Građani u Hrvatskoj žele proizvoditi energiju zajedno sa susjedima i spremni su ulagati u obnovljive izvore, pokazuje novo istraživanje, no razvoj energetskih zajednica i dalje zapinje na administraciji, nejasnim pravilima i modelu dijeljenja energije koji još nije zaživio u praksi.
Na Cresu postoji vrlo konkretna ideja. Solarni paneli na dječjem vrtiću mogli bi proizvoditi struju ljeti, kada je vrtiću treba manje, a višak bi se mogao preusmjeriti prema crpljenju vode iz Vranskog jezera, upravo u razdoblju kada ta potreba raste. Struja bi se proizvodila ondje gdje postoji krov, a koristila ondje gdje lokalnom sustavu najviše treba.
Međutim, u praksi priča ide puno sporije.
Energetska zadruga Apsyrtides, koja djeluje na području Cresa i Malog Lošinja, osnovana je još 2021. godine. U nekoliko tjedana prikupila je oko 100 tisuća eura za projekt solarne elektrane i okupila gotovo 70 članova, uključujući građane, pravne osobe i lokalnu samoupravu. No i dalje se bori s dokumentacijom, očitovanjima i pitanjem plasmana proizvedene energije.
Slična je situacija i u Rijeci, gdje Energetska zajednica Sjevernog Jadrana već ima 30-ak članova i 240 kW instalirane solarne energije, ali čeka da dijeljenje energije zaživi u praksi.
Cres i Rijeka pokazuju isti problem. Lokalne inicijative postoje, građani su se već okupili oko njih, ali bez funkcionalnog modela dijeljenja energije teško mogu prerasti u širu praksu.
Novo istraživanje o energiji i energetskim zajednicama, provedeno u siječnju 2026. na reprezentativnom uzorku od 800 građana Hrvatske, pokazuje da 71,3 posto ispitanika želi sudjelovati u inicijativi građanske energije u kojoj bi sa susjedima proizvodili struju iz zajedničkog postrojenja na krovu ili zemljištu, pod uvjetom da je model administrativno jednostavan.
Zelena energetska zadruga
Spremnost ne ostaje samo na načelnoj podršci. Prema istraživanju, 60,3 posto građana bilo bi spremno investirati i biti dio zajednice koja gradi obnovljive elektrane, primjerice solarne elektrane u njihovu gradu, ako bi zauzvrat ostvarili dio zarade od prodaje energije ili izravnu uštedu na računu za struju.
Energetske zajednice u Hrvatskoj, barem prema ovim podacima, ne zapinju zato što građani ne žele sudjelovati. Zapinju zato što im još nedostaje jednostavan, siguran i isplativ model.
Građane najviše zanima računica
Među onima koji bi sudjelovali u energetskoj zajednici, 52,5 posto kao glavni razlog navodi moguću ekonomsku dobit i uštedu, dok 26,6 posto ističe veću energetsku neovisnost. Ekološki razlozi i klimatske promjene glavni su motiv za 14,2 posto ispitanika, a želja za sudjelovanjem u zajedničkim inicijativama za 6,8 posto.
To ne znači da okolišna dimenzija nije važna, nego da građani od energetskih zajednica očekuju vrlo konkretne koristi. Manji račun, manje izloženosti rastu cijena i model u kojem ne moraju sami prolaziti kroz komplicirane procedure.
Zato je važan i podatak da 53,7 posto ispitanika kao glavni uvjet za uključivanje izdvaja sigurnost i isplativost ulaganja. Građani žele znati koliko ulažu, što time dobivaju i koliko je projekt pouzdan. Interes postoji, ali ne bez uvjeta.
Zato podatak da 71,3 posto građana želi proizvoditi energiju sa susjedima dolazi s važnim uvjetom. Model mora biti jednostavan. Ako sudjelovanje znači previše papirologije, nejasnu računicu i pravila u kojima se teško snaći, početni interes lako može oslabjeti.
Zelena energetska zadruga
Zakon postoji, ali praksa kasni
Energetske zajednice u Hrvatskoj nisu nova ideja. Europski okvir već godinama prepoznaje pravo građana da se udružuju, proizvode, dijele i koriste energiju iz obnovljivih izvora. Hrvatska je taj okvir unijela u zakonodavstvo, ali provedba još nije dovoljno funkcionalna.
Publikacija "Zajedno za puni pogon", koju potpisuju Vedran Horvat iz Instituta za političku ekologiju i Sandra Vlašić iz Terra Huba, navodi da su u Hrvatskoj od donošenja relevantne regulative registrirane svega tri energetske zajednice. I one, prema autorima, ne mogu raditi u punom smislu jer dijeljenje energije među članovima još nije komercijalno omogućeno na način koji bi model učinio široko primjenjivim.
Od 1. travnja 2026. započela je faza testiranja dijeljenja energije s tri energetske zajednice, no tek treba vidjeti hoće li pilotiranje prerasti u model koji mogu koristiti i drugi. Upravo je dijeljenje energije trenutačno glavno usko grlo, posebno u višestambenim zgradama.
To je važna razlika. Hrvatska ima sve više kućanstava sa solarnim elektranama, no energetske zajednice nisu samo priča o pojedinačnom krovu. Njihov smisao je povezivanje više korisnika, zgrada, javnih ustanova, obrta, lokalnih poduzeća i gradova u sustav u kojem se lokalno proizvedena energija može lokalno i koristiti.
Bez toga se cijela ideja svodi na niz pojedinačnih investicija, a ne na zajednicu.
Najveća prepreka nisu građani, nego institucije
Građani u istraživanju jasno prepoznaju gdje vide problem. Kao najveći nedostatak u osnivanju i održivosti energetskih zajednica, 42,2 posto ispitanika navodi nevoljkost, neznanje i nerazumijevanje države, javnih poduzeća i agencija u energetskom sektoru. Slijede potreba za značajnim početnim financijskim sredstvima, koju izdvaja 38,6 posto ispitanika, te komplicirana i zahtjevna administrativna procedura, koju navodi 36,7 posto.
Istodobno, 64,9 posto građana smatra da se bez države i HEP-a neće dogoditi ništa. Još 58,1 posto smatra da gradovi i općine mogu napraviti puno više u području građanske energije i tako povećati vlastitu otpornost.
Zelena energetska zadruga
To je jedan od važnijih signala istraživanja. Građani ne očekuju nužno da država sve financira niti da lokalne zajednice same iznesu cijelu tranziciju. No očekuju da im institucije ne stoje na putu. Očekuju pravila koja se mogu razumjeti, postupke koji ne traju beskonačno, tehničku podršku i model u kojem se zna tko je za što odgovoran.
Trenutačno se energetske zajednice nalaze između načelne podrške i praktične blokade. Zakonski su prepoznate, ali sustav dijeljenja energije još nije dovoljno jasno standardiziran.
Rijeka i Cres na čekanju, Križevci kao primjer da se može
Energetska zajednica Sjevernog Jadrana u Rijeci pokazuje koliko se brzo potencijal može pretvoriti u čekanje. Ima članove, instaliranu solarnu energiju, softver i interes lokalnih aktera. No broj članova ne želi povećavati dok dijeljenje energije ne bude omogućeno.
U toj priči važan je i komunalni aspekt. Energetske zajednice ne bi morale služiti samo za smanjenje računa građana, nego i za jačanje lokalne infrastrukture. Višak energije s krovova mogao bi se koristiti za javni prijevoz, punionice, vodoprivredu ili druge gradske sustave.
Križevci se u publikaciji pojavljuju kao jedan od rijetkih domaćih primjera koji pokazuje kako lokalna zajednica može otvoriti prostor građanskoj energiji. Projekti Križevačkih sunčanih krovova, pokrenuti kroz suradnju Zelene energetske zadruge i Grada Križevaca, još su 2018. i 2019. pokazali da se građanski novac može mobilizirati za solarne elektrane na javnim zgradama. Kasnije je osnovan KLIK, lokalna energetska zadruga koja danas vodi Energetsko-klimatski ured Grada Križevaca.
Zelena energetska zadruga
Takvi primjeri pokazuju da građanska energija ne mora ostati na razini koncepta. No pokazuju i da uspjeh ovisi o lokalnoj političkoj volji, tehničkoj podršci, povjerenju, jasnom modelu i ljudima koji će građanima objasniti kako se mogu uključiti.
Potencijal je veći od nekoliko solarnih krovova
Više od polovice ispitanika očekuje da će se za 20 godina u Hrvatskoj između 10 i 25 posto električne energije proizvoditi kroz energetske zajednice i slične projekte građanske energije. Još 21,6 posto očekuje da će taj udio biti veći od 25 posto.
Ta očekivanja možda zvuče ambiciozno, ali pokazuju da građani energetske zajednice ne vide kao marginalni dodatak sustavu. U zemlji u kojoj su energetske krize, cijene struje i ovisnost o uvozu energije posljednjih godina postale vrlo konkretne teme, lokalna proizvodnja više ne zvuči kao niša za entuzijaste.
No za prelazak iz interesa u praksu bit će potrebno više od dobrih primjera. Istraživanje pokazuje da 57,2 posto građana smatra da je za rast energetskih zajednica potrebno omogućiti financijsku podršku, 48,3 posto ističe edukacije i centre podrške, 39,3 posto tehničku podršku, a 28,3 posto omogućavanje dijeljenja energije među članovima.
Građani, dakle, ne traže samo subvencije. Traže informacije, podršku, pravila koja vrijede za sve i sustav u kojem se zajednička proizvodnja energije ne tretira kao iznimka.
Hrvatska nema problem s interesom
Energetske zajednice često zvuče kao tema za uzak krug ljudi koji se već dobro snalaze u energetici. No novo istraživanje pokazuje da bi, uz jednostavan i ekonomski razumljiv model, većina građana barem razmotrila sudjelovanje.
Zato se glavno pitanje više ne može svesti na to žele li građani proizvoditi i dijeliti energiju. Prema podacima, žele. Pitanje je hoće li im sustav to omogućiti prije nego što interes oslabi, lokalne inicijative izgube energiju, a administrativni postupci pojedu povjerenje.
U Hrvatskoj takvih početaka već ima. Ono što još nedostaje jest model u kojem se energija može jednostavno dijeliti, ulaganje jasno isplatiti, a građani sudjelovati bez probijanja kroz administraciju.
.webp){kind=icon}
