Bivši urednik britanskog Vogue-a: "Nikada nisam želio posao Anne Wintour"

Stilist, trendseter, urednik, influencer.

Edward Enninful bio je sve to u svom životu, zaokruživši vrijeme na čelu britanskog izdanja Voguea posljednjim editorijalom na naslovnici, koji je okupio zapanjujući niz zvijezda na jednom mjestu. Sada može dodati i titulu glavnog kreativnog direktora u svoj životopis, zahvaljujući poslu koji je nedavno pokrenuo sa sestrom Akuom. EE72 se predstavlja kao medijska i zabavna kompanija s digitalnom platformom i tiskanim kvartalnikom "72 Magazine", koji je lansiran prije dva tjedna.

To je veliki trenutak, čak i za čovjeka koji je u svojih 53 godine doživio mnogo toga. Rođen u Gani, Enninful je došao u Ujedinjeno Kraljevstvo s 13 godina nakon što je njegov otac dobio politički azil, a tri godine kasnije otkriven je kao model u londonskom metrou. No njegova strast – ili prije, opsesija, kako je sam rekao – bila je ženska odjeća i stil. Uspinjao se kroz redakcije časopisa dok 2017. nije postao glavni urednik britanskog Voguea. Kao znak digitalne promjene u medijima, ta pozicija više ne postoji: i on i nasljednica Anne Wintour u američkom Vogueu sada su direktori uredničkog sadržaja.

Enninful je u londonskom uredu Bloomberga govorio o prošlosti i budućnosti medija, o zastupanju različitosti čak i kada to košta poslovanja te o sadašnjoj nostalgiji za devedesetima.

 

Edward Enninful sada je kreativni direktor medijske kompanije EE72, koja je nedavno lansirala kvartalno tiskano izdanje "72 Magazine".

 

 

Edward, sada ste na prekretnici u životu, nakon što ste osnovali EE72. Kakav je osjećaj raditi za sebe i biti brend?

Osjećaj je sjajan. Postoji ogroman osjećaj slobode. Nevjerojatno je ne biti ograničen uredničkim imenom, moći raditi ono što sam zaista želio, ali ovoga puta za sebe. Osjećam se lakše.

Lekcije su brojne. Još uvijek je teško. Stvari koje ranije nisam znao – praćenje proračuna. [Smijeh] Govoriti timu: "Ne možete toliko trošiti; ovo ne možete."

Ali sve je tako sjajno. Čim sam napunio 50, znao sam da ću promijeniti svoj život.

Ime Enninfulove kompanije potječe od njegovih inicijala i godine rođenja.

Primijetila sam razliku u njemu od posljednjeg puta kada smo se sreli, dok je još uređivao Vogue.

Na televiziji je tada djelovao rezervirano, a sada je ekspanzivan i djeluje oslobođeno.

 

Što će raditi EE72? Postoji kvartalni magazin i online platforma, ali kako će zarađivati?

EE72 je globalna medijska kompanija zabave. Postoje tri odvojena krila. Prvo je online – gdje se zajednica spaja s trgovinom. Nazivamo to "slow digital", tako da ne moramo svakodnevno objavljivati tisuće stvari. Drugo je tiskano izdanje – i ljepota je u tome što ne ovisimo o oglašavanju da bi kompanija opstala.

U stvari, vaš prvi tiskani magazin nema reklama.

Nema nijedne reklame. To je ljubavno pismo kreativnosti, mašti, onome što me uvelo u posao – ne podleći pritisku "Moraš ovo napraviti". Samo sloboda.

Treće krilo je uslužno, gdje radimo s klijentima – bilo savjetodavno, bilo kreirajući kolekcije zajedno kao što sam radio s Monclerom, ili kurirajući kao što radim u Tateu.

Enninful je kustos izložbe u Tate Britain galeriji u Londonu o britanskoj kulturi 90-ih koja se otvara u listopadu 2026.

Ljepota prvog izdanja je što ne koristimo uobičajeni model "pay for play" ("Plati da bi igrao"). Daj mi reklamu, daj mi stranicu, i ja ću ti dati kredit. Blisko radimo s klijentima, ali više kao partneri.

To odražava izazove s kojima se suočava mnogo medijskih organizacija. Tradicionalno oglašavanje putem klasičnih oglasa u mnogim je slučajevima ustupilo mjesto partnerstvima s klijentima ili "brendiranom sadržaju". Nestabilnost tržišta oglašavanja pogađa čak i najveće igrače.

 

Tate Modern gallery u Londonu./ Hollie Adams/Bloomberg

 

Znači, oglašavanje je dio modela u budućnosti.

Oglašavanje je veliki dio modela. Ali da bih ovo napravio, da kreiram tiskani proizvod, morao sam razmišljati drugačije. Povratak na normalan način me nije zanimao.

Kada pogledate izdanje, iako nema reklama, ono je podržano od strane nevjerojatnih kompanija. Tako da ne moramo ovisiti samo o oglasnim stranicama. Ali znate, u budućnosti je sve moguće.

Prvi broj ima nevjerojatno poznata lica. Julia Roberts je na naslovnici.

Neki bi rekli: Julia Roberts, ona je holivudska zvijezda, bijela žena. Ali za mene, Julia Roberts predstavlja sve te nevjerojatne žene koje poznajem – bezvremenske u svojim pedesetima i šezdesetima, koje društvo smatra irelevantnima. Toliko se pažnje daje mladosti. Htio sam pokazati ženu u svom zenitu: u raskoši svoje ljepote, majku, otvorenu i smjelu ženu. Takve žene postoje i pokreću svijet.

Oprah Winfrey i Lila Moss su u izdanju. Ljudi koji su vaši prijatelji.

Gwyneth. Najbolja od najboljih.

.

Pretpostavljam da ste iskoristili mnogo svojih kontakata.

[Telefon zvoni.]

Čekaj. Je li to tvoj telefon?

O moj Bože! Mislio sam da sam ostavio telefon. O moj Bože. Oprosti.

U redu je. Tko zna tko bi mogao zvati, s obzirom na vaše kontakte. Mislila sam da je možda Kate Moss.

Pa, moguće. Volim Kate.

 

Enninful intervjuisan u londonskoj kancelariji Bloomberga 4. septembra./Jose Sarmento Matos-Bloomberg

 

Rekli ste da je EE72 o pripovijedanju.

Da.

Priča po kojoj ste najpoznatiji, ona koja je na neki način vaš zaštitni znak – je različitost. Je li to i dalje priča?

Apsolutno. Kada sam bio u Vogueu, to je bila jedna stvar na koju su svi gledali – različitost koja se odnosi na boju kože.

Ali kada pogledate rad koji sam ostvario tijekom cijele karijere, to je bilo i o godinama, socioekonomskim pozadinama, religiji.

Invaliditet. Veličina. Seksualnost.

Sve to staje pod taj kišobran.

Enninfulovih šest godina na čelu British Voguea donijelo je više ljudi različitih pozadina i okolnosti, uključujući više osoba druge boje kože i žena s vidljivim i nevidljivim invaliditetom. Glumica Judi Dench postala je najstarija zvijezda na naslovnici sa 85 godina, a Timothée Chalamet prvi muškarac koji se sam pojavio na naslovnici.

Razlog što ovo pitam je taj što je ovo težak period za tu poruku. Pogledajte SAD: Trumpova administracija i njezini potezi protiv onoga što smatraju "ilegalnim" DEI politikama natjerali su brendove da povuku inicijative i budu oprezniji u svojim postupcima. Otežava li to rad onako kako vi radite?

Za mene je to pomalo tužno. Gotovo kao da napravite jedan korak naprijed, a dva nazad.

Ali ja sam ovdje više od 30 godina, zagovarajući to. I iako sam ponekad umoran, moramo nastaviti.

Još uvijek imam energiju za borbu. Ali ludo je što stalno moramo voditi ove razgovore.

 

Timothée Chalamet prvi je muškarac koji se sam pojavio na naslovnici Voguea, jedna od Enninfulovih inovacija / Warner Bros

 

Trump je izdao izvršne uredbe koje ciljaju DEI programe kompanija, a velike kompanije uključujući Amazon, Walmart, Boeing i Ford povukle su DEI politike ili obveze. Neke kompanije nisu imale veće posljedice, dok se maloprodajni div Target suočio s bojkotom zbog ukidanja nekih programa raznolikosti.

Smanjuje li to listu klijenata? Jer mora postojati kompanija koja je u skladu sa svijetom kakvim ga vi vidite.

Oh da. Za mene je ljepota EE72 u tome što ne radimo s bilo kim – bit ćemo vrlo selektivni. Nije da očajnički trebamo tuđi novac. To će biti kompanije koje imaju isti etos ili pokušavaju učiniti velike stvari za svijet.

Ali mislim da je danas manje takvih kompanija, jer čak i veće u SAD-u su oprezne, ako ne i uplašene, što bi im administracija mogla učiniti.

Da. Oduvijek sam volio ideju pluralizma, gdje su svi glasovi dobrodošli i čuju se, ali trenutno je vrlo teško vrijeme.

"Osećam da izbjeglice i imigranti donose mnogo zemlji. Pomogao sam izgraditi ovu zemlju. A postoji mišljenje da nam oni nešto oduzimaju. I ne mislim da je to pošteno."

Što biste učinili ako bi neka kompanija rekla: "Zaista želimo raditi s vama. Voljeli bismo da predstavite Melaniju Trump?"

Mislim da bi odgovor bio: "Ne u ovom trenutku. Melania, ona nije ličnost za moje čitatelje. Dakle, vjerojatno ne."

Enninful je rekao da ne bi želio Melaniju Trump u svom novom projektu. Barem za sada. / Chip Somodevilla/Getty Images/Bloomberg

 

Ali možda u budućnosti?

U budućnosti, znate, stvari su moguće.

Prihvatate li kompromis, da možda odbijete posao zbog toga?

Oh, sto posto. Čak i kad sam bio freelance stilist, odbijao sam stvari ako se nisu uklapale u moja uvjerenja. To se neće promijeniti. I nisam uplašen.

Nisam osoba koja mora pokleknuti pred novcem. Došao sam iz Afrike. Došao sam iz siromašne obitelji. Došao sam u Englesku bez ičega. Dakle, reći "ne" me ne plaši.

Borili smo se cijelu karijeru da stignem gdje jesam.

Dolazak Enninfula u UK s 13 godina dogodio se nakon što se njegov otac, koji je služio u vojsci u Gani, našao u nesigurnoj situaciji. "Počelo je postajati jasno da za nas nije sigurno", piše Enninful u svojim memoarima iz 2023., A Visible Man.

Situacija je ključala dok nije eksplodirala, i moj otac je odjednom rekao zbogom i otišao u Englesku.

 

UK je vaš dom. Klima u ovoj zemlji je drugačija. Vaš otac je došao ovdje tražeći azil nakon niza vojnih udara u Gani. Kada vidite prosvjede ispred hotela gdje su smješteni oni koji traže azil, što osjećate?

Prvo, UK je sjajna zemlja. Primila je moju obitelj, pružila nam prilike koje vjerojatno ne bismo imali u Gani.

Osjećam da izbjeglice i imigranti donose mnogo zemlji. Pomogao sam izgraditi ovu zemlju. A postoji mišljenje da nam oduzimaju. I ne mislim da je to pošteno.

Moramo osvijetliti rad koji su mnogi od ovih imigranata učinili za ovu sjajnu zemlju. I osjećam da se taj razgovor gubi.

 

Tradicionalne tkanine u izlogu trgovine u Gani – rodnoj zemlji Enninfula / Depositphotos

 

Što to čini vama? U svojoj knjizi pišete o dolasku u UK 1980-ih i suočavanju s bijelim otporom. Mislili ste da je taj period iza nas.

To me čini tužnim, moram biti iskren. Bio sam tu, tako da sam vidio ciklus – stvari se poboljšaju, pa se pogoršaju, pa se opet poprave.

UK je primio moju obitelj. Da se to nije dogodilo, danas ne bih sjedio ovdje i razgovarao s vama. To je bila zemlja tolerancije – tolerancija je bila dobra. A sada svijet jednostavno kaže: "Zaboravimo toleranciju."

Mislite li da je to prolazno ili nešto temeljno?

Proći će. I to će proći.

Trenutna britanska vlada želi promijeniti mehanizam kroz koji ste se pridružili ocu – princip obiteljskog okupljanja. Što biste im rekli?

Rekao bih da je to velika greška, jer ćete izgubiti ljude koji zaista mogu pridonijeti zemlji. Mislim da bi to bila šteta, jer ne znate tko su sljedeći doktori – sljedeći vi i ja – cijela nova generacija koja dolazi od roditelja imigranata.

Sjećam se vašeg prvog Voguea. Stavili ste Adwoa Aboah na naslovnicu i rekli da resetira sliku moderne Britanije.

Da.

Tko bi to bio danas, 2025?

O moj Bože, ima ih toliko.

Ljudi koje volim, poput Charli XCX, Dua Lipa, čija je obitelj iz druge zemlje, ali je toliko britanska. Dua je sjajan primjer. Bez imigracije njezine obitelji, ne bismo imali Dua Lipu.

Šta vam nedostaje iz Vogue-u?

Nedostaje mi moj tim.

Pitala sam se nedostaje li vam moć okupljanja. Vaš posljednji editorijal, kada ste imali 40 žena na jednom mjestu – Oprah Winfrey, Serena Williams, Iman, Victoria Beckham, Jane Fonda. Možete li ikada ponovno okupiti takvu ekipu?

Pa, reći ću vam nešto smiješno – poznavao sam svaku od tih žena prije Voguea. Dakle, kada su se pojavile, pojavile su se zbog mene. Imam prijateljstva s mnogima od njih. Miley Cyrus je rekla: "Treba mjeseci da se jedna od nas dobije, ali samo ti možeš okupiti 40."

Victoria Beckham jedna je od 40 slavnih žena na posljednjoj Enninfulovoj naslovnici za britanski Vogue. / Depositphotos

 

Kako ste se osjećali tog dana kada ste ugledali sve prisutne?

Taj dan je bio nadrealan. Bio je to jedan od rijetkih dana kada sam bio toliko emotivan da zapravo nisam mogao ni raditi. I stvari koje su rekle pred kamerama, zašto su tu, što su rekle o meni – bilo je vrlo emotivno, do te mjere da sam se zapravo skrivao u drugoj sobi.

Steven Meisel snimio je sliku za sedam minuta. Bio je to simboličan kraj mandata koji sam odlučio završiti. Osjećao sam da sam rekao sve što sam želio reći i zaista nisam želio ponavljati se.

Ali moji prijatelji – kada vidite prvi broj 72 Magazina – opet su svi tu.

Još uvijek se pitam postoji li nešto posebno u Vogueu.

Oh, Vogue je nevjerojatan.

Mislim, Vogue je Vogue je Vogue. To je institucija, pa će ljudi uvek dobro reagirati - biti u Vogue-u znači nešto.

Jeste li u tom trenutku pomislili: "Mogu li se stvarno povući od svega ovoga? Radim li pravu stvar?"

Ne. Ljudi me uvijek to pitaju. Kada ste na poziciji u medijima koji imaju bogatu tradiciju – gdje imate posao za koji bi neki dali sve – i onda se povučete, ne mogu to sasvim razumjeti. Pretpostavljam da "obični, normalni ljudi" kažu: "Zašto biste napustili taj posao?"

Ali kao što znate – jer ste učinili isto, napustili instituciju i došli gdje ste sada – stvari nisu uvijek onakve kakvima izgledaju iznutra, zar ne?

 

"Nikada nisam poželio posao Anne Wintour", uvjeren je Enninful / Bloomberg

 

Došla sam u Bloomberg iz BBC-ja, a posljednji intervju s Enninfulom radila sam u travnju 2023., kada smo razgovarali o izdanju britanskog Voguea koje je na naslovnici imalo pet osoba s invaliditetom.

Točno. I definitivno, dok ste govorili, mogla sam se povezati s tim.

[Enninful se smije.] Primijetio sam to.

I dalje sam u velikoj novinskoj organizaciji, dok vi radite nešto mnogo upečatljivije – startup, vlastitu kompaniju. Sada kada se Anna Wintour konačno povukla, pitam se mislite li: "Možda sam otišao prerano?"

Ne, ali nikada nisam želio posao Anne Wintour.

Razgovarao sam s Annom nakon promotivne turneje za moju knjigu. Rekao sam joj da je moje vrijeme u Vogueu završeno i da odlazim. Anna me pitala mogu li joj pomoći godinu dana da uvede nekoga novog. To sam i učinio. Kraj priče.

Ali sviđa mi se kako je tisak to pretvorio u priču da smo Anna i ja u svađi.

Ne biste željeli biti urednik američkog Voguea?

Ne. Želio sam nešto svoje. Htio sam stvoriti nešto za sljedeću generaciju. I zato sam otišao.

Nije bilo pritiska da odem. Nitko me nije tjerao. Mogao sam ostati, ali shvatio sam da, s obzirom na smjer u kojem idu mediji, želim stvoriti nešto novo, agilno, što se može prilagoditi kada treba.

A moja sestra, moj suprug – oduvijek smo to planirali. Odlazak, puštanje stvari – za mene to nije problem. Nimalo.

 

Zlatno doba izdavaštva – Naomi Campbell na naslovnici francuskog Voguea / Bloomberg Adria

 

Enninful je osnovao EE72 sa sestrom Akuom, koja mu je ranije bila agentica, a sada je direktorica nove kompanije. Njegov suprug Alec Maxwell je glavni vizualni direktor.

Pita se hoće li Vogue postojati kao tiskani časopis za deset godina, budući da prihodi od tiska padaju? Vaša nasljednica u britanskom Vogueu, kao i nasljednica Anne Wintour, nisu glavne urednice, već direktorice sadržaja. Radile su na .com platformi i vodile Vogue podcast – to je svijet iz kojeg dolaze.

One su digitalno pismene, ali pretpostavljam da je novo vrijeme, nova generacija i da ljudi sada žele drugačije stvari od časopisa. Ljudi žive online. Zato je moj magazin kvartalni, jer mislim da je to sve što vam treba da prenesete poruku. Mjesec za mjesecom – što sam radio cijeli život – prilično je brutalno. Ponekad se snalazite s pričama. Zato su četiri izdanja godišnje za mene savršena.

Da, većina magazina ide prema manjem broju izdanja godišnje. Ali učinite svako izdanje kolekcionarskim, učinite ga najljepšim – uz digitalnu platformu. To je put kojim idem. I mislim da je to put kojim ide i mnogo kompanija.

Mislite li da će Vogue postati kvartalni ili nešto slično?

Ne mogu govoriti u ime Voguea.

Ne mislim da tisak nestaje. Znate, došao je Kindle, rekli su da će knjige nestati. [Smijeh]

U New Yorku se otvorila knjižnica posvećena časopisima. Sve dok ljudi žele nešto taktilno, što mogu držati u rukama, tisak će postojati u nekom obliku. Možda ne u onom koji smo poznavali sve ove godine.

"Mislim da su za današnju generaciju devedesete vjerojatno bile nevino vrijeme. Nismo imali internet. Imali smo samo nekoliko časopisa, nekoliko kuratora na određenim mjestima."

Kraj heroinskog šika dogodio se kada je Tom Ford 1996. godine predstavio svoju glamuroznu kolekciju. / Depositphotos

Hajdemo se vratiti u devedesete.

Moj Bože.

Nedvojbeno važno desetljeće u vašem životu. Počeli ste se baviti modelingom, otvorio se potpuno novi svijet. Kurirate izložbu u Tateu sljedeće godine, posvećenu Britaniji devedesetih. Što devedesete predstavljaju u kulturološkom smislu?

Tih godina kreativna industrija zaista je došla do izražaja. Bila je to reakcija na sve što se dogodilo u osamdesetima – "pohlepa je dobra", sjećate se?

Nova generacija se pronalazila. Većina ljudi na izložbi vjerojatno je dolazila iz radničke klase, ali postojala je svijest: "Možemo to učiniti."

Bilo da su to umjetnici - Damien Hirst, Sarah Lucas, Jenny Saville; fotografi poput Juergen Tellera i David Sims; modeli: Kate Moss, Naomi Campbell - postojala je ta svijest da je sve moguće.

 

Enninfula su krajem 1980-ih zaustavili u londonskoj podzemnoj željeznici, s 16 godina, i pitali ga je li zainteresiran za modeling. Njegova karijera kao stilista i modnog direktora krenula je u devedesetima. "Sva moja znatiželja i energija tada su dobile novi izlaz", piše u svojoj knjizi. "Više nisam samo čitao modne časopise i tako oblikovao svoj ukus, nego sam zapravo postao aktivni sudionik."

 

Je li to djelomično bilo zbog bogatstva? Bilo je to bogatije vrijeme, ekonomija je rasla, što je dodatno poticalo kreativnu atmosferu?

Željeli smo kreativno nadmašiti jedni druge, što je tako britanski, zar ne? Želim izgledati bolje, želim stvoriti bolji rad. Tony Blair je to prihvatio.

Cool Britannia. Pomoglo je njegovom imidžu.

Zaista je pomoglo.

Dolazila je i nova generacija. Htjeli smo stvarati, htjeli smo da nas svijet vidi, htjeli smo pokazati najbolje od Britanije. To nas je pokretalo.

Ali, bilo je i aspekata koji nisu bili tako sjajni.

Da (smije se).

Heroinski šik je bio svuda nekako normaliziran.

Da. Cijela generacija modnih fotografa i urednika bila je opsjednuta "stvarnošću". Osamdesetih je sve bilo veliko, glasno i glamurozno. Heroinski šik nastao je kao reakcija na to. A onda je 1996. godine Tom Ford izašao sa svojom glamuroznom kolekcijom i cijeli taj zapušteni izgled nestao.

I činjenica da se sada događa veliki povratak devedesetima.

Nove generacije vole to desetljeće (smijeh, ponovno).

Zašto?

Kada razmišljate o modi tada, bila je prilično bezvremenska. Traper, majice. Glazba tog vremena – Oasis. Za današnje generacije to vjerojatno predstavlja jedno nevino razdoblje. Nismo imali internet. Imali smo samo nekoliko časopisa i nekoliko kuratora na određenim mjestima.

Što je isto tako značilo da ste morali biti prisutni na mnogim mjestima da biste bili primijećeni?

O da, izlazili smo stalno, ja svake večeri.

Vaše devedesete sigurno su bile vrlo različite od doživljaja većine ljudi.

Imao sam 18 godina i bio sam urednik i-D magazina. Danju sam pisao, smišljao naslove za naslovnicu, snimao editorijale, stilizirao. Noću bismo išli u klubove da prodajemo reklame, susretali se s klijentima, agentima, zastupnicima zvijezda, samo da bismo održali magazin. Bio sam opsjednut radom i volio sam raditi. Nisam imao novca. Nekad bih išao pješice u sasvim udaljeni dio grada.

S’ jednog kraja Londona na drugi.

Ali to je bilo uzbuđenje devedesetih. Sve industrije nekako su surađivale i preplitale se. Izložba koju pripremam u Tateu govori upravo o tom prožimanju. Svi smo izlazili zajedno, s dizajnerima  Alexander McQueen, John Galliano, Hussein Chalayan. Svi smo na neki način bili prijatelji.

 

Kate Moss, jedna od Enninfulovih suradnica i prijateljica / Depositphotos

 

Kada pogledam unazad što sam nosila devedesetih.

Što?

Nažalost, nosila sam vrlo duge suknje i Doc Martens.

[Enninful se smije.]

Ali znate što, Ann Demeulemeester je to uvela, belgijska dizajnerica. Bio je trenutak. To je Kate Moss u The Face, sve bazirano na dugim suknjama i Birkenstocku. Dakle, niste bili potpuno izvan mode?

Još uvijek ne mogu gledati slike sebe iz tog vremena, ali ja sam imala vrlo mirno desetljeće u usporedbi s vama.

Moram reći, devedesete – koliko god slavne bile – nisu bile sjajne za raznolikost.

Uvijek sam bio jedini crni urednik. Steve McQueen je vjerojatno bio jedini crni umjetnik. Bili smo hvaljeni, ali za mene sam morao uvesti više ljudi različite boje kože.

Kao žena druge boje kože, kako ste se osjećali u devedesetima?

Mislim da je počela rasti svijest da je potrebna veća raznolikost, naročito na televizijskom ekranu. Osjećam da je ta svijest stigla ipak kasnije u vašoj industriji.

Moje formativne godine proveo sam u Gani. Odrastao sam u zemlji gdje su svi bili crni – predsjednik, doktori, odvjetnici, zapravo, izaberite bilo koju profesiju. Vidio sam što je moguće. Kada sam došao u Englesku i shvatio da sam manjina, to me nije spriječilo da želim postići nešto.

Mislite li da je vaše samopouzdanje došlo iz činjenice da niste bili manjina cijeli život?

Sto posto. Možda je to doprinijelo mom uspjehu jer nisam imao ono što većina crnih Britanaca ima – odrastanje u potpuno bijeloj zemlji. To je došlo kasnije.

Činjenica da je tada bilo tako malo zastupljenosti, je li to pomoglo vašoj karijeri jer ste vi osoba koju će pamtiti?

Bit ću vrlo iskren u vezi s tim. S jedne strane, moja karijera, to što sam bio primijećen i dobio tu ulogu, desilo se samo jednom postotku populacije – crni, bijeli, smeđi, kako god želite. Znam koliko sam imao sreće.

Šteta je što sam bio jedini. Jedini "sretnik", ako želite tako reći, izabrani ili kako god. Kada ste u toj situaciji, možete razmišljati na dva načina. Možete reći: "U redu, samo ću sjediti ovdje tiho i graditi karijeru." Ili možete podići sve – sve koji su druge rase, sve koji su homoseksualci. I to sam učinio: okupio sam obitelj, grupu ljudi. Naomi Campbell koja je pravila korake u modi, make-up stilistica Pat McGrath, moja prijateljica. Postali smo vrlo bliski.

 

Pat McGrath se uzdigla do slave tijekom devedesetih, a 2015. je pokrenula svoj istoimeni brend šminke, Pat McGrath Labs, koji je ubrzo postao fenomen u svijetu ljepote i dosegao vrijednost od milijardu dolara / Depositphotos

 

Ubrzavamo do danas, kada mnogi veliki brendovi imaju nove kreativne direktore. Zašto mislite da je to tako? Je li industrija zapala u rutinu?

Moda je ciklična. Kreće se vrlo brzo. Tako da su ove promjene uvijek dio industrije. Idemo iz sezone u sezonu. Kratke suknje su u jedne sezone, sljedeće izvan, pa se vraćaju. To je priroda industrije.

Ali nisam vidio da je bilo ovako tijekom svih mojih godina bavljenja modom.

Je li to znak slabosti?

Mislim, to je znak da promjene moraju nastati.

Lansiranje EE72 došlo je u savršenom trenutku. Veselim se vidjeti što će raditi i kako će promijeniti industriju.

Budući da je ovo Bloomberg Weekend intervju, možemo li pričati o vašim vikendima? Možda vikendi iz devedesetih u usporedbi s današnjima?

Moj Bože.

Moraju biti manje ludi sada?

Volim vikende. U devedesetima me ne biste uhvatili kod kuće. Budio bih se kod prijatelja nakon petka navečer, gdje smo išli negdje. Vjerojatno doručkovali, otišli u pub, popili par pića, ponovo izašli navečer, ponovili tjedan.

Ludovalo se, jer su naši radni dani bili toliko dugi. Tako da smo vikend jednostavno "razbili" – pili, plesali. Moj Bože, toliko sjajnih klubova u to vrijeme.

Izgledate kao da vam to sve nedostaje.

[Enninful se smije.]

Oh, toliko mi nedostaje. Ali nemam energiju. Sada to živim posredno, preko Instagrama. Rano ustajem, prvo meditiram. Obavim nekoliko telefonskih poziva. Zatim moj suprug i ja vodimo psa u šetnju. Možda se sretnemo s nekim na ručku.

Zvuči vrlo zdravo.

Možda previše zdravo.

Što bi Edward iz devedesetih rekao verziji sebe iz 2025.?

Oh, smijao bi mi se. Išao bih u klubove u devedesetima i vidio ljude mojih godina sada i pitao se: "Što oni rade ovdje?"

Mislim na tog mladog uzbuđenog urednika iz devedesetih, koji je želio živjeti život i doživjeti toliko toga. Sada sam iscrpljen samo kad razmišljam o tome, ali još uvijek imam istu vrstu energije, samo su vikendi malo mirniji.

Izgledate zadovoljno onim što ste postigli. Sretni s novim početkom.

Vrlo sam sretan.

(Ovaj intervju je skraćen radi jasnoće i dužine.)