Zavirite u svijet špijuna – MI5 po prvi put otvara vrata svoje tajne arhive

Svi imamo urođenu potrebu da se osjećamo sigurno, ali ponekad čeznemo i za avanturom, uzbuđenjem, za nečim što će nas izvući iz svakodnevne rutine. Zato ne čudi što su priče, serije i filmovi o tajnim agentima i špijunskim igrama ponovno u modi. Eskapizam u takav svijet hrani našu glad za intrigama jer pruža osjećaj raspleta - čak, ili posebno, onda kada je svijet oko nas nejasan i dvosmislen.

To objašnjava i zašto je tržište špijunskih trilera u 2024. poraslo za čak 45 posto, dosegnuvši vrijednost od 9,7 milijuna funti, prema podacima Nielsen BookData. A prva sezona (doista izvrsne!) serije Noćni agent (The Night Agent), koja se dijelom dotiče i Balkana, postala je sedma najgledanija serija na Netflixu svih vremena - s impresivnih 98,2 milijuna pregleda.

Najpoznatiji špijuni prošlog stoljeća i jedan (ne)običan limun

Popularnost žanra objašnjava i zašto je izložba britanske tajne službe MI5 u prostorijama Nacionalnog arhiva u Londonu postala najposjećenija u povijesti te institucije. Riječ je o jedinstvenoj prilici da javnost po prvi put u 115 godina postojanja MI5-a zaviri u svijet špijunaže i sigurnosnih prijetnji kroz originalne dosjee slučajeva, fotografije i autentičnu opremu koju su koristili špijuni i oni koji su ih pratili - od osnutka Agencije pa sve do suvremenog doba.

Prva kamera MI5, "Ensignette" džepne veličine, koju je napravila kompanija Houghton Ltd, 1910. godine | Nataša Kočiš

Na izložbi su predstavljeni deklasificirani zapisi i dosjei iz Nacionalnog arhiva te predmeti posuđeni iz tajnog muzeja u zgradi Thames House, sjedištu MI5-a u Londonu. Među izlošcima je i prva MI5 kamera, džepna Ensignette koju je proizvela tvrtka Houghton Ltd još 1910. godine, kao i fotografije osumnjičenih špijuna, među njima i Duška Popova, u posebnom dijelu izložbe pod nazivom "MI5: Službene tajne".

Posjetitelji su mogli vidjeti i smežurani limun star 110 godina, pronađen 1915. u ladici stolića u kući Karla Müllera, brodskog agenta i navodnog ruskog izbjeglice, za kojeg je Agencija sumnjala da je zapravo njemački špijun.

Limun Karl Mullera | Nataša Kočiš 

Müller je tvrdio da limun koristi za čišćenje zuba, no u stvarnosti je njegov sok služio kao nevidljiva tinta. Tajna je otkrivena kada je agent prešao toplom glačalom preko naizgled bezazlenog pisma namijenjenog Rotterdamu i ispod površine otkrio skrivenu poruku s detaljima o kretanju trupa.

Izloženi artefakti dodatno su omogućili posjetiteljima da barem nakratko zakorače u svijet protušpijunaže i odvažnih dvostrukih agenata iz vremena svjetskih ratova, fascinantnih priča iz doba Hladnog rata te suvremenih antiterorističkih operacija.

Kako je sve počelo

Agencija MI5 više od jednog stoljeća djelovala je u gotovo potpunoj tajnosti, ostavljajući piscima fikcije slobodu da na svoj način zadovolje našu znatiželju o svijetu špijuna. Upravo je to učinio Mick Herron, autor trenutno vrlo popularne serije Spori konji (Slow Horses), nastale prema njegovom serijalu knjiga Slough House, koja prati disfunkcionalni tim britanskih obavještajnih agenata.

Povijest MI5 ne može se odvojiti od MI6, jer su obje agencije u početku djelovale kao jedna organizacija - Biro tajne službe (The Secret Service Bureau). Na samim počecima ondje su radila samo dvojica časnika: pedesetogodišnji zapovjednik Kraljevske mornarice, Commander Mansfield Cumming, i četrnaest godina mlađi vojni časnik, general-bojnik Sir Vernon Kell.

Priručnik za špijune | Nataša Kočiš

Zanimljivost je da oznaka svih šefova MI6 potječe upravo od Cummingovih inicijala, Mr. C. Taj se potpis koristi i danas kao službeni potpis ravnatelja MI6-a, uvijek ispisan zelenom tintom.

Upravo je to poslužilo kao glavna inspiracija Ianu Flemingu pri stvaranju romana o Jamesu Bondu. U njima je šef MI6-a i Bondov nadređeni poznat jednostavno kao M.

Fleming je, zanimljivo, i sam bio špijun. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je u Odjelu za pomorsku obavještajnu službu Kraljevske mornarice, gdje je sudjelovao u planiranju i vođenju tajnih operacija. Ta su iskustva snažno utjecala na način na koji je Fleming kasnije oblikovao svijet Jamesa Bonda.

Svi filmski James Bondovi u Muzeju voštanih figura Madam Tussauds u Londonu | Depositphotos

Srpski James Bond

Kada smo već kod Bonda, nemoguće je zaobići priču o Dušku Popovu, srpskom obavještajcu, odnosno jugoslavenskom trostrukom agentu koji je tijekom Drugog svjetskog rata radio za Britansku tajnu službu. Za njega se često govori da je bio glavna inspiracija Ianu Flemingu za lik Jamesa Bonda, ali i mnogim drugim piscima.

Rođen je 1912. godine u imućnoj obitelji u Titelu. Obiteljsko bogatstvo potjecalo je od njegova djeda po ocu, Omera, bogatog bankara i industrijalca koji je osnovao niz tvornica, rudnika i maloprodajnih poduzeća. Obitelj je potjecala iz sela Karlovo, danas poznatog kao Novo Miloševo.

Zapisi još iz 1773. godine opisuju ih kao najimućniju obitelj u tom kraju. Popovljev otac dodatno je proširio obiteljske poslove na područje nekretnina. Kada je Duško bio beba, obitelj je napustila Titel i trajno se preselila u svoju rezidenciju u Dubrovniku, koja je, uz Beograd, bila njihov dom veći dio godine.

Popov se školovao u Dubrovniku, Engleskoj i Francuskoj. Pravni fakultet završio je u Beogradu, a poslijediplomski studij nastavio u Freiburgu. Zahvaljujući tome, vrlo rano je svladao francuski, njemački i engleski jezik, što mu je kasnije itekako koristilo u obavještajnoj karijeri.

Klasične 'uniforme' tajnih agenata imaju posebno mjesto na izložbi | Nataša Kočiš

Na početku Drugog svjetskog rata Popov je počeo raditi za Abwehr, njemačku vojnu obavještajnu službu zaduženu za špijunažu i protušpijunažu za Reichswehr i Wehrmacht, kojom je tada upravljao admiral Wilhelm Canaris. U Abwehr ga je regrutirao njegov njemački prijatelj Johann Jebsen, a prvi zadatak bio mu je otputovati u Francusku i izvještavati o političkim vođama koji bi mogli biti od koristi nacistima.

Iako je u početku slao tražene informacije Abwehru, s vremenom ga je duboko uznemirio način na koji je Adolf Hitler preuređivao Europu i obračunavao se s protivnicima unutar Njemačke. Donio je odluku koja će mu promijeniti život - odlučio je ponuditi svoje usluge Britancima i postati dvostruki agent, ako ga prihvate.

Izložba je zbog velikog interesa i liste čakanja produžena do kraja studenog | Nataša Kočiš

Poseban opus za Tricikla

Nakon detaljnog razgovora s agentima MI5, utvrđeno je da je Popov doista ono za što se predstavljao, pa je britanska tajna služba ubrzo izradila planove za svog novog regruta. Isprva je dobio kodno ime Scoot, no ono je kasnije promijenjeno u Tricycle (Tricikl) - po čemu je i ostao zapamćen, te kako je predstavljen i na aktualnoj MI5 izložbi.

Postoje različita tumačenja zašto je dobio upravo to ime. Prema jednoj verziji, nadimak je proizašao iz činjenice da je bio vođa tročlanog špijunskog tima, gdje je on bio "veliki kotač", a dvoje njegovih suradnika (muškarac i žena) "mali kotači". Drugi tvrde da je ime dobio zbog svojeg osebujnog privatnog života i čestih ljubavnih avantura s dvije žene istovremeno.

Kako god bilo, Popov je ostavio neizbrisiv trag u povijesti špijunaže, ponajprije zbog svoje ključne uloge u obmani Nijemaca da povjeruju kako će savezničke snage izvršiti invaziju kod Calaisa, a ne u Normandiji. Za svoje zasluge odlikovan je Ordenom Britanskog Carstva (OBE).

Deklasifikovano: fajlovi tajnih agenata | Nataša Kočiš

Tijekom jednog televizijskog intervjua Popov je izjavio da je 12. kolovoza 1941. obavijestio FBI o nadolazećem napadu na Pearl Harbor. No ili tadašnji šef FBI-ja J. Edgar Hoover tu informaciju nije prenio svojim nadređenima, ili oni, iz svojih razloga, nisu poduzeli nikakve mjere.

Navodi se da Hoover nije vjerovao Popovu jer je bio dvostruki agent, iako je MI6 unaprijed obavijestio FBI u New Yorku o njegovu dolasku. Popov je kasnije ispričao da je Hoover bio vrlo sumnjičav i nepovjerljiv prema njemu, te mu je čak zaprijetio uhićenjem ako odmah ne napusti Sjedinjene Države.

Krajem 1942. Popov je posudio tadašnjih deset tisuća funti od svoje ljubavnice, francuske filmske glumice Simone Simon, neposredno prije nego što je napustio zemlju i otišao u Portugal, gdje se, prema nekim izvorima, i upoznao s Ianom Flemingom.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Popov je prestao s obavještajnim radom, a tek je 1974. godine, objavom svojih memoara "Šifra Tricikl" (u originalu Spy/Counterspy), otkrio detalje svog uzbudljivog života. Bio je poznat po svom hedonističkom načinu života, a godine intenzivnog pušenja i ispijanja alkohola ostavile su traga na njegovu zdravlju. Preminuo je 1981. godine u mjestu Opio, na jugoistoku Francuske, u 69. godini života.

Thames House, odnosno zgrada sjedišta MI5 u Londonu | Depositphotos

Prvi špijunski tečaj s balkanskim potpisom

Kad smo već kod ove teme, vrijedi se osvrnuti i na Popovljeva suvremenika, Stevana Dedijera. Iako nije dio izložbe, na njegov sam trag naišla tijekom posjeta švedskom gradu Lundu, poznatom po svom sveučilištu. Moja prijateljica Duška Radosavljević, koja se i sama bavila istraživanjem njegova rada, ukazala mi je na vezu između Dedijera i tog grada te na njegovu fascinantnu životnu priču, koja se savršeno uklapa u ovaj kontekst.

Dedijer je utemeljitelj koncepta poslovnog obavještavanja (business intelligence). Rođen je u Sarajevu 1911. godine, a tijekom svoje karijere postao je član Švedske akademije znanosti. Na Sveučilištu u Lundu osnovao je Institut za istraživačku politiku te pokrenuo prvi "špijunski tečaj".

Njegov brat bio je Vladimir Dedijer, osobni biograf Josipa Broza Tita.

Stevan se školovao u uglednim međunarodnim školama u Rimu i Sjedinjenim Državama, a diplomirao je teorijsku fiziku na Sveučilištu Princeton. Tijekom Drugog svjetskog rata, kao dobrovoljac američke vojske i padobranac 101. zračno-desantne divizije, sudjelovao je u bitkama u Nizozemskoj i Belgiji.

Kip Josipa Broza Tita u Mexico Cityju | Depositphotos

Nakon Drugog svjetskog rata Dedijer se vratio u Jugoslaviju, gdje se, među ostalim, bavio novinarstvom, prevođenjem i obavještajnim radom. Kao fizičara, nova ga je vlast angažirala u Institutu za nuklearne znanosti Vinča, u okviru jugoslavenskog pokušaja da savlada tehnologiju proizvodnje nuklearne bombe.

Od 1961. godine živio je u Švedskoj, gdje je radio kao profesor na Sveučilištu u Lundu, savjetnik švedske i drugih vlada te predavač na brojnim sveučilištima. Bavio se obavještajnim istraživanjima u svrhu razvoja znanosti i tehnologije. Bio je prva osoba u Europi koja je na sveučilištu predavala poslovnu inteligenciju te suosnivač švedske obavještajne mreže BISNES (Business Intelligence & Strategy Network Scandinavia). Upravo zbog toga njegov dugogodišnji prijatelj William Colby, bivši direktor CIA-e, nazivao ga je "djedom poslovne inteligencije".

Dio izložbe posvećen je i špijunima uključenim u projekte razvoja nuklearnog oružja | Nataša Kočiš 

Radosavljević mi je ukazala i na to da je Dedijerov tematski fokus na "privatnosti" odnosno "tajnosti" posebno zanimljiv, jer upravo u tome leži ključ njegova rada i razmišljanja o obavještajnim službama 20. stoljeća.

Njegova apsolutna vjera u otvorenost pristupa i potpunu transparentnost bila je radikalna ideja u doba tajnih obavještajnih misija, ali danas, dva desetljeća nakon njegove smrti, upravo ti principi predstavljaju zlatni standard u većini aspekata globalne istraživačke politike. Dedijer je preminuo 2004. godine u svojoj kući u Dubrovniku.

Više o njegovom životu i radu može se pronaći u autobiografiji "Špijun kojeg smo voljeli: Autobiografija".