Četiri lekcije iz povijesti za dugoročne investitore

Opet je došlo ono doba godine. Dani postaju kraći, lišće otpada s drveća, a mene obuzima nostalgija baš kad mi u pristiglu poštu stigne najnovija studija o dugoročnim povratima imovine iz Deutsche Bank Research Institutea. Ah, čari jeseni.

Izvješće DB-a, koje proučava "realne" (dakle, nakon inflacije) prinose različitih klasa imovine tijekom 200 godina i u 56 svjetskih tržišta, uvijek je prepuno korisnih podataka, a ni ovo izdanje nije iznimka. Zato sam odlučio izdvojiti četiri zanimljive pouke koje su mi posebno zapale za oko, a koje su prikupili istraživači Jim Reid, Henry Allen i Gatina Pozdnyakova.

Gotovina je za hitne slučajeve

Volimo gotovinu. Uvijek biste trebali imati nešto sa strane. Potrebna vam je za hitni fond (otprilike tri do šest mjesečnih plaća), a korisno je imati i dio u portfelju kako biste mogli brzo reagirati na nove investicijske prilike. No ako će budućnost biti išta slična prošlosti, ne možete računati na gotovinu pod madracem kao sredstvo za mirovinu.

U razdoblju od 200 godina, gotovina je bila najslabije izvedena imovina, gubeći oko dva posto vrijednosti godišnje (u realnim terminima, nakon inflacije). "Kratkoročne obveznice" - najbliži ekvivalent gotovini koja nosi kamatu - donijele su 1,9 posto godišnjeg prinosa, što je bolje od inflacije, ali još uvijek znatno lošije od dionica (4,9 posto) pa čak i državnih obveznica (2,6 posto).

To ne znači da će gotovina svake godine biti lošija od dionica. Tijekom 25-godišnjih razdoblja, istraživači su otkrili da su dionice imale slabiji prinos od gotovine u 7,5 posto slučajeva. No većina tih razdoblja dogodila se u Europi ili Japanu tijekom svjetskih ratova. Suprotno tome, SAD u posljednjih 150 godina nikada nije imao 25-godišnje razdoblje u kojem dionice nisu nadmašile gotovinu.

Na petogodišnjoj razini, šanse da dionice podbace rastu na jednu prema četiri. No ukupna lekcija je jasna: ako si možete priuštiti dugoročno ulaganje, ne držite novac neaktivan - investirajte ga.

Dionice se ne boje umjerene inflacije

Ako pretpostavimo da živimo u razdoblju više inflacije, kako se od nje najbolje zaštititi? Analiza Deutsche Banke pokazuje da dionice prilično dobro funkcioniraju kao zaštita od inflacije - što je i logično, jer predstavljaju vlasnički udio u stvarnom poslovanju.

Ono što je iznenađujuće jest da i pri vrlo visokoj inflaciji (do oko devet posto), dionice i dalje ostvaruju solidne dugoročne prinose. Tek iznad te razine performanse naglo padaju. Dakle, osim u ekstremnim inflacijskim okolnostima, dionice su povijesno pouzdana oklada.

Državne obveznice još uvijek nisu jeftine

Zabrinutost oko stanja državnih proračuna već neko vrijeme potresa tržišta, do te mjere da se taj strah možda već i pretjerano napuhuje. No ako se oslonimo na povijest, čini se da još nismo blizu "jeftinog" teritorija.

Prošla izvedba pokazuje da se stvarno pozitivni realni prinosi na državne obveznice obično ostvaruju tek kada su nominalne kamatne stope (kamatne stope središnjih banaka) iznad četiri posto i u porastu. Trenutačno je Europska središnja banka oko dva posto, dok su Federalne rezerve i Bank of England na oko četiri posto, ali u silaznom trendu.

To ima smisla. Znamo da dionice donose bolje dugoročne prinose ako ih kupujemo kad su jeftine. Kako navodi tim Deutsche Banke, portfelj dionica s niskim omjerom cijene i zarade (P/E) ostvario bi 20,2 posto godišnjeg prinosa tijekom posljednjih 70 godina, dok bi portfelj s visokim P/E omjerom donio samo 11,4 posto.

 

Slično vrijedi i za obveznice: ulaganje kada su prinosi i kamatne stope visoki znači da kupujete obveznice po nižim cijenama, što u pravilu rezultira boljim dugoročnim prinosima nego kupnja u razdoblju niskih prinosa i skupih obveznica.

Što slijedi za zlato?

Što je sa žutim metalom, donedavno najvrućom imovinom godine? Tijekom protekla dva stoljeća, zlato je ostvarivalo realni godišnji prinos od samo 0,4 posto, čime je nadmašilo gotovinu pod madracem, ali zaostalo za svim drugim vrstama ulaganja. I to je zapravo ono što biste i očekivali zlato se ne mijenja i ne stvara dodatnu vrijednost, pa je očuvanje kupovne moći njegova glavna svrha.

Ipak, tijekom većeg dijela tog razdoblja cijena zlata bila je fiksirana. Ako gledamo od 1971. godine (kada je svijet napustio zlatni standard), realni godišnji prinos zlata iznosio je 4,75 posto. A od 1999. godine nadmašilo je sve druge klase imovine, s realnim prinosima od 7,4 posto godišnje, u usporedbi s 5,8 posto za američke dionice.

Kao i sa svime drugim, nakon što je dugo ostvarivalo prinose na gornjoj granici povijesnog prosjeka, teško je vjerovati da će zlato u idućih 25 godina zadržati taj tempo. No, precizno utvrditi kada će doći do preokreta - sasvim je druga priča.

Umjesto nagađanja, bolje je ovo uzeti u obzir pri planiranju strukture portfelja. Vrijeme za povećanje udjela u određenoj klasi imovine je onda kada je ona jeftina, a vrijeme za smanjenje (ili barem suzdržavanje od daljnjeg povećanja) kada je skupa.