Ni Trump ni Putin nisu uvjerili Island da mu treba EU

U nedjelju su Islanđani izašli na birališta kako bi odlučili hoće li njihova zemlja ponovno otvoriti pregovore s Europskom unijom, 13 godina nakon što je od tog procesa odustala. Nije se glasalo o neposrednom ulasku u EU. Da su pregovori ponovno pokrenuti i uspješno završeni, o samom članstvu Islanđani bi odlučivali na novom referendumu. Ipak, prema posljednjim rezultatima, 52,8 posto građana glasalo je protiv.

Island se zato neće vratiti za pregovarački stol s Bruxellesom. Nakon što su rezultati prihvaćeni, islandski dužnosnici potvrdili su da zemlja ostaje čvrsto posvećena Europskom gospodarskom prostoru, Schengenu i NATO-u. Drugim riječima, građani nisu glasali protiv Europe, nego protiv daljnje političke integracije. Island želi ostati snažno povezan s Europom, ali ne želi postati formalni dio Europske unije.

U tome i leži važnost ovog rezultata. Referendum je održan u trenutku kada se činilo da se geopolitička računica Europe drastično promijenila. Rusija ratuje protiv Ukrajine, Kina se sve više doživljava kao strateški konkurent, Arktik postaje jedno od ključnih područja budućeg geopolitičkog nadmetanja, a SAD sve češće dovodi u pitanje odnose koje je s europskim saveznicima gradio gotovo cijelo stoljeće. Za malu zemlju s manje od 400.000 stanovnika, bez vlastite vojske i smještenu usred sjevernog Atlantika, takva nepredvidivost nije tek apstraktna geopolitička rasprava. Moglo se očekivati da će upravo takve okolnosti Island približiti Europskoj uniji. No to se nije dogodilo.

Island je jedna od najbogatijih europskih zemalja. Desetljećima uspijeva spojiti ono što mnoge zemlje smatraju teško spojivim: duboku gospodarsku i sigurnosnu integraciju s Europom uz zadržavanje političke autonomije izvan Europske unije. Za malu otočnu državu to je dugo izgledalo kao gotovo idealna formula.

Kada je Island 2013. prekinuo pregovore s EU-om, Europa se borila s dužničkom krizom, SAD je pružao jasna sigurnosna jamstva, a Rusija i Kina prije svega su se smatrale važnim gospodarskim partnerima. Danas je svijet bitno drukčiji, ali rezultati referenduma pokazuju da velik dio Islanđana i dalje smatra da njihov postojeći model funkcionira dovoljno dobro.

 

Geopolitika nije bila dovoljna da promijeni islandski smjer

Posebno je zanimljivo što ni rastuće napetosti na Arktiku nisu promijenile takav stav. Islanđani su pomno pratili američke ambicije prema Grenlandu, teritoriju druge članice NATO-a, Danske. Ako Washington Grenland smatra područjem od ključne važnosti zbog njegova geografskog položaja i kontrole nad Arktikom, jasno je da ni strateški značaj Islanda nije mnogo manji. Tijekom Hladnog rata njegov je položaj omogućavao Zapadu da prati kretanje sovjetskih podmornica i nadzire pristup između Arktika i sjevernog Atlantika. Danas, kada strateška važnost te regije ponovno raste, moglo se očekivati da će Island zaključiti kako mu je potrebna dodatna politička zaštita Europske unije.

Ni Donald Trump ni Vladimir Putin očito nisu bili dovoljno veliki bauk da uvjere Islanđane da promijene svoju dugoročnu strategiju. Glasanje se može protumačiti i kao poruka da Trumpova politika, koliko god bila nepredvidiva, predstavlja prolaznu smetnju, a ne tektonsku geopolitičku promjenu. Istodobno, NATO ostaje glavni oslonac sigurnosti otoka, pa ni ruska prijetnja nije bila dovoljan razlog za dodatno približavanje Bruxellesu.

Ribarstvo je za Islanđane pitanje suvereniteta

No geopolitika vjerojatno nije bila ni najvažniji razlog za takav rezultat. Presudili su suverenitet, gospodarska autonomija i, prije svega, ribarstvo. Za Island ribarstvo nije samo gospodarska grana. Ono je dio nacionalnog identiteta i jedan od temelja gospodarstva. S udjelom od oko osam posto u BDP-u i približno 40 posto ukupnog izvoza, ribarska industrija ima važnost kakvu malo koja gospodarska djelatnost ima u drugim europskim državama.

U središtu tog pitanja nalazi se islandski isključivi gospodarski pojas, golemo morsko područje koje se proteže stotinama kilometara oko otoka i nad kojim Reykjavik čvrsto zadržava kontrolu. Približavanje Europskoj uniji zato za mnoge Islanđane nije bilo samo pitanje trgovine, nego i potencijalno pitanje kontrole nad najvažnijim nacionalnim resursom.

Bloomberg

Europska zajednička ribarstvena politika desetljećima je bila jedna od najosjetljivijih tema u odnosima Islanda i Bruxellesa. Postojala je bojazan da bi eventualno članstvo otvorilo prostor za veći utjecaj europskih flota i kapitala na islandske resurse. Osim toga, ribarska industrija uglavnom je u domaćim rukama, pa je strah od ulaska velikih europskih kompanija dodatno pojačao otpor prema integraciji. U zemlji koja je velik dio svoje suvremene povijesti gradila kroz borbu za kontrolu nad vlastitim vodama, ribarstvo se teško može promatrati kao obična gospodarska tema. Za Islanđane ono ostaje pitanje suvereniteta.

Island pokazuje gdje su granice privlačnosti Europske unije

I tu dolazimo do možda najvažnijeg zaključka referenduma za samu Europsku uniju. EU jednostavno nije bila dovoljno privlačna. Island već ima pristup velikom dijelu europskog tržišta, član je Europskog gospodarskog prostora i Schengena te već primjenjuje znatan dio europskih pravila. Njegovi građani mogu slobodno putovati, raditi i poslovati diljem Europe.

Članstvo bi svakako donijelo dodatne prednosti, uključujući potpuniji pristup europskom tržištu i mjesto za stolom za kojim se donose političke odluke. No za većinu Islanđana cijena koju bi za to trebalo platiti očito je bila previsoka. Prednosti članstva nisu bile dovoljne da prevagnu nad odricanjem od dijela političkog i gospodarskog suvereniteta te mogućim promjenama u ribarstvu, osobito za zemlju koja je već među najrazvijenijima na svijetu.

 

U tome se krije možda i najneugodnija lekcija za Bruxelles. Island je razvijenija zemlja od prosjeka Europske unije. Njegove institucije funkcioniraju, vladavina prava je stabilna, demokracija konsolidirana, a gospodarstvo prosperitetno. Islandu nisu potrebni europski fondovi za izgradnju osnovne infrastrukture. Ne treba mu ni europski recept za reformu pravosuđa, slobodne medije ili sustav utemeljen na zaslugama. Sve je to već postigao sam. Upravo zato članstvo u EU-u nije ponudilo dovoljno dodatne vrijednosti koja bi opravdala odricanje od dijela autonomije.

Za Bruxelles je mogući povratak Islanda za pregovarački stol imao i šire značenje. Nakon Brexita, rata u Ukrajini, energetske krize i unutarnjih podjela, Island bi predstavljao idealnu priču o uspješnom proširenju. Za razliku od većine kandidata, ne bi bilo potrebe za desetljećima reformi i izgradnje institucija. Island je već duboko integriran u europsko tržište pa bi njegov pristupni proces mogao biti znatno brži od procesa zemalja zapadnog Balkana, Ukrajine ili Moldavije. Postojala je i nada da bi uspješan islandski primjer mogao ponovno otvoriti ozbiljniju raspravu u Norveškoj i pokazati da i bogate, stabilne zemlje imaju razloga postati članice Europske unije. Referendum je tu nadu, barem zasad, ugasio.

To ne znači da je Europska unija izgubila privlačnost. Za zemlje zapadnog Balkana, Ukrajinu ili Moldaviju članstvo i dalje predstavlja kombinaciju gospodarskog razvoja, pristupa fondovima, institucionalne modernizacije i političke stabilnosti. No upravo je u tome ključna razlika. Ono što je za zemlje kandidatkinje obećanje budućnosti, za Island je već sadašnjost. Europska unija može pomoći zemljama da postanu bogatije, institucionalno stabilnije i bolje povezane s ostatkom kontinenta. Island je već bogat, stabilan i povezan.

Rezultat referenduma zato pokazuje granice europske privlačnosti. Islanđani nisu izabrali izolaciju. Ostaju u NATO-u, Schengenu i Europskom gospodarskom prostoru. Nastavit će trgovati s Europom i surađivati s njezinim državama. Ali neće postati članica Europske unije. U svijetu u kojem se geopolitičke okolnosti ubrzano mijenjaju, Island je zaključio da ne mora birati između punopravnog članstva i izolacije. Odlučio je ostati duboko integriran s Europom, a istodobno politički izvan EU-a.

Možda je upravo zato najveća lekcija za Bruxelles jednostavna: Europska unija i dalje ima mnogo toga ponuditi zemljama koje žele sustići Europu. No Island je pokazao da za one koji su je već sustigli članstvo samo po sebi više nije dovoljno snažan argument.

Komentar ne odražava nužno mišljenje uredništva Bloomberg Adrije i njezinih vlasnika.