Zakon o obnovi prirode podijelio europsku politiku

Na svom putu od Francuske prema Nizozemskoj rijeka Meuse prolazi kroz istočnu belgijsku regiju Limburg, gdje se može vidjeti teška mašinerija kako bučno izvlači 900 tona šljunka na sat.

Šljunak iz nekadašnjeg riječnog korita onda putuje po gumenoj traci oko kilometar i pol, gdje se istovaruje kako bi se onda transportirao u tvornice za proizvodnju cementa i drugih materijala u jednom od najbogatijih dijelova Europe.

Pogon za vađenje šljunka u Limburgu nije djelić industrijalizacije, već središte najvećeg projekta obnove prirode u Europi koji bi mogao potaknuti i druge slične primjere. Dio 30-godišnjeg plana je da se 60 kilometara rijeke Meuse vrati u prirodno stanje, a projekt obnove prirode na 2000 hektara, što je otprilike dvije trećine veličine prostora Bruxellesa, već je 80 posto dovršen, navodi koordinatorica riječnog parka doline rijeke Meuse Katrien Schaerlaekens.

Obnova tog dijela prirode može poslužiti kao model za nešto što Europska unija (EU) nastoji postići kroz Zeleni plan, odnosno usvajanjem novog i kontroverznog zakona kojemu je cilj da se barem 20 posto kopna i mora vrati u prvobitno stanje.

Zakon o obnovi prirode postao je predmet sukoba klimatskih aktivista i njegovih kritičara.

Europski zastupnici o zakonu su glasovali u srijedu, a odluka je bila vrlo tijesna. Za prijedlog Europske komisije (EK) glasovalo je 336 zastupnika, dok je 300 bilo protiv, a 13 suzdržano.

Protivnici zakona, što uključuje i Europsku pučku stranku koja je najveća grupacija u Europskom parlamentu, tvrde da zakon prijeti sigurnosti hrane i može podbosti inflaciju. Zagovornici ističu da klimatski problemi već to čine.

"Ponekad se osjećam kao Yeats 1919. godine koji je rekao da se centar ne može održati. Ako desni centar krene prema klimatskom skepticizmu, bit ćemo u nevolji", kaže potpredsjednik Europske komisije (EK) i povjerenik za klimatska pitanja Frans Timmermans aludirajući na pjesmu Williama Butlera Yeatsa Drugi dolazak (The Second Coming).

Bloomberg

Kako se približavaju europski izbori iduće godine, nastala je bojazan da će političke podjele oko obnove prirode urušiti jedan od stupova Zelenog plana na kontinentu koji je ispred ostalih u politici protiv klimatskih promjena.

Zeleni se plan sada fokusira i na jedno od najtežih i politički najosjetljivijih područja, a to je poljoprivreda. Rješenja zakona o obnovi prirode o uporabi zemljišta naišla su na snažan otpor poljoprivrednika, koji su dosta jak lobi u EU-u.

Belgija je mikrokozmos tih podjela. Ima snažne poljoprivredne interese koji su desetljećima uspijevali imati utjecaj na političke čelnike, a ponekad ih i potkopati. Gotovo polovica Flandrije poljoprivredno je zemljište, otprilike kao i ostatak EU-a.

Protivnici zakona navode da snažna kompeticija za zemljište nemogućim čini primijeniti to što EK želi. Također kažu da je nejasno odakle će doći novac da se poljoprivrednike kompenzira za gubitak zemljišta.

U Flandriji hektar poljoprivrednog zemljišta košta više od 60 tisuća eura, a oko 170 tisuća hektara, ili četvrtina ukupne površine, bilo bi izgubljeno obnovom prirode, kaže Lode Ceyssens koji je predsjedatelj regionalne poljoprivredne lobističke skupine Boerenbond. Tamošnji farmeri, kao i oni u Nizozemskoj, još osjećaju posljedice EU-ove regulative o dušiku otprije 30 godina.

Nova će pravila samo dodati troškove i stvoriti još veću krizu u Flandriji, kaže Ceyssens.

Aktivisti za zaštitu prirode, poput WWF-a, nazivaju brojke koje poljoprivrednici i političari na desnom spektru podastiru mitovima i zastrašivanjem.

EK je pokušao uvjeriti poljoprivrednike da će im promjene zapravo pomoći u boljoj prilagodbi na klimatske promjene te da će obnovljeni prirodni okoliš pogodovati pčelama i drugim insektima oprašivačima koji su ključni i za poljoprivrednu proizvodnju.

Bloomberg

Zagovornici promjene ukazuju na dolinu rijeke Meuse kao primjer da je moguće da poljoprivrednici, teška industrija i borci za zaštitu okoliša rade zajedno bez gubljenja profita iz vida.

Kada su početkom 1990-ih nova rigoroznija pravila u Belgiji nagovijestila kraj industrije vađenja šljunka, privatna je tvrtka sklopila ugovore s lokalnim vlastima da će rijeku Meuse vratiti u stanje kakvo je bilo prije industrijske revolucije.

Političari su vjerojatno potaknuti na akciju kada su vidjeli veliku štetu koju su izazvale poplave 1993. i 1995. godine, navodi Schaerlaekens.

Recept je jednostavan. Tvrtka za vađenje šljunka ili kupi zemlju od seljaka uz rijeku za cijenu iznad tržišne ili im ponudi zemljišta malo dalje od obale. Tada vadi šljunak na razdoblje do 20 godina i onda poravna obalu te je ponovno prepusti prirodi.

Rezultat je da se ponovno čuje pjev ptica, raste cvijeće duž obale, a konji i goveda ponovno se kreću područjem.
Ne treba ni spominjati profit za vađenje milijuna tona šljunka i pijeska.

Iako je godišnja proizvodnja pala s devet milijuna tona 1990-ih na 1,5 milijuna tona sada, direktor nalazišta šljunka Frank Liebens kaže da je zadovoljan razvojem situacije.

"Uvjeren sam da je takav način vraćanja u ranije stanje jedini put. Do 1990-ih nismo bili prijatelji s ljudima koji su htjeli vratiti prirodu. Sada smo prijatelji i najtvrdokornijim 'zelenima'", pojašnjava Liebens.

Istina je da može biti teško drugdje u EU-u replicirati faktore koji su se u ovom slučaju poklopili – luksuz dugog vremenskog okvira, političare spremne potpisati ugovor i industriju pogodnu za obnovu prirode.

Gorljivost debate navela je Timmermansa da kaže kako se klimatska politika pretvara u kulturološke ratove.

"Bez obnove prirode gotovo je nemoguće postići klimatske ciljeve", smatra Timmermans.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar