Zašto je minimalizam sve važniji u luksuznoj modi i umjetnosti

Moda napreduje zahvaljujući kreativnoj napetosti, a osobito zahvaljujući privlačnosti koju stvaraju suprotni principi - maksimalizam i minimalizam. Još uvijek živimo u eri maksimalizma, ali upravo to čini minimalizam još važnijim, što dijelom objašnjava oduševljenje koje je izazvala debitantska kolekcija Matthieua Blazya za Chanel tijekom Pariškog tjedna mode u listopadu.

Dok je dionizijska raskoš bila u punom zamahu u modnim kućama poput Yves Saint Laurenta i drugih, Blazyev apolonijski konceptualizam posebno se istaknuo. Dizajner je čitavu svoju karijeru proveo radeći unutar visokih hramova strukture i strogosti: Raf Simons, Maison Margiela, Céline Phoebe Philo, Calvin Klein. Najrecentnije je bio u Bottegi Veneti, gdje je bio opisan kao antiteza ideji da moda treba biti spektakl. Sada se, u Chanelu, udružio s jednako uglednom pariškom kućom Charvet kako bi izradio košulje pažljivo krojene da se nose raskopčane, s poznatim Chanelovim lancem nevidljivo ušivenim u porub kako bi se održala savršena težina i silueta.

Chanel Spring/Summer 2026 modna revija u Parizu | Kristy Sparow/Getty Images Europe

Blazyev debi dogodio se večer prije službenog otvorenja izložbe Minimal, spektakularnog pregleda minimalne umjetnosti koji se održava u Pinault Collection u središtu Pariza do 19. siječnja. Većina izložaka potječe iz goleme privatne kolekcije Francoisa Pinaulta, milijardera koji je osnovao ono što je danas luksuzni div Kering SA, vlasnik modnih kuća uključujući i Bottegu Venetu.

Najznačajniji potez Keringa ove sezone bio je potpuno maksimalistički: gruzijski dizajner Demna, čiji iskrivljeni, groteskni koncepti u Balenciagi postaju viralni na društvenim mrežama i u luksuznim trgovinama, imenovan je kreativnim direktorom Guccija, najvažnijeg brenda kompanije. Očekuje se da će Demna, koji je uspio povećati prihode Balenciage više od pet puta tijekom desetljeća na čelu brenda, uspjeti stvoriti sličnu magiju u Gucciju, gdje je prodaja pala 25 posto u drugom tromjesečju u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Ipak, dovoljan je samo jedan pogled na zadivljujuće minimalističku obnovu zgrade Bourse de Commerce, koju je projektirao arhitekt Tadao Ando, a u kojoj se nalazi Pinault Collection, da se vidi gdje Pinaultove stvarne simpatije leže. Zapravo, vodič izložbe za najnoviji postav otvara se njegovim citatom u kojem minimalnu umjetnost naziva "pokretačkom silom koja me prati i nadahnjuje već više od 50 godina".

To je potpuna suprotnost razigranom maksimalizmu Pinaultova rivala Bernarda Arnaulta i njegova muzeja Fondation Louis Vuitton, gdje je lagani i šareni ljetni blockbuster Davida Hockneyja zamijenila jednako velika, a možda i još šarenija retrospektiva Gerharda Richtera, koja traje do 2. ožujka.

U Pinaultovu slučaju nije teško razumjeti zašto bi jedan modni magnat razvio opsesiju prema minimalnoj umjetnosti i dizajnu. Etos "manje je više" iz sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća donio je ne samo malu crnu haljinu Coco Chanel, nego i podjednako bezvremensku Wassily stolicu Marcela Breuera od čeličnih cijevi. Minimalni su umjetnici šezdesetih dodali još jedan element - naglasak na fizičkom, tjelesnom doživljaju interakcije s umjetničkim djelom.

Minimalizam je označio trenutak kada umjetnost prestaje biti prvenstveno vizualna, kada prestaje biti slika na zidu ili skulptura na postolju, te postaje usredotočena na susret promatrača s fizičkim objektom. U svojoj je biti minimalna umjetnost teatralna: "Umjetničko se djelo mora doživjeti tijelom", piše povjesničarka umjetnosti i kustosica Emma Lavigne u uvodnom eseju kataloga izložbe Minimal. "Ono mora biti proživljeno."

Osjećaj da tvoje vlastito tijelo postaje sastavni dio važnog umjetničkog djela upravo je ono mjesto gdje se minimalna umjetnost preklapa s modom. Savršeno strukturiran komad Helmuta Langa ili Rei Kawakubo iz Comme des Garçons gotovo je ništa dok se ne odjene - nositelj je posljednji dio slagalice koji sve povezuje. Isto vrijedi i za remek-djela minimalne umjetnosti: podne instalacije Carla Andree i kocke Donalda Judda ostaju inertne dok ih ne oživi pokretno, osjetilno prisustvo promatrača.

Zbunjenost koja je pratila poznatu kupnju Tate galerije iz 1972., kada je Andreov rad Equivalent VIII bio ismijavan kao "gomila cigli", odjeknula je i u načinu na koji su japanski dizajneri osamdesetih - uključujući ne samo Kawakubo, već i Yohjija Yamamota i Isseyja Miyakea - isprva bili dočekani.

"Mnogi ih ljudi nisu razumjeli", kaže Melissa Marra Alvarez, kustosica izložbe Minimalism/Maximalism iz 2019. u Fashion Institute of Technology u New Yorku. "Oni nisu slavili tijelo na raskošan način. Njihov je rad govorio o odnosu žene prema njezinoj odjeći i vlastitom tijelu."

Moda svijetu pruža predah od svakodnevice. Možda je upravo zato što su razdoblja rasta i optimizma uključujući dvadesete i šezdesete godine obično bila povezana s porastom minimalizma. Suprotno tome, vrhunac maksimalističke mode, utjelovljen u večernjoj haljini ukrašenoj cvijećem koju je Hardy Amies dizajnirao 1948., došao je neposredno nakon užasa Drugog svjetskog rata.

Danas svakodnevni život kombinira egzistencijalni strah s krizom štednje izazvanom inflacijom, što može objasniti zašto je Kering postavio Demnu na čelo svog vodećeg brenda i potaknuo ga da naruči kratki film pun zvijezda i halucinacija koji je režirao Spike Jonze. Ipak, tvrtka očito razumije važnost strukture i strogosti. U Balenciagi, gdje rast prodaje možda konačno usporava, Demnu je zamijenio Pierpaolo Piccioli, bivši kreativni direktor Valentina, koji u svom uredu drži uramljeni citat: "Jednostavnost je krajnja sofisticiranost." Odluka da se istinski krojač postavi na čelo modne kuće znak je da Kering ne želi ovisiti isključivo o prolaznim trendovima.

Minimalizam je sličan, ali ne i identičan konceptu jednostavnosti koju utjelovljuju brendovi poput Loro Piana i The Row, gdje je naglasak više na udobnosti i bezvremenosti nego na umjetničkoj izjavi. Ipak, ugled koji ti brendovi uživaju pokazuje koliko minimalistička, visokokvalitetna moda može biti komercijalno uspješna.

Prema izvještajima, Loro Piana je treći najveći brend u LVMH portfelju mode i kožne galanterije, s prihodima procijenjenima na gotovo tri milijarde dolara godišnje.

Tišina minimalizma znači da on nikada neće imati uzbuđenje i sjaj koji prate blještavije oblike umjetnosti. Blazy vjerojatno nikada neće biti poznat kao Demna, a izložba Minimal u Pinault Collection gotovo će sigurno biti zasjenjena Richterovom retrospektivom u Fondation Louis Vuitton.

Richterov "Abstraktes Bild" iz 1992. godine, prikazan u Sotheby’s London 2015. | Mary Turner/Getty Images Europe

Za bogataša, veliki Richter u dnevnom boravku predstavlja trenutačan statusni simbol - odmah prepoznatljiv, s maksimalnom projekcijom "moći na zidu". Za mnoge kolekcionare to je način pokazivanja bogatstva. Nasuprot tome, djelo poput Nobua Sekinea Phase of Nothingness Water, prikazano u Bourse de Commerce, djeluje duhovnije. Na prvi pogled otkriva vrlo malo: zahtijeva sudjelovanje promatrača, koji mora hodati oko njega, razmišljati o njemu i uložiti trud da ga shvati.

To se vidi i na tržištu: rekordna cijena Sekineova djela na aukciji iznosi 350.000 dolara, dok je Richterova 46 milijuna. Ako pogledate Artnetovu listu "najprofitabilnijih" poslijeratnih i suvremenih umjetnika, vidjet ćete Warhola i Basquiata na vrhu, dok minimalističkih umjetnika gotovo da i nema.

Spektakl je zabavan; jednostavnost je dosadna u usporedbi s tim. Ali dosada je možda upravo ono što suvremenom društvu najviše nedostaje. U svijetu buke, pomame i sve kraćih raspona pažnje, minimalistička umjetnost i moda ne nude samo okvir strogosti i konceptualne snage, nego i priliku da postanemo svjesniji načina na koji se krećemo kroz prostor i vrijeme.