Vikend esej: Zašto je važno sačuvati dječju maštu u svijetu odraslih?

Ove godine sam sinu kupila božićnog vilenjaka. Žalim li zbog toga? Apsolutno. No, to me podsjetilo na nešto tijekom ovog blagdanskog razdoblja, nešto što je lako zaboraviti u moderno doba.

Za inače pametno dijete, moj sin je uvjeren da je vilenjak stvaran u smislu da se noću sam kreće po kući i ujutro se nalazi u raznim kompromitirajućim položajima. Čak i da može pomoći s raznim zadacima u ranim jutarnjim satima. (Nažalost, dobila sam samo prazni pogled kada sam ga zamolila da napiše ovu kolumnu.)

Moj sin vjeruje da je vilenjak, jednom riječju, čaroban. Nisam to znala o svom djetetu prije nego što smo dobili vilenjaka. Pitam se koliko drugih stvari također smatra čarobnima.

To je ono za čim mnogi od nas žude u ovo najmračnije doba godine. Pokloni, lampice, gozbe, pjesme, duge večeri pored kamina s voljenima. Nadamo se da će cjelina biti veća od zbroja svojih dijelova. I možda, ako su dijelovi dovoljno veliki, možemo prizvati duh Božića.

Ne tako davno, ljudi su vjerovali da je sve čarobno. Ne na privremen, sezonski način, već kao da je cijela Zemlja ispunjena čudima. Priča o zvijezdi vodilji, vojsci anđela i čudesnom rođenju? Sve se uklapalo. Svakodnevna čarolija bila je način života sve do relativno nedavno. Čini se da su se stvari promijenile oko prosvjetiteljstva, prema znanstveniku Charlesu Tayloru. Tada smo zakoračili u zapadni, moderni i materijalistički svijet, gdje su samo stvari koje se mogu mjeriti, kupiti i logički razumjeti postale vrijedne.

Nema više plesova kiše ili molitvi bogovima za bitke, ni praznovjernih gluposti, osim hotela bez 13. kata ili nekoliko ljudi u šumama Wisconsina.

Cijeli naši životi, a i životi naših roditelja i njihovih roditelja i onih prije njih, provedeni su u ovom sekularnom razdoblju. To je povezano s ljudskim napretkom, znanošću i tehnologijom, medicinom i političkom slobodom. No, čini se da smo usput izgubili dio magije ili smo jednostavno bili previše zauzeti da bismo je primijetili.

U očima ovog malog istraživača, svijet postaje beskrajno zanimljiv i pun čuda | Depositphotos

Ne mogu čak ni reći da većini nas nedostaje čarolija, toliko smo daleko od nje.

Ipak smo joj možda, samo možda, bliže nego što mislimo. Ne govorim o pozivu na oltar, niti o odbacivanju svih zapadnjačkih pogodnosti. Govorim o otvorenosti da vidimo nadnaravno. Uostalom, gotovo 92 posto nas vjeruje da ljudi imaju duše ili duhove ili da postoji nešto izvan ovog svijeta, prema istraživačkom centru Pew. Vjerovanje koje je možda lakše priznati anketaru nego kolegi. Ne razumijem zašto je to danas toliko zabranjeno, osim ako se ne kupi u Targetu i donese kući u kutiji.

Pogledajte bliže i više toga će vam biti jasno. To je ono što Ross Douthat iz New York Timesa radi u jednoj od mojih omiljenih knjiga godine, Believe. Piše o svjedočanstvima čuda u Africi u kojima hroma djeca prohodaju, a gluha djeca povrate sluh, o umirućim ljudima koji imaju slične vizije svjetlosti, ili o izvješćima u Americi o NLO-ima koji se pripisuju anđelima i duhovnom životu. Mnogi od nas ne znaju što učiniti kada čuju takve priče.

Ili razmotrite mogućnost, kako Paul Kingsnorth piše u svojoj knjizi Against the Machine, da je umjetna inteligencija nešto što se priziva, svijest koju mnogi njezini tvorci čak ni ne razumiju niti kontroliraju, nešto s vlastitim ambicijama. Tvorci umjetne inteligencije daju joj deset posto šanse da uništi čovječanstvo.

Znatiželja u malim rukama s velikim mogućnostima | Depositphotos

 

Ili pročitajte mnoga djela pokojnog filozofa Alasdaira MacIntyrea, koji je preminuo ranije ove godine, a koji je smatrao da živimo u vremenu u kojem je vrlina postala "fragment konceptualnog sustava, dijelovi kojima sada nedostaje kontekst iz kojeg je došlo njihovo značenje". Poput snježne kugle razbijene na komadiće. Čovječanstvo gubi nešto kada stvari postanu samo jednostrane i racionalne.

Jesmo li previše odrasli da bismo vjerovali da postoji svijet stvari koje možda ne razumijemo? Da bismo osjećali strah ili skromnost? Možda, ako prevladamo taj strah od kozmosa koji je toliko veći nego što možemo zamisliti, a kamoli kontrolirati, možda doista ima više prostora za nadu?

Ponekad dječja mašta ukazuje na nešto što si mi odrasli ne dopuštamo vidjeti.