Dok Balkan čeka, Berlin koči, proširenje Unije sve manje izgledno

Na dan predstavljanja sporazuma između demokršćanskog bloka CDU/CSU i socijaldemokrata iz SPD-a, objavljena je i anketa koja prvi put krajnje desnu Alternativu za Njemačku (AfD) prikazuje kao najjaču političku snagu u zemlji. Još prije nego je preuzeo funkciju kancelara, Friedrich Merz prekršio je nekoliko predizbornih obećanja, što je rezultiralo padom popularnosti.

Prema anketi Ipsosa, CDU/CSU je s gotovo 29 posto osvojenih glasova 23. veljače pao na svega 24 posto podrške. Dio njihovih birača prešao je AfD-u, koji je skočio s 21 na 25 posto, što je prvi put od Drugog svjetskog rata da krajnje desna stranka postane najjača u Njemačkoj, unatoč činjenici da je pod prismotrom njemačkih sigurnosnih službi zbog ekstremizma.

Strah da nova vlada neće uspjeti zaustaviti uspon AfD-a dijele i analitičari i sam Merz. Očekivanja od njega velika su i u Njemačkoj i diljem Europe.

U intervjuu za ARD, Merz je najavio brze reforme za rasterećenje gospodarstva koje je već tri godine u blagoj recesiji, no upozorio da se ne mogu očekivati brzi rezultati.

Tijekom posljednjih dana prethodnog saziva, Merz je progurao ustavne promjene koje omogućuju zaduživanje veće od bilijun eura u narednim godinama za obranu, infrastrukturu i zelenu tranziciju. To je, prema nekim komentatorima, temelj za oporavak njemačkog i time europskog gospodarstva.

Kamo idu europske integracije

S obzirom na niz vanjskopolitičkih izazova koji očekuju novu njemačku vladu, poput smanjenja američko-europske suradnje u sigurnosnom sektoru i trgovinskog rata s Amerikom Donalda Trumpa, stručnjaci smatraju da zapadni Balkan neće biti prioritet Merzove administracije.

Iako koalicijski sporazum CDU/CSU-a i SPD-a obuhvaća čak 146 stranica, jedva četiri rečenice govore o pristupanju država regije koje još nisu članice EU-a.

S jedne strane navodi se da je proširenje EU-a na šest zemalja zapadnog Balkana, Ukrajinu i Moldaviju "u zajedničkom interesu", ali se odmah potom naglašava da "proširenje i sposobnost EU-a da primi nove članice moraju ići ruku pod ruku". Drugim riječima, bez prethodne reforme institucionalne strukture Unije, novih proširenja neće biti.

"Proširenje EU-a i njegova sposobnost da primi nove članice moraju ići ruku pod ruku. Stoga je, najkasnije s idućim proširenjem, potrebna unutarnja konsolidacija i reforma EU-a kojom će se Unija institucionalno ojačati", navodi se u sporazumu, uz dodatak da načelo konsenzusa u Europskom vijeću ne smije postati kočnica pri donošenju odluka. "To se načelno odnosi i na sve ostale odluke koje trenutno zahtijevaju jednoglasnost u Vijeću EU-a."

Iako ta formulacija naizgled ne otkriva mnogo, ona u biti zamrzava europski put zemalja zapadnog Balkana, odnosno samo proširenje EU-a. Zapravo, takav stav buduće Merzove vlade označava promjenu njemačke politike prema zapadnom Balkanu, izjednačujući se time s politikom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Neizvjesne europske integracije zapadnog Balkana | Bloomberg

Macron je više puta istaknuo kako se EU može širiti tek nakon reforme načina glasovanja o vanjskopolitičkim i sigurnosnim pitanjima, koja prema sadašnjim osnivačkim aktima EU-a zahtijevaju jednoglasnost svih članica, za razliku od brojnih gospodarskih pitanja za koja je dovoljna kvalificirana većina unutar 28 članica. Konkretno, Macron je upozoravao da i s 27 članica EU katkad funkcionira lošije nego bolje, pitajući se kako bi to izgledalo s 35 članica.

Prema ocjeni Michaela Martensa, dopisnika Frankfurter Allgemeine Zeitunga, riječ je o faktičnom odustajanju Berlina od dosadašnje retorike o proširenju EU-a.

"To formulira ono što već dugo vrijedi: nedostatak kapaciteta EU-a za donošenje odluka ključna je prepreka za prijam novih članica. Svako novo punopravno članstvo sa sobom donosi i dodatno pravo veta u Europskom vijeću u onim područjima politike koja zahtijevaju jednoglasne odluke", ističe Martens u tekstu "Eine Absage an die EU-Erweiterung".

Dopisnik za jugoistočnu Europu konzervativnog njemačkog dnevnika dodaje kako bi, u slučaju da EU primi sve zemlje koje žele pristupiti ili već pregovaraju, rezultat bio da se, primjerice, u vanjskoj politici ništa ne bi moglo odlučiti bez suglasnosti Beograda, Kišinjeva, Kijeva, Sarajeva, Skoplja, Podgorice, Prištine ili Tirane.

"Tko bolje pogleda unutarnju strukturu i vanjskopolitičku orijentaciju tih država, lako može zamisliti kakve bi to posljedice moglo imati. Uzmimo, primjerice, Srbiju. Osim zastoja u vladavini prava, prijam te države značio bi da bi se u EU-u teško moglo donositi odluke protiv Moskve", smatra Martens, dodajući da je i sada, zbog stajališta Mađarske, donošenje odluka često otežano. "Iako se godinama tvrdi da je reforma nužna, jednoglasnost potrebna za njezino ukidanje i dalje je prepreka. Ako se ukidanje jednoglasnosti postavi kao preduvjet za prijam novih članica, kao što sada stoji u koalicijskom sporazumu, to znači da se proširenje EU-a zasad ne nazire."

Dok Martens navedeni dio koalicijskog sporazuma ocjenjuje kao "znak vanjskopolitičkog realizma", istodobno primjećuje nedostatak jasnoće u stajalištu službene Austrije, gdje je nedavno formirana nova vlada. Nova austrijska ministrica za europska pitanja izjavila je da bi voljela da EU primi nove članice najkasnije do 2030. godine, ali pritom ne spominje izazove koji bi mogli to onemogućiti.

Nova era za europske konzervativce

Prema umjereno lijevom njemačkom dnevniku Süddeutsche Zeitung, to predstavlja početak "nove ere za demokršćane i konzervativce u Europi".

"Već sada čine većinu među političkim liderima, većinu u Europskom parlamentu, a imaju i predsjednicu Komisije Ursulu von der Leyen. Europska politika će se sada više no ikada fokusirati na oživljavanje gospodarstva i pružanje osjećaja sigurnosti, kako u Europi tako i globalno. To će se odraziti i na restriktivniju migracijsku politiku", navodi komentator Josef Kellnerger iz minhenskog dnevnika. "Isto vrijedi i za zaštitu klime, koja će u budućnosti imati podređenu ulogu u odnosu na ekonomske prioritete. No politika jasno odražava volju većine građana u Europi."

Konzervativci na ključnim pozicijama u Europi: Ursula von der Leyen | Depositphotos

Španjolski dnevnik El País u svom uredničkom uvodniku vidi budućeg kancelara u stabilnoj startnoj poziciji, ističući da je Merzova prednost u tome što je proveo ustavne promjene prije početka kancelarskog mandata.

"Reforma mu daje manevarski prostor bez presedana, omogućujući mu revitalizaciju gospodarstva i jačanje obrane zemlje", piše El País, dodajući da je koalicijski sporazum "skroman, ali to ne bi smjelo spriječiti najveće europsko gospodarstvo i najmnogoljudniju članicu da odigra svoju punu ulogu unutar Unije." "U svijetu Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Xi Jinpinga, to je važnije no ikad."

Mekani neoliberalizam

Komentator njemačkog tjednika Die Zeit Mark Schieritz smatra da sve navedeno u koalicijskom sporazumu pokazuje kako se koalicija odlučila za ono što bi se moglo nazvati mekim neoliberalizmom, koji se ublažava opsežnim državnim programima potrošnje.

"To je kompromis na koji su se dvije stranke uspjele dogovoriti. S obzirom na situaciju u Njemačkoj i svijetu, to nije najgori mogući kompromis", ocjenjuje Schieritz. Dodaje da bi, ako američki predsjednik Donald Trump ne napravi neku potpunu ludost, Njemačka mogla izaći iz razdoblja ekonomske stagnacije. "No ostaje otvoreno pitanje hoće li to biti dovoljno za međunarodnu konkurentnost i suzbijanje jačanja radikalnih snaga."

Trend jačanja AfD-a nastavlja se | Bloomberg

Za komentatora konzervativnog britanskog tjednika The Spectator Henryja Donovana, nova Merzova koalicija loša je vijest za Njemačku, smatrajući da su demokršćani napravili previše ustupaka socijaldemokratima.

"Kad mainstream konzervativci izdaju svoje principe, ne pretvaraju svoje birače u progresivce. Ostavlja ih se politički bez doma, podložnima radikalnim alternativama", piše Donovan. "Merz se ranije predstavljao kao spasitelj koji će obnoviti konzervativne vrijednosti svoje stranke nakon godina Merkelinog pomicanja ulijevo. No umjesto toga, pokazao se kao još jedan političar bez kičme, spreman žrtvovati principe za vlast. (...) Za razočarane birače desnog centra u Njemačkoj, ceremonija potpisivanja nije samo još jedan koalicijski sporazum – to je pokop političkog doma kojeg su nekoć poznavali."