.webp){kind=icon}
Za sve vas koji pomno pratite bankovne krize u SAD-u i Europi i pitate se zašto se to ponovno događa, ima loša vijest: bez obzira kakvi zakoni bili doneseni ili regulativa osmišljena, takve će se krize ponavljati, i to ne tako rijetko.
Ima smisla pokušavati ograničiti ili spriječiti bankovne krize, pa su sistemske reforme u SAD-u i Europi prije više od desetljeća bile odgovarajuće. No to je sve što se može učiniti.
Dio razloga je u prirodi same regulacije. Što se više restrikcija nameće bankama, to neizbježno vodi do sve većeg financijskog posredovanja izvan okvira bankarskog sustava.
Promotrimo klasičan bankarski model u kojemu se likvidna pasiva koristi za financiranje relativno nelikvidne i teže procjenjive imovine kao što su korporativni krediti. Ova razlika između kvalitete imovine i pasive je razlog zbog kojega uopće trebamo banke, ali i ono što regulaciju čini tako složenom. Ako vrijednost imovine banke nije potpuno transparentna tržištu, neće biti ni regulatoru, pa onda ni štedišama.
Jedan od pristupa ovom izazovu je ograničiti banke na "sigurniju" imovinu i nametanje kapitalnih zahtjeva. To su dobre ideje, no one ne rješavaju problem. Za početak, ako su banke ograničene na sigurniju imovinu, to će ih učiniti manje profitabilnim u normalnim vremenima i približiti ih mogućoj nesolventnosti u trenucima nevolje.
S druge pak strane, napor da se banke usmjere prema sigurnijoj imovini premjestit će rizik u druge dijelove financijskog sektora. Rizik se može premjestiti u fondove na tržištu novca, davatelje komercijalnih kredita, fintech, osiguravateljske tvrtke i slično. Takve su institucije uobičajeno slabije regulirane od banaka.
Sve ovo nije samo hipotetski. U krizi 2008. godine nastali su veliki problemi baš s novčanim fondovima i osiguravateljskim tvrtkama.
Sada je opet trenutak iskušenja da se dodatno dižu kapitalni zahtjevi, primjerice na 40 posto. To će banke učiniti sigurnijima, no ne nužno i čitav financijski sustav.
Da bude sasvim jasno, ovo nije argument protiv regulacije. Bit je u tome da je regulacija privremeno, a ne trajno rješenje. To je stalna igra pokušaja i promašaja. To je defekt osoben svim vrstama regulacije. Naime, uvijek se definicija rizične imovine ili portfelja gleda u odnosu na ono što se već dogodilo.
Primjerice, tijekom krize 2008. godine došlo je do prevelike koncentracije financijskih izvedenica kod financijsko-osiguravateljskog diva AIG koji je trebalo spašavati. Zaključak je bio da su vladine obveznice sigurno utočište naspram izvedenica.
Kod banke Silicon Valley slučaj je obrnut. Njezin portfelj nije bio dovoljno osiguran izvedenicama i kamatnim swapovima. Ta je banka trebala više takvih proizvoda.
Bloomberg
Lako je reći: "Napravit ćemo regulaciju kako se ovo više ne bi ponovilo". No to neće spriječiti nove vrste pogrešaka.
Također, postoji i fenomen lagano rastućeg moralnog hazarda. Krize često završavaju spašavanjem, što onda kasnije smanjuje neke od kočnica za ulaženje u rizik.
Najveći problem, ipak, možda je to što u zdravome gospodarstvu financijski sektor ima tendenciju rasta. Veličina financijskog sektora postaje sve robusnija u odnosu na bruto domaći proizvod i kako taj sektor raste pitanje je može li cijeli biti obuhvaćen ograničenim dostupnim izvorima u slučaju potrebe spašavanja. Može li sve biti tako pozorno pod nadzorom i postoji li doista dovoljno velika količina sigurne imovine, kao što su kratkoročni trezorski zapisi, za pokrivanje rizika?
Prije ili kasnije, odgovor na ova pitanja je da ne može.
Zbog toga na pitanje kada bi se trebalo pripremiti za iduću financijsku krizu odgovor je – odmah.
