Nagasaki je ponovno rođen u filmskoj adaptaciji romana Nobelovca Kazua Ishigure

U romanu "Blijedi obrisi brda" pisac se suočava s traumatičnim nasljeđem japanskog grada nakon atomske bombe i istražuje potiskivanje ratnog sjećanja.

Atomska bombardiranja Hirošime i Nagasakija neizbježno prizivaju slike masovne smrti i razaranja. Ono na što ne pomišljamo odmah jesu uzdržani, introspektivni romani Kazua Ishigure, autora djela "Ostatak dana" i "Ne daj mi nikada da odem". Ipak, upravo su razaranje i ponovni preporod Japana oblikovali njegove književne početke.

Kada je Ishiguro prihvatio Nobelovu nagradu za književnost 2017. godine, prisjetio se pisanja svog prvog romana u dvadesetim godinama. "Blijedi obrisi brda", objavljen 1982. godine, govori o Japanki iz Nagasakija koja živi u poslijeratnoj Engleskoj, prisjeća se i pogrešno interpretira svoju prošlost. Iako je odrastao i bio duboko uronjen u britansku kulturu 1970-ih, Ishiguro je bio opčinjen japanskim gradom u kojem je proveo prvih pet godina svog života.

U središtu knjige nalazi se nasljeđe jedne od najvećih tragedija 20. stoljeća, preneseno kroz perspektivu nepouzdanog naratora. Adaptacija japanskog redatelja Keija Ishikawe počela je s prikazivanjem u kinima u Ujedinjenom Kraljevstvu 13. ožujka, a datum prikazivanja u SAD-u još uvijek nije određen. Premijera filma na Cannes Film Festivalu 2025. poklopila se s 80. godišnjicom bombardiranja.

Ni roman ni film nisu potresna drama o atomskom ratu. Umjesto toga, oba su introspekcijski, psihološki portreti načina na koji se traumatična sjećanja potiskuju kako bi se moglo krenuti ispočetka. Takve osobne teme odražavaju način na koji se poslijeratni Japan nosio s vlastitom patnjom i vlastitim ratnim zločinima; tema koja ostaje relevantna dok država razmatra reviziju svog pacifističkog ustava.

Nagasaki danas | Depositphotos

Ishiguro je napisao ovo djelo s distance, iz dijaspore, kako je rekao pred Nobelovim komitetom u svom govoru 2017. godine. "Japan koji je postojao u mojoj glavi možda je oduvijek bio emocionalna konstrukcija sastavljena od dječjeg sjećanja, mašte i nagađanja", rekao je. "I možda još značajnije, shvatio sam da kako sam svake godine postajao stariji, taj moj Japan - to dragocjeno mjesto uz koje sam odrastao postajao je sve bljeđi i bljeđi."

Priča počinje u Engleskoj, gdje Japanka po imenu Etsuko govori svojoj kćeri rođenoj u Britaniji, Niki o Nagasakiju. Dugo je potiskivala svoja sjećanja na grad, i kako počinje rekonstruirati događaje i ponovno razmatra svoje blisko prijateljstvo s misterioznom ženom po imenu Sachiko, postaje jasno da je pouzdano samo dio onoga čega se još uvijek sjeća.

Početne scene filmske adaptacije romana oslanjaju se na arhivske fotografije: djeca koja se igraju među ruševinama, američki vojnici na ulicama, obitelji koje obnavljaju svoje domove i žene obučene za večernje kabaree. Slike se mijenjaju u crno-bijeloj prezentaciji uz debi singl grupe New Order, "Ceremony".

"Nisam htio napraviti ratni film", kaže redatelj Ishikawa. Njegov prikaz poslijeratnog Japana urađen je u raskošnom tehnikoloru od kostima i pejzaža do tramvaja koji prolaze kroz prepune gradske ulice okupane suncem. Dva glavna lika, koje igraju Suzu Hirose i Fumi Nikaido, pojavljuju se u punom glamuru sredine 20. stoljeća, s podignutim frizurama, maramama i besprijekorno krojenim siluetama. Ishikawa kaže da je htio izazvati percepciju da su preživjeli, posebno žene, u poslijeratnom Japanu, bili u stalnom stanju žalosti i očaja.

"Godine 1952. već je prošlo sedam godina od rata, i prema mom istraživanju, već su mnogo toga obnovili", kaže on. "Samo sam pomislio: ‘Mislim da trebamo ažurirati te monokromatske slike, tu tužnu sliku posljedica.’ Oni su na neki način isti ljudi kao i mi, i želim da mlađa publika zamisli to okruženje i te ljude kao vrlo bliske nama."

Ishikawa kaže da je bio inspiriran napraviti film kako bi pomogao očuvanju osobnih priča hibakusha - posljednjih preživjelih žrtava bombardiranja. "Ova tema je veoma važna za nas, i naša je odgovornost jer smo mi most generacija", kaže on.

Horizont je ponavljajući motiv, i mnoge od najupečatljivijih scena filma prikazuju Etsuko kako sjedi pored prozora svog stana, gledajući preko grada obasjanog suncem. Iza onoga što vidi nalazi se paralelna unutrašnja naracija: flashbackovi i nadrealne vizije koje se odvijaju u slikarskom mjesečinom obasjanom svjetlu dok je primorana suočiti se s vlastitim ožiljcima.

Spomenik 26 mučenika iz Japana u Nagasakiju. U pitanju je bila grupa katoličkih misionara iz Portugala i Španjolske koji su pogubljeni raspećem u veljači 1597. Japanske vlasti (Tokugawa šogunat i lokalni feudalci) vidjeli su kršćanstvo kao prijetnju političkoj moći i nacionalnoj religiji, strahujući od utjecaja zapadnih sila | Depositphotos

U jednom trenutku njen svekar, Ogata, bivši ravnatelj škole i strastveni japanski nacionalist dolazi u posjet. On je ljubazan i brižan čovjek iz starije generacije koji se suočava sa svojim mjestom u novom Japanu. Kao i roman, film prikazuje njegov nacionalizam bez demonizacije. "Moraš se promijeniti", Etsuko mu kaže nježno prije njegovog odlaska. To je rečenica koja priznaje japansku odgovornost u ratu na suptilan način.

Roman "Blijedi obrisi brda" dotiče temu koja je ponovno postala relevantna u Japanu. Zemlja je nedavno izabrala nacionalističku premijerku Sanae Takaichi, koja želi prevazići poslijeratni osjećaj krivnje zbog japanske imperijalističke agresije i ojačati obrambene sposobnosti države.

Nishi kyushu Shinkansen, odnosno brza željeznička linija, sada lakše dovodi turiste u grad, koji je udaljen od Tokija na zapadnoj obali države oko šest do sedam sati vožnje | Depositphotos

Nacionalizam kao javna polemika se mijenja kako posljednji pripadnici hibakusha generacije umiru, kaže Ishikawa. "Kada je riječ o ovoj traumi atomske bombe, nisam htio govoriti o tome kao da smo samo mi bili žrtve", dodaje. "Radili smo zaista loše stvari. Ne možemo biti samo žrtve, ali smo nekako u našim mislima razdvojeni i podijeljeni kao nacija. Htio sam obje te perspektive u filmu."

Ishikawa kaže da je nekoliko puta posjetio Nagasaki kako bi intervjuirao obitelji preživjelih i bolje razumio njihova sjećanja. Htio je prikazati specifičnu atmosferu grada međunarodnoj publici.

Kada sam posjetio Nagasaki prošlog rujna, nekoliko tjedana nakon službenih godišnjica, nisam bio spreman na njegovu zapanjujuću ljepotu. Poput Lisabona ili San Francisca, ovaj lučki grad smješten je na brdovitom predjelu s kućama na padinama i divnim pogledom na more.

Pogled na luku Nagasaki | Depositphotos

Taj valoviti pejzaž pomogao je da se ograniči zona eksplozije 9. kolovoza 1945. godine, kada je grad bombaridran nakon što je promjena u oblacima sakrila prvobitnu metu SAD-a, grad Kokuru. Bomba je detonirana iznad Urakami distrikta u Nagasakiju, usmrtivši oko 70.000 ljudi do kraja 1945. godine.

Danas su memorijalne i muzejske lokacije Nagasakija rasute po tim brdima, za razliku od Hirošime koja je fokusirana na svoj park mira i lokaciju nulte točke - polusrušenu kupolu koja je postala snažan simbol atomskog razaranja. Kako povjesničar Chad R. Diehl piše u svojoj knjizi "Sjenke Nagasakija", međunarodna kultura grada pomogla je u oblikovanju njegovog ponovnog rođenja.

Ovaj stoljećima star multikulturalni lučki grad, sa snažnom kršćanskom zajednicom, nekada je bio jedino mjesto gdje su Nizozemci i Portugalci mogli komunicirati i trgovati sa šogunatom. Čak i danas, njegov jezik, arhitektura i poslastice, portugalski castella kolači i dalje su lokalni specijaliteti koji svjedoče o njegovom kozmopolitskom nasljeđu.

Portugalski, odnosno sada japanski castella kolač | Depositphotos

Nova Shinkansen, odnosno brza željeznička linija, sada lakše dovodi turiste u grad, koji je udaljen od Tokija na zapadnoj obali države, a blistavi razvoj obale privlači kruzerski turizam.

Grad ima "višeslojan, nijansiran pristup koji ne dobivate u Hirošimi", kaže Diehl. "Dozvoljeno vam je posjetiti ova mjesta tamnog turizma, ali vam je također dozvoljeno da doživite ovaj grad i njegove svjetlije prostore i njegovu svjetliju prošlost i sadašnjost."

Ishiguro je izvršni producent filma i pojavio se zajedno s japanskom glumačkom postavom na premijeri u Cannesu, rekavši novinarima da je film možda unaprijedio njegov roman.

Dodjeljujući mu Nobelovu nagradu, švedska akademija je pohvalila Ishiguru i njegov literarni rad zbog otkrivanja "ponora ispod našeg iluzornog osjećaja povezanosti sa svijetom." U svom govoru na dodjeli nagrade, Ishiguro je izrazio nadu da će njegovo pisanje nastaviti služiti budućim generacijama čitatelja. "Imam li još nešto što bi moglo pomoći pružiti perspektivu, da donese emocionalne slojeve u rasprave, sukobe i ratove koji će doći dok se društva budu borila da se prilagode velikim promjenama?"

Svojom novom interpretacijom Ishikawa je oživio roman napisan prije više od četiri desetljeća. Film je suptilan, nijansiran i dirljiv kao i knjiga na kojoj se temelji, a istovremeno predstavlja i nezavisno suvremeno djelo, uronjeno u suptilan jezik i pejzaže filma.

Široki pogled na brda Nagasakija i svijet iza mora tema je i u romanu i u filmu. U jednoj od scena i najvjernijih adaptacija iz originala, Etsuko, njena prijateljica Sachiko i Sachikoina kćer Mariko voze se žičarom u gradska brda. Razgovaraju o svojim planovima za budućnost dok slušaju zvuk sirena brodova u prometnoj luci ispod.

"Gotovo kao da se nikada nije ni dogodilo. Gdje god pogledam, sve je puno života. Mislim, gledajući dolje, cijelo to područje je bilo razoreno bombom. Ali pogledaj ga sada", započinje Etsuko. "U ratu smo prošli kroz pakao. Ali ima toliko nade."

"Da, Etsuko!", odgovara Sachiko, "Nada… nada je svuda oko nas."