvatsku bili dobar način osiguravanja produženog korištenja nuklearne energije ako bi se sudjelovanje u NEK 2 pokazalo nemogućim. S obzirom na nepostojanje gotove lokacije za gradnju nuklearnog objekta i veće površine Hrvatske, SMR rješenja imaju više smisla za Hrvatsku nego za Sloveniju. I SMR elektrane i klasične velike elektrane imaju i prednosti i mane i trebaju se paralelno razvijati. Za Hrvatsku su prednosti SMR elektrana u odnosu na velike reaktore više izražene od njihovih mana. To je ujedno i trend koji je očekivan i u EU i u svijetu. Osnovne prednosti SMR elektrana su manja angažirana sredstva iako su skuplje po jedinici instalirane snage, kraće vrijeme građenja što je najviše tri do pet godina, dodatno povećana sigurnost te veća fleksibilnost pogona uz mogućnost proizvodnje električne i toplinske energije, procesne pare, vodika ili desalinizaciju. Jedna od osnovnih prednosti je i to što se očekuje da bi mogle biti građene na lokacijama na kojima su izgrađene elektrane na fosilna goriva. I klasične nuklearne elektrane i SMR elektrane imaju dodatni trošak vezan za potrebu dugoročnog spremanja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva. Kako taj problem ne raste bitno s povećanjem instalirane nuklearne snage, zemlje koje već imaju takav problem, bilo da imaju nuklearni program na svom teritoriju ili kao mi imaju obvezu zbrinjavanja dijela materijala nastalih pogonom nuklearne elektrane, trebali bismo imati manje dilema nastaviti li nuklearni put ili ne", iznosi Grgić.
No, je li Hrvatska sposobna za takva ulaganja?
Simulator kontrolne sobe za male modularne reaktore | Nuscale
Grgić napominje da, premda nuklearne elektrane nisu jeftini objekti sa stajališta početne investicije, dugoročno mogu ponuditi konkurentnu i stabilnu cijenu kao što je to sada slučaj s NEK-om.
"Trenutačna je situacija takva da je cijena predmet personaliziranih ugovora i nije uvijek nedvojbeno jasna. Za 2x1200 MWe pogon u Mađarskoj govori se o 12,5 milijardi eura. Cijena očito može iznositi od 5.000 do 8.000 eura po kilovatu (kWe). Za male reaktore, koji još nisu komercijalno izgrađeni, ta specifična cijena može biti i veća, ali je jasno da je inicijalna investicija u objekt manje snage prihvatljivija nego ona u elektranu snage iznad tisuću megavata. Takve investicije nisu veće nego u druge kapitalne objekte, recimo hidroelektrane, ali ne može se očekivati da bi nositelj bio privatni kapital kao što je to slučaj za vjetroelektrane i solarne elektrane. Ako Hrvatska ima želju voditi dugoročnu energetsku politiku po načelima bar djelomične energetske neovisnosti i sigurnosti opskrbe, takvi projekti joj ne bi trebali biti nemogući", ocjenjuje Grgić.
Postoje dvije vrste malih modularnih reaktora, no za Hrvatsku bi eventualno mogli biti zanimljivi takozvani evolutivni reaktori.
"U slučaju evolutivnih SMR to su poznati principi postojećih lakovodnih reaktora manje snage i modularne gradnje s elementima pasivne sigurnosti. Bit će vrlo brzo raspoloživi za gradnju i nepoznanice vezane za njihovu gradnju i pogon su male. Drugu skupinu čine napredni reaktorski koncepti koji trebaju dodatni razvoj i gdje se pogonsko iskustvo tek treba akumulirati. Takvi su nama kao zemlji manje zanimljivi i masovniji početak gradnje se neće dogoditi prije 2030. ili 2035. godine. Prva grupa reaktora bi imala opremu koja bi se već sad mogla tvornički proizvoditi i bila bi standardizirana. Dobar dio pratećih sustava bi bio modularan sa sastavljanjem na gradilištu. To bi trebalo ubrzati i pojednostaviti gradnju. Što se tiče te prve skupine reaktora, ona bi koristila provjereno postojeće gorivo i nastale količine radioaktivnog otpada i načini njegovog zbrinjavanja bi bili kao i za postojeće elektrane. U drugoj grupi SMR-ova naći će se i oni koji su u stanju proizvoditi novo gorivo ili transmutirati postojeće istrošeno gorivo čime bi se smanjila količina i radiotoksičnost istrošenog goriva", pojašnjava Grgić.
Nuklearna elektrana Krško
Što se sigurnosti SMR-ova tiče, Grgić kaže da su nuklearne elektrane općenito sad već dovoljno sigurni objekti, ali i upozorava da povremene nesreće govore o tome da u njihovom pogonu nema mjesta greškama ili improvizaciji. Štoviše, kod SMR-ova vjerojatnost kvarova je vrlo mala.
"SMR-ovi su zahvaljujući naprednim projektnim rješenjima i pasivnim sigurnosnim sistemima tako zamišljeni da su vjerojatnosti kvarova u njima vrlo male, a ako se i dogode ispuštene količine radioaktivnosti u okoliš bi trebale biti vrlo male. Dodatno reaktor manje snage sadrži manje radioaktivnog materijala pa su u svakom slučaju posljedice manje. Takvi bi reaktori trebali ispuniti zahtjeve da se mogu staviti na postojeće lokacije fosilnih elektrana bez potrebe za osiguravanjem dodatnog prostora niske naseljenosti izvan ograde elektrane ili zahtjeva za evakuacijom. Takav optimizam bi vrijedio uglavnom za evolutivne SMR-ove dok bi za one temeljene na principima koji znatnije odstupaju od reaktora koji su sad u pogonu bilo razumno pričekati konkretne podatke proizašle iz pogonskog iskustva. Iako će svaka ta mala instalacija biti vrlo sigurna, povećanje broja nuklearnih pogona će sigurno biti dodatni izazov", ustvrdio je Grgić.
Najveći broj SMR-ova koji su trenutačno u razvoju ili su licencirani pa se procjenjuje mogućnost gradnje nalazi se u SAD-u.
"Postoji par desetaka projekata zasnovanih na različitim principima i sa širokim rasponom snage, od 40 MW pa do 300 MW po reaktoru. Bar tri tipa SMR-a bi se mogla vrlo skoro početi graditi i postoje konkretni planovi i konkretne lokacije za takve aktivnosti. Vrlo su aktivni u SAD-u, Kanadi i Ujedinjenom kraljevstvu. Veći broj zemalja u EU-u radi na razvoju različitih naprednih SMR sustava, ali nisu blizu implementaciji. Konkretnim projektima je najbliža Francuska. Kina ima u razvoju ili gradnji par različitih tipova SMR-ova i ne treba sumnjati da će uskoro biti spremni komercijalno ih ponuditi, posebno zemljama u razvoju. Rusija ima možda najveće iskustvo u korištenju reaktora koji odgovaraju karakteristikama SMR-ova, kao što su brodovi, podmornice ili ploveći reaktori, ali još uvijek nemaju spremne stacionarne SMR elektrane jer su posvećeni svojim komercijalno uspješnim VVER-1000/1200 reaktorima. Južna Koreja ima spreman reaktor manje snage, ali ga još uvijek ne nudi kao komercijalni proizvod. Mnogi su proizvođači već potpisali predugovore s pojedinim zemljama za svoje SMR-ove, no još uvijek se čeka prvi reaktor koji će biti stvarno i napravljen. Oni koji prvi uspješno prođu tu fazu imat će otvoreno tržište koje čini se da već sad postoji. Dvije stvari mogu bitno doprinijeti širenju SMR-ova, a to su definirana i prihvatljiva cijena i vrijeme gradnje koje ne bi trebalo biti puno veće od 3 godine nakon početnih nekoliko takvih pogona", zaključuje Grgić.
.webp){kind=icon}
