.webp){kind=icon}
Iako se kreatori (ekonomskih) politika u moderno vrijeme često pozivaju na slobodu tržišta, definitivno ne bježe od državnog intervencionizma. Svježi primjer su nova, niža ograničenja bruto profitnih marži za trgovce naftnim derivatima u Sloveniji. Potrošači su očito na dobitku, barem kratkoročno. Međutim, za trgovce naftnim derivatima to donosi veće izazove kod pokrivanja operativnih troškova, manje investicija, skuplje zaduživanje, ali i manju vrijednost kompanije.
Dosadašnja zbivanja
Početkom rata u Ukrajini sve zemlje Adria regije ograničavale su poskupljenje naftnih derivata do kojeg je došlo skokom cijena nafte. Ali i u širem vremenskom kontekstu, Slovenija najčešće pribjegava politici reguliranja cijena naftnih derivata. Promatramo li petogodišnje razdoblje, od 2019. do 2023. godine, slovensko tržište je slobodno funkcioniralo samo od listopada 2020. do listopada 2021. godine, kada su i cijene sirove nafte bile na povijesno najnižima razinama. U Srbiji su prva ograničenja cijena uvedena tek sredinom veljače 2022. godine, s većim skokom cijena sirove nafte na svjetskim burzama, a prije toga su se cijene goriva slobodno formirale. U Hrvatskoj i BIH, regulacija cijena je uvedena nešto ranije u odnosu na Srbiju, u Hrvatskoj krajem 2021. godine, a u Bosni i Hercegovini od travnja iste godine.
Državne intervencije na bruto marže su, naravno, smanjile finalnu profitabilnost kompanija, odnosno one nisu imale prostora u ostalim troškovima anulirati efekt regulatornih mjera. Promatramo li Adria regiju (Slovenija, Srbija, Hrvatska i BiH), EBIT marže vodećih trgovaca derivatima su se zadnjih godina gotovo potpuno istopile, spustivši se s tri posto u 2021. godini na jedva pozitivnu vrijednost u 2022. godini. Pad marža je bio najizraženiji u Sloveniji, jer je nakon razdoblja njihovog kratkotrajnog oporavka 2021. godine, zahvaljujući tržišnom formiranju cijena, uslijedio oštar pad koji je kompanije poput Petrola i OMV-a (sada MOL&INA) vodio ostvarenju neto gubitka.
Stanje u regiji
Stabilizacijom cijena sirove nafte regulatorna politika država Adria regije polako je popustila 2023. godine, što je rezultiralo formiranjem maksimalnih marži od 0,1245 eura po litri u Hrvatskoj odnosno 0,1109 eura (13 RSD) po litri u Srbiji, a što je gotovo dvostruko više u odnosu na neka razdoblja tijekom 2022. godine. Samo se u Bosni i Hercegovini tijekom cijelog razdoblja regulacije cijena, odnosno od travnja 2021. godine, nije se mijenjala definirana marža od 0,1278 eura (0,25 KM), a i dalje je najviša u odnosu na ostale države regije.
U Sloveniji, najnovijom regulativom iz prosinca 2023. godine, nakon više od godinu dana, maksimalna marža na benzin od 0,0994 eura po litri, smanjena je na 0,0694 eura, odnosno s 0,0983 eura po litri za dizel, na 0,0683 eura po litri. Takvo smanjenje maksimalnih marži od 30 posto materijalan je udarac na poslovanje slovenskih kompanija, primarno Petrola kao tržišnog predvodnika.
Iz bruto marži koje trgovci ostvaruju prodajom naftnih derivata potrebno je pokriti operativne troškove koje čine plaće radnika, najma i/ili održavanja prodajne lokacije, troškova dopreme naftnih derivata od rafinerije do prodajne lokacije, troškova energije i dr. No, slovenskim kompanijama ja dodatan udarac činjenica da imaju veći teret operativnih troškova u odnosu na druge države regije. Uzmimo, primjerice, trošak plaća u industriji trgovine na malo (izuzev trgovine motornim vozilima); bruto plaća u maloprodaji u Sloveniji je tijekom razdoblja 2023. godine (dostupni podaci za prvih 11 mjeseci) bila 43,6 posto viša u odnosu na Hrvatsku i čak 157 posto viša nego u BiH i Srbiji. Dakle, s gotovo dvostruko manjom maržom u odnosu na susjedne zemlje regije, slovenski trgovci naftnim derivatima moraju pokriti pojedine troškovne stavke koje su 2,5 puta veće u odnosu na susjedne zemlje.
Posljedice regulatornih mjera
Takav rasplet događaja zasigurno će utjecati na profitabilnost kompanija, što bi moglo izazvati domino efekt. Naime, neke od kompanija u svojim ugovorima o kreditima imaju definirane aktivacijske klauzule vezane uz razinu profitabilnosti. Točnije, jedan od tih uvjeta definiranih ugovorom o kreditu kod Petrol grupe je omjer neto dug/EBITDA. Petrol je krajem 2022. godine – kao rezultat provođenja mjera regulacije marži i maksimalnih maloprodajnih cijena koje su osjetno narušile profitabilnost – bio prisiljen s bankama dogovoriti promjenu upravo te stavke kako bi ostao unutar ugovorenih parametara.
Takve su aktivnosti dodatni troškovi za kompaniju, a izlazak van ugovorenih parametara može rezultirati trenutnom aktivacijom naplate. Dodatno, poslovanje koje je strogo regulirano i uvjetovano stalnim promjenama te iste regulacije, povećava rizik poslovanja. Za veću izloženost riziku, banke i ulagači traže više kamate, što će stvoriti dodatne pritiske na profitabilnost poslovanja u toj industriji. Skuplje zaduživanje ovih kompanija, kao i u drugim industrijama, dovodi do otežanog razvoja, primjerice toga što se sve kao usluga može ponuditi potrošačima na benzinskim crpkama. U takvoj situaciji su, možemo slobodno reći, više pogođene male kompanije koje nemaju financijskih poluga za ulaganje u proširenje broja usluga koje se nude na benzinskim crpkama. Takav scenarij posljedično dovodi do veće konsolidacije tržišta, a na gubitku su krajnji potrošači.
Negativan utjecaj ograničavanja cijena u maloprodaji goriva na kompanije ogleda se i kroz kretanje povrata na investirani kapital (ROIC). Padom dobiti, ozbiljan pad imaju i povrati na uloženi kapital, čime se otvara pitanje adekvatnosti i isplativosti ulaganja u uvjetima kontroliranog tržišta. Prosječan ROIC promatranih kompanija Adria regije zabilježio je 2022. godine pad od gotovo 10,3 postotnih bodova (za oko 7 postotnih bodova u odnosu na 2020. godinu) i iznosio je 0,5 posto. Pritom valja istaknuti kako slovenske kompanije inače imaju niže povrate u odnosu na regionalne konkurente, što još jednom potvrđuje tezu o negativnom utjecaju regulacije cijena na poslovanje kompanija.
Kao ključno pitanje nameće se što će biti s investicijama u budućnosti, odnosno zašto bi neko ulagao novac u visokorizično poslovanje s povratima koje može ostvariti investicijom u niskorizične klase imovine. Koliko god se to činilo banalno, ovakve kompanije mogu tada radije investirati u državne obveznice nego u razvoj poslovanja, a opet na štetu potrošača.
