Europa ima ambiciozan cilj. Postati konkurenta SAD-u na polju IT inovacija. Vodeći se idejom Europske unije o osnivanju europskih "silicijskih dolina" odnosno regionalnih čvorišta koji će kreirati ekosustave za razvoj i poticanje inovacija i start-up-ova kao pokretača europskog gospodarstva, održan je sastanak ministara gospodarstva, financija i obrazovanja i start-up ambasadora među kojima je najpoznatije ime, Peter Vesterbacka, koji stoji iza jedne od najuspješnijih igara u svijetu, Angry Birds.
Vesterbacka je nakon posjeta Bugarskoj dva dana boravio u Zagrebu, a unatoč tome što su njegov posjet i razgovori bili zatvoren za javnost, uspjeli smo ga dovesti u zagrebački studio Bloomberg Adrije.
Neupadljiv i nenametljiv čovjek srednjih godina obučen od glave do pete u crvenu sportsku odjeću ne odaje dojam osobe koja je stekla bogatstvo gradeći start up zajednicu na sjeveru Europe. Nastup, s druge strane, odaje sasvim drugačiji dojam.
Svi ključni igrači tech scene unatrag dvadesetak godina barem su jednom bili u društvu Vesterbacka. Primjeri njihovog, ali i vlastitog uspjeha do najsitnijeg detalja pohranjeni su u memoriji čovjeka koji je na noge digao u jednom trenutku najbrže rastući potrošački brend u svijetu. Te primjere danas "propovjeda" diljem svijeta. Odmah nas je zanimalo kako u sredini koja nema osobito razvijene temelje razviti prosperitetnu startup zajednicu?
Možete reći da sam tu kako bih pomogao u razgovorima s političarima, ali fokus mi je bio govor studentima na Zagrebačkom sveučilištu. Oni su najvažniji jer im ne može pomoći nitko osim njih samih. Koga je briga kakvo obrazovanje imaš ako s njime ne možeš ništa napraviti. Zato je bitan poduzetnički stav i to je ono što potičem. Studentima na Aalto sveučilištu u Finskoj održao sam govor 2007. godine. Malo o svom poduzetničkom putu, ali i o počecima HP-a, Willu i Daveu i onome što je krenulo iz garaže davne 1939. godine. Oni su bili sjajni poduzetnici. Nisu samo pokrenuli HP nego i cijelu Silicijsku dolinu. Sličnu su priču imali Larry i Sergej. Susreli su se na Stanfordu i otišli u garažu te je nastao Google. Danas smo svi pod utjecajem onoga što je nastajalo u tim garažama. Tada sam studente pitao koliko vas želi pokrenuti neki svoj posao. Samo je troje ljudi podiglo ruku. Svi žele raditi u nekoj sigurnoj tvrtki ili za državu. Svi žele zadržati status quo.
Peter Vesterbacka i Marko Perožić u zagrebačkom studiju Bloomberg Adrije | Bloomberg Adria
No, mnogi koji započnu nešto ne uspiju.
To je normalno. Kao kad učimo hodati. Nije da jednoga dana počenemo savršeno hodati. Tome prethodi puno padova.
Da, ali tu su roditelji koji nam pomažu, tko bi trebao imati njihovu ulogu na poduzetničkom putu?
To je dobra analogija, ali tu pandan nije država nego mentori, uspješni poduzetnici. Imate nekoliko jednoroga poput Rimca. Jedan od razloga što je mnogo mladih Finaca htjelo raditi za "provjerene" kompanije je taj što nisu imali previše uzora. Zato smo u Finskoj krenuli s projektom SLUSH. To je hub. Okuplja 15.000 ljudi iz cijelog svijeta. Prošle smo godine tamo imali 3 bilijuna u venture kapitalu. Zašto? Zato što su tamo najbolji startupi. Zašto? Jer je tamo novac? A sve zbog toga što smo stavili mlade ljude da upravljaju svime time. Kada sam nedavno opet na Aaltu postavio isto pitanje, u zrak su se podigle gotovo sve ruke.
Možda se vlade moraju maknuti, ali ipak je potrebno postaviti osnovna pravila. Koja?
Apsolutno, moramo ukloniti nepotrebnu regulaciju. Sve je u ljudima i njihovom mindsetu. Mora se olakšati da talenti dođu u sredinu u kojoj se želi nešto pokrenuti.
No, Europa hiperregulacijom radi upravo suprotno.
Ne svugdje. Male zemlje mogu imati velike ambicije. To je jasno ako gledate najbolje zemlje po pitanju startup zajednice, a to su Švedska, Finska i Estonija. Imamo najveći broj startupova po glavi stanovnika, i investiranog VC kapitala. To smo postigli programom SLUSH i to je ono što moramo napraviti u čitavoj Europi. Vlade dolaze i odlaze, a mladi ljudi ostaju i to je ta promjena koju moramo napraviti.
Koja je komparativna prednost ove regije?
Treba gledati Europu kao cjelinu. Svi žele biti Europljani. Tu je mnogo vrijednosti koje mnogi cijene. Znate onu Liberté, égalité, fraternité. Imamo sjajna sveučilišta diljem Europe, ali ne pomažemo studentima da postanu poduzetni.
Dakle poanta je promijeniti stanje svijesti?
Da. Na nama starijima je da uklonimo prepreke, a onda omogućimo mladima da preuzmu i nastave. Vlade moraju osnaživati. Na sjeveru Europe smo dokazali da je to moguće napraviti, a uvjeren sam da je to moguće i ovdje.
Da čujemo više o tom stanju uma. Što je s vašom pričom. Koliko ste neuspjeha imali putem?
Jako puno. Kada gledate početak Rovia, on se odvio u trenutku kada je Nokia izašla s prvim smartphoneom, a ono što znamo je da kada imate neku novu tehnologiju, trebaju vam igre za to. Jednom prilikom su trojica studenata iz Finske došli k meni s pitanjem što da rade? Rekao sam im: radite ono što najviše volite. Pokrenite kompaniju i radite na stvaranju igara. Tako je nastao Rovio. Idućih 6 godina napravili su 51 igru. Tada, 11. prosinca 2009. su izdali Angry birds. Počelo je kao studentski projekt, a onda je Angry Birds postao najbrže rastući potrošački brand na svijetu. Nije loše za studentski projekt.
Kako ih nije obeshrabrilo što 51 igra prije toga nije imala uspjeh?
Neke od njih su bile relativno uspješne i to ih je držalo kroz vrijeme. Može se reći kako je malo i u tajmingu. Znate ono zlatno pravilo VC-a. Prerano, prerano, prekasno… Poanta je biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mnoge uspješne kompanije su krenule 2003. godine. U Švedskoj je tada krenula kompanija koja je izdala Candy Crush, a tu je Supercell koji je postao prvi decacorn u Europi. Mislim da je do toga tošlo učeći u hodu. Odustati ne treba nikada, ali potrebno je znati navigirati.
Kažete da je obrazovanje izrazito važno, ali kada slušamo priče o nekima od najpoznatijih i najuspješnijih poduzetnika na svijetu, često su u pitanju ljudi koji su odustali od fakulteta. Koliko je onda zapravo važno formalno obrazovanje?
Da. Postoji obrazovanje i obrazovanje. Obrazovni sustav ne isporučuje ljude koji mogu rješavati probleme u stvarnom svijetu. Obrazovni sustav uči te što da radiš i kako da to radiš. Ali u budućnosti nema poslova koji će ti dati te parametre. Poanta je da ljude učimo da uvijek propituju. Da pitaju zašto. Da preispituju autoritete. Stalno je potrebno pitati zašto? CEO neke kompanije treba očekivati od zaposlenika da mu se suprotstave i da mu kažu "ako misliš da nešto treba napraviti, zašto ti to ne napraviš?" Ne da se ljudima zapovijeda, nego objasni zašto trebaš stručnost i znanje svog zaposlenika u određenom trenutku.
-- Čitav razgovor pogledajte u priloženom videu.
.webp){kind=icon}
