Redateljica Greta Gerwig vodi nas na neobično putovanje u filmu Barbie, gdje se suzama posvećuje više prostora nego što biste očekivali. Film je isprepleten idejama smrtnosti i općom boli koja prati sudbinu ljudi, posebno žena, u nesavršenom svijetu.
U središtu istraživanja redateljice je Margot Robbie kao Barbie, oživljena verzija poznate lutke kompanije Mattel. Vrlo rano u filmu, Barbie ulazi u "stvarni svijet" kako bi riješila neočekivani napad apatije koji je obuzeo i prijeti uništenju njena utopijskog svijeta. U tom pokušaju, Barbie prvi put doživljava tugu i počinje plakati. Počinje s jednom suzom, ali za nju je to stran osjećaj i istovremeno očaravajući trenutak ranjivosti na filmskom platnu.
Dok sam pratila film, nisam mogla odoljeti da i sama ne pustim koju suzu izazvanu pričom koja se kretala između tužne i lude, ponekad postižući oba osjećaja istovremeno. U pojedinim sekvencama je Gerwig donekle posustala balansirajući na metaforičkoj žici koju je postavila pred sebe, ali nered je gotovo ugrađen u samu ideju Barbie, koja u osnovi govori o tome koliko je teško svima biti sve.
Warner Bros.
Barbie očigledno nije namijenjena najmlađoj djeci, onoj koju Mattel vjerojatno smatra svojom ciljnom grupom. Možda će mala djeca biti očarana svijetlim bojama i fantastičnim kostimima, ali ovaj spektakl s ocjenom PG-13 predstavlja intelektualni izazov koji je vjerojatno ciljano usmjeren prema milenijalcima poput same Gerwig, koji se suočavaju sa svojim odnosom prema ovoj lutki i njenu neobičnom mjestu u američkoj potrošačkoj svijesti.
Da, Barbie je film koji je proizvela kompanije igračaka, ali je ambivalentan i povremeno neugodan prema Mattelu, koji se u nekim trenucima predstavlja kao negativac u priči, tako da nije jasno koliko je film zapravo svrsishodna reklama za samu kompaniju. Dublje razmatranje te kognitivne disonance može izazvati egzistencijalnu krizu sličnu onoj koju Barbie doživljava na platnu. Možda je to i krajnji cilj Gerwig, uz debate o stavu filma o feminizmu i patrijarhatu koje će sigurno biti još žešće.
Gerwig, koja je sa svojim partnerom Noom Baumbachom napisala scenarij, brzo postavlja pravila Barbielanda. Kako to objašnjava pripovjedačica Helen Mirren, Barbie živi u paralelnom svijetu pored našeg, gdje su svi problemi feminizma riješeni jer Barbie može biti sve: doktorica, astronautkinja, sirena, predsjednica. Barbike žive neometanim životom u svom društvu koje vodi Barbie, gdje je svaki dan savršen, a svaka noć djevojačka večer. Kenovi, s druge strane, žude za pogledom barbika kako bi se osjećali ispunjenima. Jedan ken (Ryan Gosling) posebno očajnički želi ljubav svoje barbike (Robbie), koja je uglavnom nezainteresirana za njega.
Margot Robbie (desno) i Ryan Gosling (lijevo) | Bloomberg
Međutim, tada Barbie, koja sebe naziva "Tipična barbika", počinje razmišljati o smrti. Njena stopala, uvijek na prstima, postaju ravna. Pojavljuje se malo celulita na njenoj koži. Druge barbike je šalju "Čudnoj barbiki" (Kate McKinnon), vrsti proročice, čije je lice namazano markerom, a kosa odrezana. Ona objašnjava da su ti osjećaji prouzrokovani djetinjstvom u barbiki, što je prouzrokovalo raskol između Barbielanda i stvarnog svijeta. Kako bi to popravila, Barbie se mora uputiti u naš svemir. Ken joj se pridružuje, kao svaki pretjerano uzbuđeni kućni ljubimac.
Kada Barbie i Ken stignu u te nepoznate teritorije, odmah doživljavaju kontradiktorna iskustva. Barbie, dok vozi rolere po Santa Monici, prvi put osjeća poglede ispunjene požudom, dok Ken odjednom razumije kako je živjeti u patrijarhatu, s radošću koju na kraju prenosi u Barbieland. (Nakon putovanja u stvarni svijet, na kraju se vraćaju u svoj s pomiješanim dojmovima.) U međuvremenu, Barbie, u misiji da riješi svoju muku, završava u društvu tužne tinejdžerke (Ariana Greenblatt) i njene majke koja voli barbike (America Ferrera). One moraju izbjeći zarobljavanje od gospodina Mattela (Will Ferrell) i njegova naglašeno muškog poslovnog odbora, što je okruženje koje bitno zbunjuje Barbie.
Scenarij Gerwig i Baumbacha zahtijeva da zanemarite logiku i ne razmišljate o tome kako ove lutke veličine ljudi mogu skakutati po Los Angelesu i bez kakvog znanja o tome kako stvari zapravo funkcioniraju, dok se istovremeno duboko zanimate za Barbienu borbu suočavanja s novim stadijem svijesti. I gotovo nevjerojatno, to funkcionira.
Margot Robbie | Depositphotos
Na kraju je Barbie prisiljena suočiti se s okrutnošću i nejednakosti suvremenog društva, dok se istovremeno bori protiv tog utjecaja kod kuće, gdje Ken prenosi svoja novo stečena saznanja na ostale kenove. Istovremeno, mora iznova otkriti tko je, što predstavlja i, što je najvažnije, što zaista želi od života, od drugih i od sebe.
Ima trenutaka koji djeluju rastegnuto. U tom smislu, Kenova produžena glazbena numera, s nijansama Busby Berkeleyja, Agnes de Millea i NSYNC-a, smiješna je do delirija i vizualno spektakularna, ali traje predugo, iako je jasno da Gosling koristi dio svojeg dječačkog nastupa iz Mickey Mouse Cluba. Gosling koji je zaista zabavan u portretiranju Kena kao nesigurnog frajera nastavit će biti glavna meta za memove, ali Barbie blista zahvaljujući nijansiranoj izvedbi Robbie.
Lako je naglasiti kampovske aspekte uloge, ali Robbie se suočava s Barbie s ozbiljnošću i širom otvorenih očiju. Scene u kojima glumi s drugim ženama koje nisu barbike, posebno s Ferrerom i Rheom Perlman (koja igra lik koji neću otkriti), imaju blagi, emotivni osjećaj koji je Gerwig unijela u svoj debitantski film Lady Bird i svoju adaptaciju Malih žena (Little Women).
Zabava koju Gerwig ostvaruje sa svojim materijalom neosporna je, od produženih glazbenih sekvenci do pozadina u stilu zlatnog doba Hollywooda pa sve do Barbienih trivija koje neprestano naglašava. (Znate li da Barbie ima psa koji obavlja nuždu? Da je postojala i sestrica Skipper, njena mlađa sestra?)
Ipak, suština Barbie je u tim suzama koje Robbie majstorski iznosi. Iako glumi lutku, njene suze djeluju stvarno. Možda ćete i vi pustiti koju.
.webp){kind=icon}
