Američke Savezne rezerve (Fed) krenule su prošlog tjedna s dugo najavljivanjim stezanjem monetarne politike: podizanjem kamatnih stopa za četvrtinu postotka, uz sugestiju još šest takvih poteza do kraja godine, te planom za reduciranjem vlastitih zaliha državnih obveznica. Sve se to uvelike očekivalo i nije predstavljalo nikakvu novost.
Puno interesantniji je bio način na koji je predsjednik Feda Jerome Powell objasnio što to radi središnja banka. To je bilo zbunjujuće, zbog čega se postavljaju pitanja što zapravo slijedi.
Inflacija se nalazi na najvišoj razini u posljednjih 40 godina i uporno nadmašuje očekivanja Feda. Prema najnovijim prognozama inflacija bi krajem godine trebala dosegnuti 4,3 posto što je 1,7 postotaka više nego je središnja banka procjenjivala prije tri mjeseca. No, ključna kamatna stopa monetarne politike bi prema prognozama na kraju godine trebala iznositi samo 1,9 posto – tek jedan postotak više u odnosu na prethodno objavljenu procjenu i još uvijek znatno ispod 2,5 posto, onoga što većina ekonomista smatra "neutralnom stopom" (koja niti ne pojačava, niti ne slabi potražnju).
Zbog toga je Powell trebao objasniti zašto se monetarna politika mijenja tako sporo, imajući u vidu da je inflacija dosad rasla jače i upornije nego što je Fed to očekivao, i da će šok nastao sankcijama Rusiji još pogoršati stvari.
Ovako bi glasilo solidno objašnjenje: plan za promjenu kamatne stope nalazi se na sredini između ekonomista koji bi željeli držati kamatnu stopu blizu nuli kako bi se izbjeglo moguće guranje ranjive ekonomije u recesiju, i onih koji misle da je Fed dozvolio inflaciji da raste bez kontrole i žele oštrije poteze.
Mnogo se toga može reći o toj sredini. Budućnost je nesigurna i Fed mora razmatrati i rizike rasta i rizike pada. Dodatno, ako će ruski šok utjecati na ponudu, kao što se sada čini, monetarna politika bi ga trebala uglavnom ignorirati, iz istog razloga zbog kojeg je prije pravilno ignorirala rast inflacije nastale kao posljedice poremećaja ponude zbog epidemije kovida. Središnje banke bi trebale, prema uobičajenom mišljenju, "gledati kroz" privremene fluktuacije u ponudi.
Dakle, poruka je mogla biti: Da, ponuda teži jačanju, pa zaoštravanje ne bi trebalo kasniti. No, moramo paziti da ne zaoštrimo previše.
Powell nije našao tu ravnotežu. Upitan za rizik od pada rekao je ovo:
Vjerojatnost recesije u idućih godinu dana nije posebno visoka. Zašto to govorim? Agregatna potražnja je trenutno snažna, i većina analitičara očekuje da će tako i ostati. Ako pogledate tržište rada, također je vrlo snažno. Prilike su povoljne, rast zaposlenosti je i dalje visok. Bilance domaćinstava i kompanija su čvrste. Prisutni su svi znakovi da je ekonomija snažna i da će zbilja nastaviti rasti, ne da će gurati nego stvarno i procvjetati, usprkos manje pogodnoj monetarnoj politici.
Treba li stvarno takva ekonomija još jednu godinu (istina, sve strožih) monetarnih poticaja – ili "pogodnosti", kako to Powell navodi? U stvarnosti, on ponovo zagovara odgodu zaoštravanja politike, kao da stav da je već predugo odgađana nije vrijedan niti spomena. No, taj je stav i široko prihvaćen i sve više mu se vjeruje.
Powella su izravno upitali vjeruje li da je Fed počeo zaostajati "iza krivulje". Osoba koja je postavila pitanje podsjetila ga je da je odboru Senata ranije ovog mjeseca sam rekao da je Fed ranije znao ono što sada zna o smjeru ekonomije, da bi ranije počeo zaoštravati monetarnu politiku. Powell je odgovorio da odlično poznavanje onog što se dogodilo nije od velike pomoći u postavljanju politike za budućnost. To je istina, ali je sad nevažno. Ako bi Fed, znajući ono što sada zna, ranije zaoštrio politiku, onda ima još vremena da to nadoknadi i trebao bi dizati kamatnu stopu za po pola ili više postotka, a ne po čevrtinu.
Ekonomisti koji drže da Fed ima puno toga za nadoknaditi imaju pravo biti zbunjeni. Čuli su da se središnja banka slaže s njihovim analizama, ali iz nekog razloga neće napraviti ono što te analize zahtijevaju.
Možemo se upitati da li bi se Fed ponašao drukčije prošlog tjedna da nije trošio toliko vremena na najavu tržištima da mogu očekivati vrlo nježan početak. Takvo što se čini vjerojatnim. I ta mogućnost upozorava na stalan problem s porukama iz Feda.
Fed u svojim komentarima i prognozama postavlja prečvrste okvire za buduću monetarnu politiku – a ta očekivanja onda Fed ne želi razočarati. Čitajući Fedove komentare o kamatnim stopama u budućnosti, investitori su si pribilježili još šest povećanja stope za četvrtinu do kraja godine, prije nego što je Powell prestao govoriti. Ono što komentari stvarno pokazuju je da se članovi odbora razlikuju u mišljenjima što bi se trebalo dešavati u budućnosti. Raspon procjena za kamatnu stopu u četvrtom kvartalu kreće se od 1,4 do 3,1 posto, i niti jedna od tih brojki, dao bih se kladiti, nije prognozirana s čvrstim uvjerenjem. Velika je greška dozvoliti medijalnoj vrijednosti – 1,9 posto, uz još šest povisivanja od po četvrt postotka - da ima toliko utjecaja na prognoze budućih kretanja koliko ga ima.
Kad je budućnost nesigurna – a rijetko je kad bila tako nesigurna kao sada – zašto investitore navoditi da stvaraju pogrešne procjene, posebno kad im to može ograničiti fleksibilnost koja se može pokazati nužnom. Fed bi trebao dobro razmotriti kako se obraća tržištima.
Ovaj komentar ne odražava nužno stavove uredništva Bloomberga LP i/ili njegovih vlasnika.
Clive Crook je kolumnist Bloomberga i član redakcijskog savjeta, a pokriva područja ekonomije, financija i politike. Radio je kao glavni komentator iz Washingtona za Financial Times, te kao urednik u Economistu i Atlanticu.
.webp){kind=icon}
