Postoji odlučni trenutak na početku memoara Sir Anthonyja Hopkinsa, We Did OK, Kid (objavljen ovaj tjedan u izdanju Summit Books, imprint Simon & Schuster), kada odlučuje da nešto postigne u životu. Kao prosječan srednjoškolac i samoproglašeni samotnjak, stoji bezvoljno u obiteljskoj kući u Walesu dok mu majka i otac, uglavnom podržavajući, ali razočarani, čitaju još jedan sumoran školski izvještaj. Hopkins doživljava neočekivani trenutak odlučnosti: "Jednog dana ću vam pokazati", kaže im. "Pokazat ću oboma." I pokazao im je. Za samo nekoliko godina postao je velika zvijezda, igrajući glavne uloge u Londonskom Nacionalnom kazalištu, da bi ubrzo postao pravi filmski as.
S&S/Summit Books
Mnogi memoari slavnih osoba pišu se uz pomoć ghostwritera, ali Hopkins je ovu knjigu napisao sam. Rezultat je beskompromisna kronika spektakularne karijere i ne toliko spektakularnog osobnog života, ispričana jasnim ritmom koji će biti poznat svima koji su gledali ovog oskarovca u filmovima Zima jednog lava (The Lion in Winter), Kad jaganjci utihnu (Silence of the Lambs) ili Otac (The Father).
Hopkins, 87, razgovarao je za Bloomberg Businessweek o svojih gotovo devet desetljeća razočaranja (ovisnost o alkoholu i drugim supstancama, problemi u vezama) i trijumfa (trijeznost, profesionalni uspjeh). Razgovor je uredno skraćen zbog duljine i jasnoće.
Mnogo pišete o svojoj borbi s alkoholom na početku karijere, kada su se uspjesi nizali jedan za drugim. Sada kada ste trijezni, osjećate li se dvosmisleno prema tim ranim postignućima?
Ako imate ovisnost, obično je prati strah i bijes, i onaj osjećaj "Pokazat ću svijetu". To vas pokreće i daje vam hrabrost. Imao sam mnogo hrabrosti. Radio sam s Peterom O’Tooleom, koji je također bio alkoholičar. Mislim da je bio briljantan glumac, ali pio je kao da mu istječe rok trajanja. I ja sam pio sve što nisam mogao sažvakati, jer me to hranilo - taj bijes i ljutnja. Naravno, to je poput raketnog goriva, ali u jednom trenutku shvatiš: "Ovo me uništava." Meni se to dogodilo prije pedeset godina. Pomislio sam: "Ovo će me ubiti." Kad se osvrnem, mislim da sam imao sreće što sam dobio priliku obuzdati tu potrebu, kakva god bila. Ali ne bih to mijenjao. Na neki čudan način, to me dovelo ovdje.
Depositphotos
Jedna od lijepih stvari u knjizi jest to što su vaši roditelji bili živi da posvjedoče vašem usponu do slave.
Zahvalan sam na tome - što su živjeli dovoljno dugo da to vide. Došli su ovamo, u Kaliforniju. Išli smo na različite događaje tijekom mojih uspješnih godina, a otac je tada imao šezdeset ili sedamdeset godina, mislim, i bio je duboko dirnut onime što je vidio. Pogledao me i rekao: "Kako si to postigao?" Rekao sam: "Nemam pojma." On i majka bili su pomalo šokirani: kako je njihov problematični sin uspio raditi s tim velikim imenima? Kako je ta budala to postigla? I do danas ne znam.
Jedan od razloga čini se da je taj što ste puno radili.
Bio sam lukav - to mi je bila prednost. Počeo sam se polako penjati ljestvicom uspjeha. Mislio sam: "Imam problem - ne znam jesam li dovoljno pametan za ovo." Shvatio sam da je jedini put naprijed naučiti tekst do kraja, radeći svaku večer dok ne zaspim. Tako sam otkrio da se prava priroda lika kojeg igram nalazi u riječima. To je bilo izvanredno. Od tada sam radio u Nacionalnom kazalištu s Laurenceom Olivierom i sličnim ljudima. Moj princip bio je: nauči tekst, dođi na vrijeme i daj sto posto. Priprema je sve - budi spreman, fleksibilan i jasan.
Za ulogu Anthonyja, oca koji pati od demencije u filmu Otac iz 2021. godine, Hopkins je osvojio Oscara za najbolju mušku ulogu. Nije bio prisutan na dodjeli, pa je nagradu u njegovo ime preuzeo voditelj Joaquin Phoenix.
Fascinirao me vaš naglasak na zanat i način na koji knjiga detaljno opisuje glumu.
Radio sam s poznatim glumcem toga vremena, Robertom Morleyem. Bio je divan glumac, vrlo pametan i vedar čovjek, ali pomalo klaun. Svi su ga voljeli gledati na sceni jer je mogao improvizirati. Ispričao mi je priču: bio je u filmu Afrička kraljica (The African Queen) s Katharine Hepburn i Humphreyjem Bogartom. Prvog dana na setu mislio je da može improvizirati. Bogart mu je rekao: "Ne znaš tekst, momče", i zatim otišao - zajedno s Hepburn. Morley mi je rekao: "Shvatio sam da moraš biti spreman." Nije dovoljno izgledati simpatično i improvizirati - zanat je važan. Veliki umjetnici znali su što rade, i bili su prilično strogi ako nisi znao svoj dio.
Velik dio vaše knjige bavi se temama smrti i prolaznosti.
Doista? Možda nesvjesno. Ako je tako, to je zato što sam zahvalan što sam još uvijek ovdje, [gotovo] 88 godina, još funkcionalan i dobrog zdravlja. Moja supruga brine o meni, pazi na prehranu i kondiciju. Biti u toj dobi i razmišljati: "Ne znam što će se dalje dogoditi, ali nadam se najboljem" - to je ispunjenje. Letim avionom na sljedeću lokaciju i nadam se najboljem. Volio bih doživjeti 120. Još sam priseban.
Hopkins sa suprugom Stellom Arroyave, s kojom se vjenčao 2003. godine | Depositphotos
To je samo po sebi postignuće.
Mislim da mi je pomoglo stalno učenje. Ne biste vjerovali koliko puta prolazim kroz scenarije - iznova i iznova. Sviram klavir, slikam, radim sve to. Ne trčim više kao manijak, ali održavam mozak aktivnim. Neću odustati. Borac sam.
U ovoj fazi karijere, odbijate li češće poslove?
Uživam u procesu. Imam tri ili četiri uloge pred sobom - neke su već potvrđene - ali ja ih učim za svaki slučaj. Najvažnije je doći ujutro, pripremiti se, otići na set - "Dobro jutro svima" - i akcija. To je divan način života. Kako je rekao Robert Mitchum: bolji je to život od rada samo radi preživljavanja.
.webp){kind=icon}
