Mihail Gorbačov nije uspio ni u čemu što je pokušavao kao zadnji čelnik Sovjetskog Saveza. Zemlja kojoj je bio na čelu svijet je mogla učiniti boljim samo svojom propašću, što se i dogodilo. No, čini se, ne zadugo.
Neću nikad zaboraviti trenutak u kolovozu 1991. kada sam kao 19-ogodišnjak gledao rušenje spomenika osnivaču KGB-a Feliksu Dzeržinskom. Mnogi moji njemački susjedi točno znaju gdje su bili kada je u studenome 1989. pao Berlinski zid. No nikad nisam osjećao neki dug prema posljednjem vladaru sovjetskog carstva. Oni koji su otvorili put prema izlasku iz bijede bili smo mi sami – Rusi, Nijemci, Litavci, Ukrajinci, Poljaci, Gruzijci i mnogi drugi.
Naša je generacija na prostorima Europe i Azije imala sreću što Gorbačov nije posjedovao zločestu učinkovitost Vladimira Putina, premda još uvijek vjerujem da bismo pobijedili i da ju je imao.
Ipak, ostaje činjenica da nismo uspjeli ostati na visini pobjede i to je naša odgovornost. Prokockali smo pozitivno naslijeđe Gorbačovljeva neuspjeha.
Gorbačovljev cijeli učinak na vrhu sovjetske hijerarhije imao je odraz nesigurnog gubitnika koji je uvijek korak iza trenutka. Započeo je karijeru kao čelnik Komunističke partije 1985. godine s ambicijom iskorijenjivanja alkoholizma, no to je stvorilo nepregledne repove za votku i uništenu proizvodnju vina u Moldaviji gdje su vinogradi naprosto zbrisani. Kako je sovjetska ekonomija propadala, Rusi su samo sve više i više pili.
Dosadna propaganda
Gorbačov je pokrenuo proces ekonomskog "ubrzavanja", no to se ispuhalo jer naprosto nije prihvatio kapitalizam. Mislio je da ljudima približava komunizam, a zapravo ga je rastakao. U svojim memoarima Gorbačov navodi svoj citat iz 1985: "Sadašnja marksistička propaganda je dosadna, mladi gube interes. Ako želimo da nova politika dobije potporu, moramo vratiti vjeru u socijalističke ideale."
Bloomberg Mercury
Nestašice su u to doba bile strašne. Sjećam se godine bez toaletnog papira u Moskvi. Odrastajući u Sibiru moja se supruga ne sjeća ničega za higijenu osim novinskog papira. Na policama nije bilo gotovo ničega osim trolitrenog soka od breze.
Ništa nije funkcioniralo, i usred te loše vođene ekonomije eksplodirala je nuklearna centrala u Černobilu. Gorbačov, koji je bio pokretač politike otvorenosti zvane glasnost, čekao je 18 dana da se naciji obrati o tom događaju, dozvolivši da stotine tisuća ljudi budu izložene katastrofi.
Gorbačov je dopustio više slobode medijima. Kao rezultat, cijela je zemlja mogla čitati i slušati o zločinima prethodnika u sovjetskom režimu koji nije želio kažnjavati počinitelje, a mnogi su bili još živi kao ugledni umirovljenici.
Kada su narodi u Sovjetskom Savezu počeli pobune tražeći neovisnost, Gorbačov je učinio malo da spriječi krvoprolića, premda nema jasnog dokaza da ih je i zapovijedio. Još su 1986. masovni prosvjedi u Kazahstanu skršeni silom.
U travnju 1991. godine, sovjetska je vojska ubila 21 prosvjednika i ranila stotine u gruzijskom glavnom gradu Tbilisiju. Slično se događalo u Dušanbeu, Bakuu ili Rigi.
Pohvale Zapada
Nema dokaza da je Gorbačov osobno naložio vojnu intervenciju, no zna se da je javno tražio da Litva odustane od neovisnosti i pokrenuo ekonomsku blokadu koja je prethodila vojnoj akciji.
Vjerojatno ustrašen onim što je pokrenuo, Gorbačov je 1990. započeo s ponovnim uskraćivanjem medijskih sloboda. Na ključne je položaje postavio tvrdolinijaše, od televizije do policije. Mnogi od njih su ga htjeli svrgnuti u propalom puču u kolovozu 1991.
On nije samo zakazao kao autokrat koji je imao gotovo neograničenu moć, već i kao političar, usprkos sklonosti javnim nastupima bez pripremljenih govora i druženju s ljudima na ulici.
U utrci za ruskog predsjednika 1996. dobio je 0,51 posto glasova.
Gorbačov je na Zapadu dobio pohvale kao vrlo fleksibilan pregovarač u međunarodnim odnosima. Ostat će zauvijek zapamćen kao osoba koja je imala ključnu ulogu u ponovnom ujedinjenju Njemačke.
No ipak za Sovjetski Savez nije dobio ništa osim mizerne ekonomske pomoći. Ta su sredstva potrošena za par mjeseci i takva je situacija bila pogodna za jačanje nacionalizma i imperijalističkih poriva.
Putin je izravno optužio Gorbačova što nije od SAD-a dobio pisano obećanje da se NATO neće širiti. A implicitno ga smatra krivim za raspad Sovjetskog Saveza.
No Gorbačov je žalio za Sovjetskim Savezom jednako kao i Putin kojega je smatrao previše neliberalnim.
Zbog bolesti se Gorbačov nije oglašavao o ratu u Ukrajini. No 2015. je branio anektiranje Krima.
Gorbačova se smatra zaslužnim što u Sovjetskom Savezu nije upotrijebio silu dok je još mogao i što je okončao hladni rat. No to umanjuje važnost djelovanja ljudi u Sovjetskom Savezu koji su prosvjedovali tražeći veće slobode, poput milijuna ljudi na ulicama Moskve 4. veljače 1990. Teško da bi ijedna policija raspršila takvu masu.
Emotivan i slijep
I da je Putin tada bio na čelu državnog aparata, vjerojatno bi bio nemoćan.
Putin je nešto naučio iz Gorbačovljevih pogrešaka. Njegovo gušenje medijskih sloboda i povratak imperijalizmu išli su polako, gotovo neprimjetno, ali uporno.
Nova generacija Rusa nije pokazala snagu ni približno sličnu onoj koju je pokazala generacija u vrijeme Gorbačova.
Postoji jedna stvar koja će mi nedostajati kod Gorbačova. On je bio toliko loš kao čelnik carstva zla jer je naprosto bio human. Bio je emotivan, nesposoban zadržati lice igrača pokera i slijep za intrige. Prekidajući s dugogodišnjom tradicijom, nije se libio pokazivati ljubav i obožavanje svoje supruge Raise te tugu nakon njezine smrti.
Mnogi današnji lideri nemaju tu prirodnu humanost, ne samo Putin. Ta je humanost prepreka za političku učinkovitost, no zbog nje je Gorbačovljev pokušaj očuvanja Sovjetskog Saveza propao.
Leonid Bershidsky je ruski novinar i izdavač koji živi u Berlinu i piše kao kolumnist za Bloomberg View.
.webp){kind=icon}
