Otok St. Barts: Kako je raj za milijardere postao žrtvom vlastitog luksuza

Poput neke Zlatokose iz sredine 20. stoljeća, samo s poslom u banci i naslijeđenim bogatstvom, David Rockefeller plovio je Karibima obiteljskom jahtom dugom 30 metara, tražeći savršeno mjesto za izgradnju kuće na plaži. Do 1957. pronašao ga je na obalama St. Barthélemyja, poznatijeg kao St. Barts, a ponekad i kao St. Barth.

Zabačeni otok južno od St. Martina bio je uglavnom nerazvijen, gotovo bez ikakvog gospodarstva i infrastrukture te s malobrojnim stanovništvom, piše Michael Gross u knjizi Treasured Island: The Story of St. Barth and Its Barbarians, Billionaires, and Beauties (Harper). To nije obeshrabrilo Rockefellera: kupio je oko 55 hektara zemlje i sagradio vilu s pet spavaćih soba, čime je pokrenuo procvat koji, više od 60 godina kasnije, još ne pokazuje znakove usporavanja.

Danas, tijekom zimske visoke sezone, superjahte zakrče luku, manekenke u pripijenim haljinama u pulsirajućim klubovima na plaži toče bezobrazno precijenjene boce Dom Pérignona, dok poznate osobe promiču Flamandom, poznatim kao Billionaire Beach (Plaža milijardera).

St. Barthélemy | Depositphotos

"Jet-set se potpuno promijenio", kaže fotograf Jean-Philippe Piter Grossu. "Nestala je kvaliteta. Da, superbogati su, ali nemaju ukusa." Piter nastavlja: "St. Barth me sada podsjeća na parkiralište ispred Walmarta u Arizoni."

Dragocjen otok – ali, za koga

Ono što se pojavljuje u knjizi Treasured Island nije uobičajena priča o špekulantima koji buldožerima uništavaju netaknutu idilu; niti je to priča o Rockefelleru i njegovim kolegama iz tropske WASP elite koje su potisnuli vulgarni oligarsi. Naprotiv, iako se Gross osobno bori s tenzijom "između novog i starog novca, razmetljivosti i pedigrea, između ljudi koji očekuju da vide svoje ime u novinama i onih koji bi umrli od same pomisli na to", njegova knjiga detaljno pokazuje kako je upravo prva generacija bogatih turista pokrenula, a zatim i spektakularno profitirala od pretvaranja otoka u mjesto neukusnog razmetanja.

Kada se Rockefeller pojavio, turizam na ovom francuskom teritoriju praktički nije postojao. (Gross piše da je St. Barts 1946. imao 285 poljoprivrednika. Do 1979. ostala su dvojica.)

Doček Nove godine na St. Bartsu | Craig Barritt/Getty Images Europe

Rockefeller je kupio zemljište na sjeverozapadnom kraju otoka i potrošio 360.000 dolara na izgradnju kuće, što bi danas iznosilo oko 4,4 milijuna dolara. Nastavio je kupovati zemlju i počeo istraživati načine da je unovči. Njegov obiteljski ured kontaktirao je potencijalne kupce i angažirao više konzultanata koji su izradili detaljne planove za "odmaralište male gustoće s 80 do 120 smještajnih jedinica i teniskim terenima, okruženo s dvadesetak parcela za kuće".

Projekt nikada nije realiziran, iako je Rockefeller 1969. prodao dio svog imanja uz plažu Franku Goeletu, nasljedniku bogatstva stečenog u nekretninama i bankarstvu, za lijepih 385.000 dolara.

Gotovo istodobno, jedan francuski agent za nekretnine objavljivao je oglase u Wall Street Journalu ("Investirajte u tropski raj"), obećavajući kupcima da mogu "brzo udvostručiti svoj novac i kupiti izravno od vlasnika".

Luka Gustavia | Depositphotos

Često su u tome i uspijevali.

Otok je ubrzo postao mjesto na kojem su mnogi Amerikanci imali svoje druge domove, uključujući nasljednicu bogatstva stečenog punjenjem Coca-Cole, jednog od ranih zaposlenika IBM-a, nasljednika željezničkog bogatstva i čitavu plejadu dobrostojećih bankara, liječnika i odvjetnika. Nisu svi bili ondje samo zbog brze preprodaje. "Večernja zabava bila je ograničena na posjete prijateljima, čitanje, slikanje i promatranje zvijezda", kaže Grossu sin jednog od pionira među turistima, čija je obitelj zadržala nekretninu i još je iznajmljuje. Ali mnogi jesu.

Jedan od najpoznatijih hotela na otoku - Eden Rock | Depositphotos

Gross iznosi jednu za drugom priče o bogatim prijateljima, često ljudima koji su više imali zanimanja nego stvarna zanimanja, a koji su se okušavali u razvoju otoka.

"Dobio sam dozvolu i prodao najgore parcele: bez pogleda, bez strujanja zraka, i tako vratio svoj novac", prisjeća se George Bunn Jr., čiji je otac vodio tvrtku Bunn-O-Matic, poznatu po aparatima za kavu. Mlađi Bunn kupio je šest hektara iznad Flamanda. "Zaradio sam mnogo više od početnog ulaganja."

Ruski baletani, glazbene zvijezde i manekenke

Obitelj Reincke, nasljednici hamburškoga brodarskog bogatstva, poravnala je dio jednog brda i izgradila hotel-restoran Les Castelets, kao i 15 kuća diljem otoka. Jean-Louis Callies, nasljednik tvrtke Michelin, kupio je zemljište 1969. i počeo razvijati kompleks koji je obuhvaćao hotel, trgovački centar i restoran, zajedno sa stambenim parcelama. Projekt je realiziran samo djelomično.

Ruski baletan Mikhail Baryshnikov ima nekretninu na St. Bartsu | Depositphotos

Bogata braća Allan i Paul Reyhan prvo su za sebe sagradila veliku kuću, a zatim kupila još zemlje na kojoj su sredinom 1970-ih prodavala montažne kuće po cijeni od 65.000 do 94.000 dolara.

Do tada je komercijalizacija St. Bartsa već bila u punom zamahu. Ubrzo su uslijedili veliki hoteli, uključujući Village St-Jean i Taïwanu, koje je često razvijala upravo ta prva generacija međunarodnih turista, a za njima su stigle i slavne osobe najvišeg ranga.

Mikhail Baryshnikov kupio je nekretninu; isto je učinio i Rudolf Nureyev, koji je, poput njega, prebjegao iz ruskog baleta. Billy Joel je 1983. u jednom hotelu na otoku upoznao manekenku Christie Brinkley; David Letterman je kupio nekretninu 1995. Početkom 1990-ih na otoku je već postojala trgovina Gucci, a broj turističkih posjeta dosezao je 15.000 mjesečno.

Tradicionalna kuća na otoku | Depositphotos

Što je, zapravo, taj novi val bogatih i slavnih radio na otoku?

Čitatelji knjige Treasured Island to nikada neće saznati. S obzirom na pikantan podnaslov knjige i temu kojom bi se navodno trebala baviti, sasvim je razumno očekivati da će autor zagrebati makar po nekim od sočnijih priča. Uglavnom to ne čini. Umjesto toga, knjiga se gubi u unutarnjim političkim sukobima na otoku i posvećuje mnogo pozornosti sitnicama poput problema s upravljanjem hotelima. Ne postoji jedno, već čak dva poglavlja o borbi za kontrolu nad tvrtkom za iznajmljivanje vila, dok se gotovo uopće ne spominje kako te vile izgledaju ili tko je u njima boravio.

Stilleto skulptura francuskog umjetnika Richarda Orlinskog u hotelu Eden Rock na St. Bartsu | Depositphotos

Poznati party život na St. Bartsu praktički je zanemaren, a kada sugovornici pristanu govoriti pod imenom i prezimenom, uglavnom je riječ o vlasnicima tvrtki koji daju uglađene, unaprijed pripremljene odgovore kao za konferenciju za novinare:

"Nigdje drugdje na svijetu ne možete doživjeti današnji brend St. Barth", izjavljuje David Matthews, vlasnik hotela Eden Rock. "Moja obitelj i ja biramo St. Barth i njegovu čaroliju prije svega ostalog."

Nasuprot tome, čini se da je Rockefeller dopuštao da posebna vrsta čarolije ovog otoka govori sama za sebe.

Godine 1987., nakon što je godinama prikupljao ponude, prodao je svoju kuću za 4,75 milijuna dolara. Posljednji dokument koji ga povezuje sa St. Bartsom pismo je upućeno jednom otočkom dužnosniku, u kojem se žalio da kupci njegove nekretnine imaju pravnih poteškoća u nastojanju da njegovo nekadašnje zemljište pretvore u odmaralište sa 47 vila.

"Ovo zaista djeluje kao velika šteta", napisao je Rockefeller.