Ima li smisla u nogometu utakmica između perolake i superteške kategorije

U nogometu nema težinskih kategorija. Nema klasifikacija na temelju snage, veličine ili budžeta, niti postoje ograničenja tko s kim smije biti u ringu. Zato nedavni ligaški okršaj između Reala i Rayo Vallecana, gdje početnih 11 prvog kluba vrijedi milijardu eura, a drugog samo 56 milijuna, otvara pitanje ima li utakmica između perolake i superteške kategorije ikakvog sportskog, poslovnog ili moralnog smisla.

Sam rezultat je ovdje najmanje važan. Ekipu iz Vallecasa ove sezone nisu porazili ni Real ni Barcelona, ali u kontekstu gdje je nogomet proizvod, legitimno je pitanje - koga ta utakmica zanima.

Kad bismo takav nerazmjer prenijeli na boks, perolaka kategorija ne bi smjela ni kročiti u ring. Ne zbog straha od poraza, već zato što bi rezultat bio unaprijed poznat i potencijalno opasan. Nogomet, međutim, odavno živi s tim paradoksom, isti sport koji njeguje mit o "malima koji mogu" istovremeno tolerira ekonomske razlike koje uništavaju samu ideju ravnopravnog natjecanja.

Nerazmjer koji ruši smisao natjecanja

Transfermarkt pokazuje da Realova početna postava danas vrijedi gotovo 20 puta više od postave Rayo Vallecana. U prosjeku, jedan Realov vezni igrač vrijedi koliko i cijela protivnička momčad. Takva razlika nije samo simbolična, ona proizvodi predvidljivost rezultata, urušava interes i stvara zatvoreni ekosustav u kojem bogati postaju još bogatijima.

Publika želi gledati utakmice ravnopravnih natjecatelja | Depositphotos

Sportski ekonomisti, od Rottenberga do Nealea, upozoravaju da je neizvjesnost ishoda temelj potražnje. Kada ishod postane izvjestan, tržište počinje gubiti smisao. Nogomet je u tom pogledu iznimka koja potvrđuje pravilo, globalna publika ne gleda Real Madrid zato što bi mogao izgubiti od Raya, već zato što je Real Madrid institucija s aureolom pobjede.

Ta logika funkcionira sve do trenutka kada liga postane previše predvidljiva. Primjer Serie A prije pojave Napolija ili Bundeslige u desetljeću Bayernovih naslova pokazuje koliko se brzo natjecateljski monopol pretvara u komercijalni problem.

Realni i simbolični "piramidalni" efekti velikih

Zagovornici trenutačnog modela ističu da mali ipak imaju koristi. Kada Real dođe u Vallecas, povećava se posjećenost, cijene ulaznica, TV rejting i lokalna vidljivost. U prosjeku, klubovi poput Raya zarađuju do 25 posto više po utakmici protiv velikih, dok LaLiga, kroz centraliziranu prodaju TV prava uvodi ograničenje, najveći ne smiju zaraditi više od 3,5 puta od najmanjih.

Taj "redistributivni" mehanizam zapravo je pokušaj sprječavanja da se razlike pretvore u apsolutni jaz. U teoriji, to je europski odgovor na salary cap iz američkih liga, sustav koji uravnotežuje tržište i čuva konkurenciju. Međutim, u praksi razlike ostaju velike. Real Madrid i Barcelona i dalje generiraju gotovo 40 posto ukupnih prihoda lige, a njihove globalne platforme (fan engagement, e-trgovina, portfelj sponzorstava) ne mogu se usporediti s onima iz donjeg dijela tablice.

Paradoksalno, upravo te razlike održavaju sustav. Mali klubovi opstaju zahvaljujući "rentnom" efektu velikih, dok veliki svoju legitimnost crpe iz postojanja manjih. To je sportska verzija tržišnog kapitalizma, neravnoteža nije pogreška, već osnova modela.

Može li nogomet pronaći vlastiti salary cap?

Ideja o salary capu u Europi javlja se ciklički, ali rijetko ozbiljno. UEFA-in novi sustav "profitabilnosti i održivosti" (PSR) pokušava ograničiti troškove na 70 posto prihoda, ali to više štiti postojeće velikane nego što otvara prostor za nove. "Financijski fair play" učvrstio je status quo, kažu kritičari, jer ograničava ulaganja klubovima koji tek pokušavaju sustići elitu.

Mogu li se perolaki i superteškaši i dalje boriti u istom ringu i dalje imati smisla? Da, ali samo ako postoji jasan okvir koji preraspodjeljuje rizik i nagradu. Ligaški modeli bez elemenata jednakosti prije ili kasnije postaju dosadni, a dosada je najgori neprijatelj zabavljačkog biznisa.

Zasad nogomet balansira na tankoj liniji, između mita o Davidu i Golijatu i realnosti financijskog feudalizma. Dok god javnost vjeruje da "mali mogu", sustav opstaje. Međutim, čim taj osjećaj nestane, pitanje iz naslova postaje ozbiljno i egzistencijalno.