Nekoliko dana nakon što je Luiz Inácio Lula da Silva izašao iz predsjedničke palače u Brasíliji, Mohamed El-Erian, tadašnji izvršni direktor moćne trgovine obveznicama Pimco, objavio je u suštini ljubavno pismo Luli. Bio je siječanj 2011., svijet je bio usred velikog trgovinskog procvata, brazilsko gospodarstvo je bilježilo veliki rast, a Pimco je, zajedno s mnoštvom drugih investitora, upravo zaradio bogatstvo ulažući u obveznice te zemlje.
Lulin stil upravljanja pokazao se toliko uspješnim, rekao je El-Erian u kolumni za Bloomberg Opinion, da je mogao utjecati na političke vođe diljem svijeta, dopuštajući "stotinama milijuna ljudi" da imaju koristi od njegova predsjedništva. "Generacije Brazilaca svojeg će popularnog predsjednika pamtiti po tome što je premašio čak i najoptimističnija očekivanja o tome što bi Brazil mogao postići", napisao je.
Bio je to vrhunac Lule kao kultne figure. Sljedeće desetljeće zadavat će udarac za udarcem njegovoj reputaciji: njegov nasljednik kojeg je sam odabrao bio je opozvan, ekonomija se potopila, siromaštvo je poraslo, a korupcijski skandal potresao je zemlju, te ga je na kraju koštao zatvora u kojem je proveo 580 dana.
Sada, kada je ljevičarski vođa sve bliže ostvarivanju zapanjujućeg političkog povratka, u gotovo svim anketama vodi ispred sadašnjeg predsjednika, vatrenog nacionalista Jaira Bolsonara. Prije prvog kruga glasovanja 2. listopada, investitori su podijeljeni u dva tabora: domaći koji ga preziru i stranci koji pozdravljaju njegov povratak.
To je zanimljiva dihotomija. Stranci, od kojih su se mnogi, poput El-Eriana, obogatili na brazilskim tržištima baš kad je tih 2000-ih počeo uspon, odlučuju se kolektivno prisjetiti tih uspješnih dana i dvoznamenkastih prinosa na dionice i obveznice koji su im se iz godine u godinu slijevali na njihove račune. (Nedavno kontaktiran putem e-pošte, El-Erian je rekao da će se Lula suočiti s brojnim izazovima koji će mu biti prepreka u ponavljanju izbornog uspjeha u vrijeme kada globalna ekonomska situacija i nije tako povoljna.) Lokalno stanovništvo, koje je bilo prisiljeno živjeti u zemlji tijekom mračnih godina koje su uslijedile, sada već mutno pamte sliku Lule kao osuđenika u prugastoj majici s kojom se mahalo na prosvjedima. Oboje je istinito. Lula je doista bio zaštitno lice brazilskog i latinoameričkog procvata, ali i lice njegove propasti u ovom stoljeću.
"Stranci Lula zasigurno vole više nego domaći", kaže Bruno Pandolfi, osnivački partner u SPX Capitalu, koji nadzire više od 80 milijardi reala (15 milijardi eura) imovine. Bilo koji od brazilskih trgovaca uključenih u financijsku scenu u New Yorku i Londonu, gdje Pandolfi sada živi, to mogu potvrditi.
Podaci, iako nisu opsežni, također to potvrđuju: offshore ulagači ove su godine do 12. rujna brazilskim dionicama dodali oko 70 milijardi reala, isključujući priljeve od dioničkih ponuda, prema burzovnim podacima koje je prikupio Bloomberg. To je pomoglo nadoknaditi veliku prodaju od Brazilaca. Domaći dionički fondovi zabilježili su odljeve od 55 milijardi reala u prvih osam mjeseci ove godine.
Postoji drugo, jednako važno objašnjenje za ovo odstupanje: ESG. Kako ulaganja koja u obzir uzimaju okolišne, društvene i upravne čimbenike postaju sve popularnija, čineći sve veći udio u portfelju upravitelja novcem, Brazil je pomalo izostavljen. To je dijelom zato što Bolsonarovi vatreni komentari o gorućim temama savjesnim ulagačima otežavaju iole se približiti toj zemlji. Tijekom proteklih nekoliko godina, bivši vojni kapetan ismijavao je žrtve pandemije COVID-19, pretvarajući se da ima problema s disanjem, žalio se što ima kćer, a ne samo sinove, bunio se protiv migracije "određenih vrsta ljudi" i Brazilce pozvao na korištenje bogomdanog bogatstva za dobrobit svojeg stanovništva u pokušaju otvaranja amazonske prašume za rudare.
"Bolsonaro tjera strance", kaže Bruno Coutinho, suosnivač i izvršni direktor Mar Asset Managementa sa sjedištem u Rio de Janeiru. "Lula je suprotnost."
Coutinho smatra kako je Lulin plan u slučaju pobjede na izborima sljedeći: kupiti likvidne dionice s velikom kapitalizacijom koje će privući velik dio stranog novca koji će se onda slijevati na tržište, te potrošačke dionice koje bi od nastojanja njegove administracije u povećanju potrošnje kućanstava trebale imati koristi. Emy Shayo, strateg za kapital u JPMorgan Chase & Co., to vidi otprilike na isti način. Ona trgovce na malo, posebno trgovce mješovitom robom koji opskrbljuju Brazilce s nižim primanjima, stavlja visoko na popis svojih preporuka za Lulu ako pobijedi.
Pedro Jobim, glavni ekonomist hedge fonda Legacy Capital Gestora de recursos, kaže kako bi se srednjoročni izgledi za rast zemlje pod Lulom znatno pogoršali. Smatra da bi Lula brazilsku razvojnu banku, nekoć jednu od najvećih na svijetu, pokušao ponovno pretvoriti u moćnu instituciju, što bi u krhkim vladinim financijama moglo izazvati pustoš.
Brazilska reformska agenda, koja je pod Bolsonarom uključivala reviziju mirovina, smanjenje državnih plaća i ostale poteze osmišljene da gospodarstvo učine konkurentnijim, također bi se zaustavila.
"Njegova je agenda suprotna reformskoj agendi koja se trenutno provodi", kaže Jobim.
Dok se Brazil sprema za svoje možda najkonzekventnije predsjedničke izbore posljednjih godina – izbore koji će odrediti ulogu države u gospodarstvu nakon izlaska iz pandemije i koji bi mogli odrediti sudbinu Amazone – podjela među ulagačima odražava širu političku polarizaciju cijele zemlje. Lula, koji ima jasnu, ako ne i nepremostivu prednost u anketama, dobiva veliku potporu siromašnijih građana koji se sjećaju godina procvata. Bolsonaro je puno popularniji među brazilskom višom klasom, uključujući uglavnom bijelce koji čine jezgru investitorske zajednice u zemlji.
Naravno, ne vole svi Bolsonara. Mnogi ne vole ni jednog ni drugog. Jedan od investitora u Rio de Janeiru rekao je ovo: "Svaki put kad Lula govori, razmišljam o tome da glasujem za Bolsonara. Svaki put kad Bolsonaro otvori usta, razmišljam o glasovanju za Lulu."
No čak i oni koje najviše uznemirava mogućnost da Lula postane predsjednik znaju kako bi moglo biti glupo kladiti se protiv njega. Stranci ga vide drugačije, a njihov je novac, a ne onaj domaćih, taj koji određuje smjer tržišta. Stoga, smatraju domaći, bolje je samo djelovati u trenutku.