Da parafraziramo Oscara Wildea: gubitak dvaju središnjih bankara u eurozoni u kratkom roku mogao bi se činiti kao nepažnja. Međutim, nakon dubljeg ispitivanja, sve je to politička namjera. Bit će potrebna spretna ruka kako bi se izbjeglo da ovo postane još jedan dar populistima koji napadaju elitu.
Prividna otvorenost predsjednice Europske središnje banke Christine Lagarde da odstupi godinu dana ranije podiže uzbunu tako brzo nakon sličnog poteza čelnika francuske središnje banke Francois Villeroy de Galhau. Iako su imenovanja u ECB-u oduvijek nosila prizvuk zakulisnih dogovora kako bi se zadovoljili lideri u Berlinu i Parizu, ovo djeluje kao potencijalno opasan presedan, čak i ako je krajnji cilj iskoristiti globalni trenutak eura nasuprot dolarom narušenim utjecajem Donald Trump.
Kumulativni dojam je da se establišment priprema za predsjedničke izbore u Francuskoj sljedeće godine, na kojima se očekuje pobjeda krajnje desnice. Pomicanjem imenovanja u ECB-u unaprijed, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Friedrich Merz nastoje "osigurati" upravljanje zajedničkom valutom od ishoda izbora, sprječavajući neugodnu mogućnost da Marine Le Pen ili Jordan Bardella imaju riječ. Istodobno zadržavaju tradiciju Njemačke i Francuske da međusobno dijele vodeće pozicije u eurozoni.
No s kojim ciljem? Dojam u javnosti nije dobar. Iako je utrka ubrzana, kandidati su isti. Bivši guverner nizozemske središnje banke Klaas Knot i nekadašnji guverner španjolske središnje banke Pablo Hernandez de Cos među favoritima su. Sada će populisti poput Le Pen imati dodatni poticaj koristiti retoriku o "ukradenim izborima" - čak i ako im zapravo odgovara izbjeći odgovornost za složenu monetarnu politiku.
Usred svih tih političkih igara, upravo sadržaj te politike - ključan za to da Europa pronađe način da se afirmira u "trampovskom" svijetu - trebao bi biti prioritet. Inflacija u bloku je ispod cilja i iznosi 1,7 posto, a ECB je u fazi čekanja. Postoji stvarni rizik da se dezinflacija učvrsti u europodručju, što zahtijeva kompetentno vodstvo. Hoće li najbolji središnji bankar prevladati usred svih intrigiranja? Lagarde zaslužuje priznanje za stabilan mandat, no ovo je pomalo neuredan način odlaska.
Europa je još daleko od miješanja u rad središnjih banaka kakvo se viđa kod Trumpa ili Erdogana. Veća je zabrinutost da se postavlja presedan koji bi budući populistički lider mogao opravdano zloupotrijebiti. "Nisam siguran da je dugoročni rizik za neovisnost i vjerodostojnost ECB-a vrijedan toga", kaže Frederik Ducrozet, ekonomist u Pictet Wealth Managementu.
Optimističnije tumačenje jest da je na pomolu neka vrsta velikog dogovora između uvijek hiperaktivnog Macrona i zabrinutog Merza. Francuski predsjednik želi priliku oblikovati globalnu ulogu eura u trenutku kada se investitori štite od dolara i američke imovine. Jedna pobjeda za Elizejsku palaču jest to što čak i nekad izrazito štedljivi njemački središnji bankari pokazuju veću otvorenost prema zajedničkom zaduživanju u eurozoni.
Moguće je da Macron pristane na Merzu sklon izbor u zamjenu za druge pozicije, poput mjesta glavnog ekonomista ili člana izvršnog odbora za Francusku. Uostalom, pomalo je anakrono pretpostavljati da će nacionalnost središnjeg bankara određivati njegove odluke o kamatnim stopama. Ni Jean-Claude Trichet ni Lagarde nisu vodili osobito "francusku" politiku. Macronova potreba za pomoći u oživljavanju posrnulog francuskog gospodarstva zasad uglavnom ostaje bez odgovora.
Ipak, postoji nešto dekadentno u ovoj užurbanoj igri stolaca iza kulisa. Važnije povijesno pitanje za europodručje jest treba li se držati pristupa koji favorizira tehnokratsku preciznost u ciljanju inflacije ili se okrenuti modelu usmjerenom na rast, kakav je zagovarao Mario Draghi, kaže ekonomist Financiere de la Cite Nicolas Goetzmann.
U trenutku kada Bijela kuća otvoreno kritizira rad vlastitih ekonomista, europske pogreške treba staviti u kontekst. Ono što svijetu danas treba od Europe jest vodstvo, stabilnost i razina integracije koja omogućuje rješavanje kriza. Ono što građanima bloka treba jest okvir monetarne politike koji stavlja naglasak na njihove probleme s troškovima života i koji smanjuje sklonost birača ekstremima. Možda ćemo do toga doći. No preslagivanje elita među moćnim javnim dužnosnicima nije dobar početak.
.webp){kind=icon}
