Od fikcije do dokumentaraca: Žene bez kojih bi Balkan imao sasvim drugačiju povijest

Tijekom Prvog svjetskog rata ili Velikog rata stotine Britanki napustile su sigurnost svojih domova i krenule na Balkan liječiti ranjenike, osnivati bolnice i ulaziti u žarišta epidemija. Liječnice, medicinske sestre i volonterke iz Škotske i Engleske spašavale su tisuće života u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj. Ipak, razmjeri njihova angažmana desetljećima su ostajali na marginama službene povijesti. Danas se njihove sudbine ponovno otkrivaju – kroz dokumentarne filmove, književna djela i istraživanja koja Veliki rat osvjetljavaju iz ženskoga kuta.

Procjene govore da je tijekom Prvog svjetskog rata između 600 i tisuću Britanki služilo u medicinskim misijama na Balkanu, popunjavajući praznine u zdravstvenim sustavima razorenim ratom i epidemijama. Njihovi motivi bili su različiti. Mnoge su pripadale sufražetskom pokretu i bile odlučne pokazati da žene mogu voditi bolnice, organizirati medicinske timove i preuzeti odgovornost koja je do tada isključivo pripadala muškarcima. No njihov je angažman bio prije svega humanitaran – odlazile su tamo gdje je pomoć bila najpotrebnija, čak i kada je cijena mogla biti, i u velikom broju slučajeva jest bila – vlastiti život.

Upravo tom gotovo nevjerojatnom poglavlju zajedničke povijesti Srbije i Velike Britanije posvećen je i dokumentarni film "Rame uz rame", na kojemu trenutačno radi umirovljeni pukovnik Nik Ilić, nekadašnji vojni izaslanik Ujedinjenog Kraljevstva u Beogradu i dugogodišnji istraživač britansko-srpskih veza.

Nik Ilić na Kajmakčalanu | Izvor: Nik Ilić

Napominje da je nasljeđe onoga što su Britanci učinili tijekom tog razdoblja bilo golemo te da su britanski vojni liječnici bili ključni u provođenju mjera koje su dovele do okončanja epidemije tifusa koja je do ljeta 1915. desetkovala Srbiju i Makedoniju. Film to dokumentira na različitim lokacijama u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u našoj regiji, s posebnim fokusom na žene koje su iz Britanije krenule prema Balkanu te mjesta na kojima je sjećanje na njih opstalo više od jednoga stoljeća. Putevi dokumentarca, čiji je autor Ilić, a na kojem surađuju izvršni producent Bojan T. Dragićević te redatelj i direktor fotografije Nenad Neka Savić, vode i do škotskog Highlandsa i maloga grada Taina, zavičaja dr. Elizabeth Ross, jedne od prvih žena koje su diplomirale medicinu na Sveučilištu u Glasgowu.

Početkom 1915. godine, kada je Srbiju zahvatila katastrofalna epidemija pjegavoga tifusa, dr. Ross mogla je ostati u Britaniji. Umjesto toga, stigla je u Kragujevac i preuzela rad sa stotinama teško oboljelih vojnika. Zarazila se i preminula 14. veljače 1915., samo nekoliko tjedana nakon dolaska u Srbiju.

Nije bila jedina koja je platila najvišu cijenu. Mnoge su medicinske sestre umrle od tifusa brinući se o oboljelima u Srbiji. Njihova su imena ostala povezana s epidemijom koja je 1915. desetkovala zemlju, ali i s međunarodnim medicinskim nastojanjem bez kojega bi posljedice bile još teže.

Izvor: Milica Naumović

Među ženama volonterkama, uz dr. Ross, Ilić izdvaja i dr. Elsie Inglis, Lady Paget, dr. Katherine MacPhail, dr. Elmslie Hutton, Lornu Ferriss, Mabel Stobart i Mabel Dearmer.

Kada je Srbija 1915. bila pregažena, neke su odbile napustiti pacijente i završile su u zarobljeništvu. Druge su krenule sa srpskom vojskom i stanovništvom u povlačenje preko Crne Gore i Albanije.

Od škotskoga dvorca do ratom razorene Srbije

Dokumentarac "Rame uz rame" vraća se i životu Eveline Haverfield, britanske aristokratkinje koja je privilegirani život zamijenila humanitarnim radom na Balkanu. Njezina nekadašnja rezidencija, dvorac Inverlochy, danas je luksuzni hotel u škotskom Highlandsu, što kontrast njezina izbora čini još upečatljivijim.

Haverfield je tijekom rata pomagala srpskom stanovništvu, no njezina veza sa Srbijom nije završila s posljednjim pucnjem. Nakon rata posvetila se djeci koja su ostala bez roditelja, najprije u Užicu, a zatim u Bajinoj Bašti. Umrla je 1920. godine te je, prema vlastitoj želji, pokopana u dvorištu Crkve Svetog Ilije u Bajinoj Bašti, gdje se uspomena na nju čuva i danas.

Sjećanje na Elizabeth Ross također je preživjelo upravo tamo gdje je radila i umrla. Lokalni Crveni križ u Kragujevcu dobio je 1977. sredstva koja su iskorištena za obnovu grobova dr. Ross, Lorne Ferriss i Mabel Dearmer. Početkom osamdesetih grad je počeo organizirati komemoracije, koje su s vremenom postale dio službenoga kalendara gradskih događanja. Omladinska organizacija lokalnoga Crvenog križa danas nosi ime Društvo dr. Elizabeth Ross, a jedna ulica u Kragujevcu također je nazvana po njoj.

Grob Eveline Haverfield u Bajinoj Bašti | Izvor: Nik Ilić

Žene kojima je rečeno da ostanu kod kuće

Možda nijedna biografija ne pokazuje jasnije koliko su te žene prkosile pravilima svoga vremena od priče dr. Elsie Inglis, koja je stvorila jednu od najznačajnijih medicinskih organizacija toga doba. Završila je medicinu na Edinburškoj školi medicine za žene, jednoj od najrevolucionarnijih institucija toga vremena. Tri godine kasnije nastavila je školovanje na Sveučilištu u Glasgowu, gdje se prvi put zainteresirala za kirurgiju. Po izbijanju Prvog svjetskog rata 1914. godine, predložila je osnivanje ženskih medicinskih jedinica koje bi pružale pomoć britanskim snagama na Zapadnom bojištu. Britansko Ministarstvo rata, Crveni križ i Kraljevski vojni medicinski korpus odbili su njezin prijedlog, no dr. Inglis unatoč tome osnovala je Odbor bolnica škotskih žena (Scottish Women's Hospitals Committee). Francuska vlada pokazala je više razumijevanja: već u prosincu 1914. godine njezina prva jedinica, sastavljena isključivo od žena, počela je opremati bolnicu s 200 kreveta u opatiji Royaumont (Abbaye de Royaumont).

Početkom 1915. godine, dr. Inglis sa svojom je jedinicom otputovala u Srbiju. Zarobile su je austrougarske snage, no ubrzo je puštena zahvaljujući diplomatskoj intervenciji SAD-a, koji je tada još bio neutralan. Nakon povratka u Britaniju 1916. godine, odmah je pokrenula akciju prikupljanja sredstava za otvaranje bolnice u Rusiji.

Pukovnik Ilić ističe da je 1917. godine, usred previranja Ruske revolucije, dr. Inglis bila osobno zaslužna za spašavanje 15.000 preživjelih srpskih i drugih vojnika s Balkana iz Dobrovoljačkog korpusa koji se borio na Dobrudžanskom bojištu. Omogućila im je da napuste Rusiju i preko Britanije stignu na Solunsko bojište. Nažalost, preminula je od karcinoma samo dva dana nakon povratka u domovinu, prateći prvih 6000 dobrovoljaca koji su brodom doplovili iz Arhangelska u Newcastle. Preostalih 9000 boraca putovalo je Transsibirskom željeznicom do Hong Konga, odakle su brodovima prebačeni u Grčku.

Komemoracija britanskim medicinskim radnicama iz Velikog rata u Kragujevcu | Izvor: Milica Naumović

Prva žena bojnik

Mabel Stobart otišla je još dalje. Prije Velikoga rata osnovala je Women's Sick and Wounded Convoy Corps, sastavljen isključivo od žena. Kada je tijekom Prvoga balkanskog rata ponudila njegove usluge Britanskom crvenom križu, naišla je na odbijanje – ženama, opet je bio odgovor, nije mjesto u blizini bojišta.

Stobart je usluge svojega korpusa, sastavljenog isključivo od žena, prvotno ponudila Britanskom crvenom križu već tijekom Prvoga balkanskog rata 1912. godine, no čelnik organizacije, Sir Frederick Treves, smatrao je da ženama nije mjesto u blizini bojišta. Umjesto toga, Stobart je u Trakiji osnovala bolnicu za potrebe Bugarskoga crvenog križa.

Ubrzo nakon početka Prvog svjetskog rata, osnovala je i drugu žensku organizaciju – Žensku ligu za nacionalnu službu (Women’s National Service League). Podigla je poljske bolnice u Belgiji i Francuskoj prije nego što je pozornost usmjerila na ratom razorenu Srbiju. Vojna bolnica pod šatorima koju je njezin tim formirao u Kragujevcu, kao i mreža civilnih ambulanti u okolici, pružile su medicinsku pomoć tisućama ljudi.

Kada je srpska vojska bila prisiljena na povlačenje prema Albaniji 1915. godine, Stobart je predvodila svoju pokretnu bolnicu preko planinskih predjela tijekom 81 dana. Njezina je jedinica bila jedina koja je stigla u Albaniju bez ijednog izgubljenog života ili slučaja dezerterstva. Za svoje zasluge odlikovana je srpskim ordenima Bijeloga orla i Svetog Save, a 1916. godine imenovana je "Damom milosrđa" (Lady of Grace) u okviru Uvaženog reda bolnice Svetog Ivana Jeruzalemskog u Engleskoj. Kao zapovjednica Prve srpsko-engleske poljske bolnice na bojišnici, dobila je čin bojnika i time postala prva žena na svijetu za koju je poznato da je ponijela taj čin.

Od medicinske sestre do prve srpske časnice

Ako je Stobart pomicala granice ženskoga vodstva u ratnim uvjetima, satnica Flora Sandes potpuno ih je srušila stupivši u borbene redove srpske vojske. Sandes je jedina žena koja se službeno borila na prvoj crti bojišnice tijekom Prvog svjetskog rata i prva žena časnica u srpskoj vojsci. U Srbiju je stigla 1914. godine kao medicinska sestra, no odbila je napustiti svoje suborce tijekom surovog povlačenja vojske preko albanskih planina te se službeno priključila elitnom Željeznom puku. Nakon rata promaknuta je u čin pričuvne pješačke potporučnice, a Kraljevina SHS nagradila je njezinu hrabrost najvišim priznanjima – Zlatnom medaljom za hrabrost, Karađorđevom zvijezdom i Albanskom spomenicom.

Spomenik Milunki Savić u Jošaničkoj Banji, nedaleko od njenog rodnog sela Koprivnice | Depositphotos

Inače, Sandes se borila u istoj pukovniji kao i Milunka Savić, srpska ratna heroina koja je u povijesti svjetskog ratovanja ostala upamćena kao žena s najviše odlikovanja. Njezin je život ekraniziran 2013. u dokumentarno-igranom filmu "Milunka Savić – heroina Velikog rata", autorice Slađane Zarić i redateljice Ivane Stivens.

Detalje Florinih podviga i brojne inspirativne anegdote opisala je Louise Miller u autoriziranoj biografiji "A Fine Brother: The Life of Captain Flora Sandes", objavljenoj 2014. godine.

Courtesy of Louise Miller

Pogledaj galeriju

Courtesy of Louise Miller

Pogledaj galeriju

Courtesy of Louise Miller

Pogledaj galeriju

Courtesy of Louise Miller

Pogledaj galeriju

  Autorica je za Bloomberg Adriju rekla da ju je istraživanje o Flori vodilo do niza drugih fascinantnih tema. Primjerice, o srpskim dječacima izbjeglicama koji su od 1916. do 1919. godine polazili školu "George Heriot" u Edinburghu, u Škotskoj, kao i o Florinoj prijateljici Emily Simmonds, koja je, nakon što je napustila izuzetno siromaštvo nalik onome u romanima Charlesa Dickensa, zahvaljujući svojem humanitarnom radu postala heroina u Srbiji, a kasnije i u Rusiji. "Za mene su rad na knjizi i ova istraživanja prava prekretnica i sretna okolnost da uz to dobijem inspiraciju i za neke druge priče...", kaže Miller.

 

Lady Paget – ostati kada svi odlaze

Drugačiji oblik hrabrosti pokazala je Lady Paget, čiji je rad pokazao da humanitarna hrabrost katkad zahtijeva podjednaku odlučnost kao i vojna služba. Ignorirajući molbe svoje obitelji, supruga britanskog diplomata Sir Ralpha Pageta preuzela je zapovjedništvo nad prvom medicinskom jedinicom Srpskog fonda za pomoć (Serbian Relief Fund) – humanitarne organizacije koju je u Londonu, u rujnu 1914. godine, osnovala Mabel Grujić – i uputila se ravno na balkansko bojište. Njezin kasniji rad u Skoplju učvrstio je njezin status jedne od najneustrašivijih humanitarki dvadesetog stoljeća.

Po dolasku u Skoplje u studenom 1914. godine, Lady Paget suočila se s logističkom noćnom morom: lokalni zdravstveni sustav bio je preopterećen ranjenicima s bojišnice i izbjeglicama iz okolice. Koristeći zgradu preuređene srednje škole i ogoljene vojne barake, izgradila je bolnički kompleks sa 600 kreveta, organiziran prema najvišim medicinskim standardima. Osobno je upravljala osobljem koje su činili britanski liječnici i medicinske sestre te koordinirala pristizanje kirurških instrumenata, čiste odjeće i neophodnih zaliha za rad na terenu.

Grupa ruskih vojnika s bolničarkama Crvenog križa | Depositphotos

Početkom 1915. godine Makedoniju je pogodila katastrofalna epidemija tifusa. Umjesto da se povuče na sigurnu udaljenost radi administrativnog rada, Lady Paget radila je izravno u smjenama njege, osobno čisteći i previjajući rane teško oboljelim vojnicima. Cijena njezine posvećenosti bila je gotovo kobna: i sama se zarazila tifusom te je danima bila na rubu smrti. Evakuirana je u Švicarsku u svibnju 1915., no – unatoč svemu – dobrovoljno se vratila u svoju bolnicu u Skoplju samo dva mjeseca kasnije.

Najveći ispit njezine odlučnosti uslijedio je u listopadu 1915. godine, kada su austrougarske, njemačke i bugarske snage izvršile invaziju na regiju. Dok je srpska vojska započinjala povlačenje preko zaleđenih albanskih planina, Sir Ralph nagovarao je suprugu da se evakuira – što je ona odbila. Znajući da stotine teško ranjenih pacijenata ne bi preživjele transport, ona i njezina jedinica Srpskoga fonda za pomoć odlučile su ostati i suočiti se sa zarobljeništvom.

Kada su bugarske snage okupirale Skoplje 22. listopada, Lady Paget iskoristila je svoje diplomatsko držanje kako bi zaštitila pacijente. Inzistirala je na tome da će se u bolnici liječiti svaki ranjeni vojnik, bez obzira na uniformu ili nacionalnost. Kada je njemačka vojska pokušala preuzeti nadzor nad objektima i internirati britansko osoblje, ostala je nepokolebljiva. Njezin beskompromisni moralni stav toliko je impresionirao bugarske zapovjednike da su joj aktivno pomagali u sprječavanju njemačkog uplitanja, štiteći bolnicu sve do sigurne repatrijacije 1916. godine, organizirane posredstvom Međunarodnog crvenog križa.

Po povratku u Veliku Britaniju, kralj George V. odlikovao ju je titulom Dama Velikog križa Reda Britanskog Carstva (Dame Grand Cross of the Order of the British Empire – GBE), jednim od najviših priznanja koje se može dodijeliti civilu, u znak priznanja za njezinu iznimnu hrabrost.

Heroine Velikog rata vraćaju se i kroz književnost

Više od jednoga stoljeća kasnije, priča o Elizabeth Ross dobila je i književni život. Ona je jedna od glavnih junakinja povijesnog romana "Krik" književnice Ane Atanasković, objavljenog ove godine. Uz nju, u knjizi se pojavljuje i srpska slikarica Nadežda Petrović, koja je također kao medicinska sestra služila tijekom ratova te preminula od tifusa 1915. godine.

Književnica Ana Atanasković | Dreamcatcher

Kroz njihove sudbine roman otvara Veliki rat iz perspektive koja je dugo bila manje vidljiva – kroz medicinsku, umjetničku i stvarnu hrabrost žena.

Atanasković, koja je diplomirala engleski jezik i književnost, kaže da je dio njezine osobnosti oduvijek bio vezan za Britaniju te da joj se željela na neki način odužiti romanom o jednoj Britanki. I zato što su njezino herojstvo i žrtva bili idealna tema za ono što je željela poručiti – "da život valja živjeti smisleno, pomažući drugima; da je potrebno živjeti svoju misiju i ne bojati se, iako je smrt neminovna". Atanasković navodi i da je Prvi svjetski rat iznjedrio mnogo heroja i heroina o kojima malo znamo, "kao i da je pristup informacijama i mogućnostima da se to razdoblje osvijetli iz ženskoga kuta veoma ograničen – te da se zato prihvatila toga 'posla'". Forma romana posebno je zanimljiva jer prenosi fiktivnu intimnu prepisku između dviju junakinja u vremenu obilježenom tragedijama i teškim iskušenjima. Glavna je nit svakako hrabrost da se ode u rat i pomogne tamo gdje drugi ne žele. I kako autorica kaže, riječ je o romanu o ratu koji ne govori o ratu, već "o ljudima koji su u njemu ostali ljudi unatoč svemu". Upravo su zato i roman "Krik" i dokumentarni film "Rame uz rame", iako pripadaju potpuno različitim formama, na istome zadatku – vraćaju pojedinačne ženske sudbine u veliku povijesnu priču.

  "Rodiš se kada imaš cilj za koji ćeš gristi" - Ana Atanasković, iz romana Krik

 

Na nišavskom keju nalazi se spomenik Nadeždi Petrović, koja je upravo u Nišu 1905. pokrenula Prvu jugoslavensku umjetničku koloniju. | Depositphotos

 

Zvezdana Popović iz knjižnice Kensington & Chelsea u Londonu sve to vjerno bilježi i čuva – od 2005. godine radi na očuvanju sjećanja na te žene. Popović ukazuje na još jednu dimenziju njihovih biografija. Put obrazovanih žena do prava da studiraju, profesionalno se usavršavaju i uistinu rade poslove za koje su se školovale nije bio ni kratak ni jednostavan.

Borba za pravo glasa, pristup sveučilišnom obrazovanju i mogućnost ravnopravnoga profesionalnog rada trajala je generacijama. Zbog toga priča o dr. Ross i njezinim suvremenicama nije samo priča o humanitarnoj pomoći Srbiji i Makedoniji, već i o generaciji žena koje su se najprije izborile za znanje, a zatim odlučile to znanje staviti u službu drugih – čak i onda kada je to značilo odlazak na drugi kraj Europe i izlaganje vlastitog života neposrednoj opasnosti.

Zbog toga je možda uistinu i pogrešno govoriti o "ženskoj strani" Velikoga rata. Jer, Ross, Inglis, Stobart, Haverfield, Sandes, Paget i njezine subornice nisu bile fusnota povijesti koju danas treba dopisati zbog suvremene potrebe za drugačijim pogledom na prošlost. One su već bile dio te povijesti. Problem je što smo je predugo pričali bez njih.