Povrati na kapital hrvatskih kompanija nisu bajni, slovenski najgori u EU-u

Za menadžere koji su u vječitoj potrazi za još jednim referentnim pokazateljem, ili kako to danas kažemo benchmarkom, evo još jednoga – povrat na vlasnički kapital hrvatskih nefinancijskih kompanija iznosi 15 posto, a slovenskih je više nego upola niži, odnosno sedam posto.

Prosjek EU-a nalazi se na 21 posto, a središnja vrijednost kompanija u usporedivim europskim zemljama kao što su Češka i Mađarska izjednačena je sa hrvatskih 15 posto. U ovom komentaru naglašavam zašto povrati hrvatskih kompanija nisu tako sjajni i bajni kao što na prvu izgledaju, ali ću i razuvjeriti bilo koga razočaranog u slovenske povrate.

 

Povrati na kapital hrvatskih kompanija utrostručili su se od sredine 2010-ih naovamo, povećavši se gotovo dva postotna boda godišnje, što je četvrti najbolji rezultat među EU-ovim zemljama. Povrati na kapital zadnjih godina rasli su čak i dvostruko brže u zemljama kao što su Belgija i Njemačka, ali prvenstveno je to bilo zbog nazivnika jer su investitori iz tamošnjih kompanija povlačili kapital. Kod hrvatskih kompanija snažno je rastao brojnik, a rast nazivnika, odnosno vlasničkog kapitala ipak je malo kaskao.

Tko je uopće iznenađen ako kažemo da je najveći doprinos ukupnom rastu dobiti hrvatskih poduzeća od sredine 2010-ih naovamo dolazio iz sektora povezanih s turizmom, konkretnije u djelatnostima pružanja smještaja, ugostiteljstva te maloprodaje. Iako su rasli apsolutni profiti, operativna profitabilnost nije se značajno promijenila, jer su se profitne marže tih sektora povećavale tek nekoliko postotnih bodova.

Strukturno jačanje poslovnih rezultata bilježile su kompanije koje se bave računalnim programiranjem i povezanim aktivnostima, a čije su operativne marže danas na vrlo dobrih 23 posto, iako isto tek par postotnih bodova više nego u drugoj polovici 2010-ih. U zadnje vrijeme su povrati vlasnika rasli i kod nekih kompanija koje su zbog prirode svojeg poslovanja profitirale na neuobičajenim poremećajima, poput kompanija u vodenom prijevozu čije se poslovanje zacaklilo 2022. godine na krilima eksplozije brodarskih vozarina.

Zabrinjava činjenica da je kapital hrvatskih kompanija od sredine 2010-ih naovamo rastao upola sporije od dobiti. Dobit kompanija se očigledno ne reinvestira, odnosno srednjoročni povrat iz dodatnog kapitala ulagači traže negdje drugdje. To je čvrst pokazatelj da su snažne stope rasta gospodarstva zadnjih godinu-dvije na klimavim nogama, jer su nošene (jednokratnim) uspjesima kao što su infrastrukturne investicije kanalizirane kroz EU-ove fondove.

Porezno rasterećenje reinvestirane dobiti nameće se kao dobra ideja u privlačenju pozornosti investitora, pogotovo u Hrvatskoj gdje, slično kao i u susjednim državama, porez na dobit poduzeća nosi 2,5 posto BDP-a i pokriva tek sedam posto ukupnih poreznih prihoda. Kroz posebni Zakon o poticanju ulaganja država porezno rasterećuje one koji grade i(li) ulažu u proizvodnu opremu. Međutim taj zakon ne dopušta potpuno rasterećenje oporezivanja dobiti, a ujedno se njima dodatno komplicira ionako kompliciran porezni sustav.

Pogledajmo samo primjere država kao što su Poljska i Rumunjska, gdje investitori ostvaruju nestvarno visoke povrate na kapital od 30 i više posto, a vlasnički kapital se povećava gotovo istom dinamikom kao i dobit. U tim istim državama se porez na dobit plaća samo za iznos dobiti koji se isplaćuje vlasniku, odnosno ne zadržava u kompaniji za daljnji razvoj. I ne treba zaboraviti da su valuacije kompanija danas niže nego do prije dvije godine, odnosno investitori zahtijevaju više povrate nego prije i svakako ih treba motivirati u naumu kreiranja organskog rasta.

Povrati na kapital slovenskih kompanija su na samom dnu EU-a. Tamošnje kompanije se ne mogu podičiti ni s generiranjem same dobiti, jer se njezinim prosječnim godišnjim rastom (CAGR) od 3,4 posto od 2015. do 2022. godine svrstavaju među 20 posto najslabijih ekonomija EU-a. Pogledom među djelatnosti, uspješne industrije u Sloveniji su farmaceutska, programerska te logistička, sve tri s operativnim profitnim maržama između 10 i 15 posto. I dok su ti sektori zadnjih godina rasli u dobiti ili barem poslovali stabilno, uteg na profitabilnost cijelog gospodarstva bili su neki tradicionalni sektori, primjerice proizvodnja namještaja, električnih aparata te plastičnih i kemijskih proizvoda.

Slovenske su kompanije u gornjoj polovici uspješnih u grupi europskih zemalja po privlačenju vlasničkog kapitala, koji je od sredine 2010-ih naovamo rastao dvostruko brže od dobiti poduzeća. U strukturno zdravlje slovenskih kompanija dodatno uvjerava njihova niska financijska poluga, u ovom slučaju mjerena kao omjer duga i sume duga i vlasničkog kapitala, koji je na razini od 38 posto, a time među 25 posto najnižih u EU-u i među najnižima u grupi usporedivih zemalja srednje i istočne Europe. Od sredine 2010-ih naovamo slovenske kompanije su smanjile zaduženost te investirani kapital restrukturirale u smjeru vlasničkog kapitala i time, kao dodatan uspjeh, uz Rumunjsku zabilježile najoštrije smanjenje financijske poluge među zemljama srednje i istočne Europe.

Nakon svega preostaje pitanje adekvatnosti angažmana prikupljenog kapitala. Ako ništa drugo, slovenske kompanije su, u prosjeku, zaista angažirale prikupljeni kapital, odnosno prikupljeni kapital im ne čuči na depozitima kod banaka ili sličnim financijskim instrumentima. Odnos likvidnih sredstava i investiranog kapitala za slovenske kompanije je na 38 posto, odnosno ispod EU-ova prosjeka od 41 posto i na donjem kraju raspona među usporedivim zemljama srednje i istočne Europe. E sad, uz temelj kvalitetno prikupljenog kapitala, ostaje za vidjeti hoće li i kada slovenske kompanije putem uspješnije prodaje i/ili restrukturiranja troškova povisiti dobit i vratiti investitorima uloženi novac.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar