Dana 10. rujna, brod je pristao u njemačku luku Hamburg noseći malo poznato gorivo koje se prodaje kao potencijalni čisti odgovor na europske energetske probleme: plavi amonijak. Napravljen od vodika, može se spaljivati bez stvaranja ikakvih emisija ugljičnog dioksida koji zagrijava planet, a prednost mu je što se lakše pevozi.
Prvi europski testni teret namijenjen je najvećem proizvođaču bakra na kontinentu, Aurubisu, prema ugovoru s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) potpisanom samo tri tjedna nakon što je ruska invazija na Ukrajinu preokrenula globalna energetska tržišta. Druga pošiljka otputovat će za nekoliko tjedana, rekla je prošli tjedan Mariam Al-Mheiri, ministrica klimatskih promjena i okoliša Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Bude li sve po planu, plavi bi amonijak europskim državama željnim odvikavanja od ruskog plina mogao ponuditi rješenje bez odricanja od ciljeva u borbi protiv klimatskih promjena. Također, to bi moglo navijestiti novu eru za arapske zemlje Perzijskog zaljeva, koje se bore za dominaciju novonastalim, ali brzorastućim tržištem za "goriva budućnosti", dok se svijet udaljava od bezgraničnog spaljivanja nafte i plina.
Dosad je plavi amonijak isporučen samo u malim količinama u nekolicinu zemalja, uključujući Njemačku, Južnu Koreju i Japan, a gotovo je sva količina stigla s Bliskog istoka bogatog naftom i plinom. No kad je njemački kancelar Olaf Scholz prošli vikend posjetio regiju kako bi osigurao veće opskrbe plinom, razgovarao je i o budućim opskrbama vodikom i amonijakom kao dijelu šire njemačke tranzicije prema čišćoj energiji.
Olaf Scholz i Mohamed bin Salman 24. rujna 2022. | Bloomberg
Problem je što Europi dosad isporučen plavi amonijak nije ni približno čist kako se čini, prema tvrdnjama više upućenih koji su razgovarali s Bloomberg Greenom pod uvjetom da ostanu anonimni. Izdvojeni CO₂ dobiven u njegovoj proizvodnji neki od najvećih svjetskih proizvođača nafte koristili su za vađenje teško dostupnih fosilnih goriva.
U teoriji, i vodik i amonijak mogu se smatrati čistim gorivima jer izgaraju bez ispuštanja ugljičnog dioksida. No mnogo ovisi o tome kako su uopće napravljeni. Ako se ta buduća goriva dobivaju iz vode u procesu koji se pokreće obnovljivom energijom, ne stvaraju se emisije ugljika i dobiveni proizvod može se označiti kao "zelen".
Međutim, dosad se amonijak uglavnom proizvodio pomoću prirodnog plina, energetski intenzivnog procesa koji oslobađa CO₂ i dodatno zagrijava planet. Kada se taj ugljik uhvati i trajno spriječi ulazak u atmosferu, dobiveni amonijak se smatra "plavim". To nije najčišće gorivo, ali je čišće od izgaranja fosilnih goriva.
Abu Dhabi National Oil Co. za njemačke isporuke prikuplja oko 70 posto povezanih emisija ugljika, tvrdi osoba upoznata s procesom koja želi ostati anonimna. Zasad je sve dobro. Uhvaćeni staklenički plin zatim će se kamionom prevoziti oko 200 kilometara, usput izgarajući fosilna goriva, do postrojenja gdje će biti ubrizgan u bušotine u Abu Dhabiju kako bi se izvuklo više nafte, tvrdi anoniman izvor. Taj proces, poznat kao poboljšano dobivanje nafte, nije nov niti neobičan u industriji. No također se ne smatra klimatski prihvatljivim.
Dodatno ulje dobiveno ovim procesom na kraju će pri izgaranju emitirati više CO₂. Dakle, dok će korištenje amonijaka iz UAE-a Aurubisu i drugim krajnjim korisnicima omogućiti smanjenje vlastitih emisija u usporedbi s prirodnim plinom koji inače sagorijevaju, u atmosferi gdje se CO₂ zadržava i do jednog stoljeća i zagrijava planet nije jasno koliki će, ako ikakvi, neto dobici biti ostvareni.
Prva zaliha plavog amonijaka na svijetu proizvedena je na sličan način 2020. u industrijskom gradu Džubajlu na istočnoj obali Saudijske Arabije. Dio CO₂ iskorišten je za proizvodnju metanola, koji pri sagorijevanju također ispušta stakleničke plinove u atmosferu. Ostatak je kamionom prevezen na polje Usmanija kako bi poboljšao izvlačenje nafte. Pokušavajući pobijediti konkurenciju u isporuci prve serije plavog amonijaka, Saudi Aramco i njegova kemijska podružnica, Saudi Basic Industries Corp. također su krenuli nekim drugim prečacima. Glasnogovornici Sabica i Aramca prošle su godine potvrdili kako iz tvornice amonijaka nisu izravno uhvatili CO₂. Umjesto toga, oduzeli su emisije uhvaćene u zasebnom procesu proizvodnje kemikalija kako bi "nadoknadili" onečišćenje stvoreno proizvodnjom amonijaka. To znači da nije bio spriječen ulazak nikakvih dodatnih stakleničkih plinova u atmosferu.
"Ovo je vrlo kreativno računovodstvo", rekao je Gniewomir Flis, nezavisni analitičar čiste tehnologije. "U idealnom biste slučaju imali ugljik zarobljen na izvoru jer nakon što počnete računati na ugljik zarobljen u drugom procesu, ulazite u svijet kompenzacije ugljika, a to je potpuno nova igra."
Adnoc je to odbio komentirati. Aramco i Sabic prethodno su potvrdili koji je proces korišten za proizvodnju njihove početne pošiljke amonijaka, ali nisu htjeli odgovoriti na dodatna pitanja. Njemačko ministarstvo gospodarstva i klimatskih mjera, koje je pregovaralo s Adnocom, također ništa nije željelo komentirati.
Sve boje vodika
Dok je tržište još u povojima, istraživači Bloomberg NEF-a predviđaju kako bi, u slučaju da čisti vodik bude igrao glavnu ulogu u ograničavanju globalnog zatopljenja i dobije dovoljnu potporu, globalna prodaja do 2050. mogla iznositi i do 700 milijardi dolara godišnje. Početne njemačke zalihe sugeriraju da bi proizvođači plina s Bliskog istoka mogli pronaći kupce u Europi, gdje se vlade bore kako bi osigurale energiju jer im Rusija prekida opskrbu te su sada možda spremnije zanemariti tzv. ekološki prihvatljiva goriva.
Ugovor o plavom amonijaku s Adnocom finaliziran je u ožujku, kada je njemački vicekancelar Robert Habeck u potrazi za novim izvorima energije posjetio Abu Dhabi. Njemačka je rekla kako pilot-isporuke vidi kao temelj za srednjoročnu tranzitnu rutu te isporukama želi pokriti potražnju za koju savezna vlada predviđa dosezanje čak 110 teravatsati, odnosno otprilike četvrtinu trenutne godišnje potrošnje električne energije u Njemačkoj do 2030.
Njemačka ponovno otvara prethodno zatvorene elektrane na ugljen i napušta pravila o onečišćenju za spalionice smeća kako bi izbjegla zimski skok cijena električne energije. U usporedbi s tim, amonijak na Bliskom istoku izgleda relativno čist.
Saudijska Arabija i UAE nisu prekršili nikakva pravila kada su napravili svoj plavi amonijak jer svijet još uvijek raspravlja o tome koji bi trebali biti standardi za te nove izvore goriva. Nakon što se te smjernice postave i ruski energetski pritisak se smiri, globalni izgledi za plavi amonijak ne djeluju obećavajuće.
Europska komisija je predložila da se vodik i srodni proizvodi poput amonijaka smatraju niskougljičnim, ali najmanje 70 posto emisija iz proizvodnje i transporta tvari mora biti uhvaćeno i trajno pohranjeno. Prema predloženim pravilima EU-a, kupci amonijaka proizvedenog poput ovih početnih zaliha morali bi platiti za ugljik emitiran tijekom proizvodnje, što krajnji proizvod naravno čini daleko skupljim.
Kako bi se pozabavili tim evoluirajućim standardima, Saudi Aramco i Sabic već su započeli hvatanje ugljika izravno iz procesa proizvodnje amonijaka i angažirali njemačku tvrtku kao neovisnog procjenitelja za plavi vodik i amonijak koji su proizveli 2021. Čak i uz ta poboljšanja, međutim, samo se dio proizvodnje može klasificirati kao "ugljično neutralan" jer je oko 60 posto emisija sadržano u procesu proizvodnje vodika. To je povrh emisija ugljičnog dioksida iz proizvodnje i transporta prirodnog plina potrebnog za pokretanje procesa.
Aramcova rafinerija Sasref proizvela je oko 50 tisuća tona vodika prošle godine, ali je samo 8075 tona klasificirano kao plavi, rekao je u intervjuu Olivier Thorel, potpredsjednik Aramca za kemikalije. Aramco i Sabic proizvodili su i plavi amonijak namijenjen izvozu, ali iz istog je razloga samo dio proizvodnje klasificiran kao "plavi". Kompanija će moći proizvoditi više plavog amonijaka nakon što bude mogla trajno zakopati CO₂, rekao je Thorel. Planiraju iskoristiti gotovo iscrpljena naftna i plinska polja kako bi tamo, pod zemljom, skladištili ugljikove emisije.
Aramcovo prvo postrojenje moći će odvojiti čak devet milijuna tona ugljičnog dioksida godišnje i započeti s radom 2026. godine, tvrdi Thorel. Katarsko postrojenje plavog amonijaka vrijedno jednu milijardu dolara trebalo bi se pokrenuti otprilike istovremeno. Ujedinjeni Arapski Emirati također se nadaju iskoristiti svoja stara polja za skladištenje ugljika, a Adnoc planira više postrojenja za plavi amonijak kako bi uhvatili 90 posto ili više proizvedenih emisija, rekao je anoniman izvor upoznat s tim planovima.
Adnoc i njegovi partneri s vladama i regulatorima zemalja uvoznica u Aziji razgovaraju kako bi odredili koliki postotak emisija iz zasebnog postrojenja od jednog milijuna tona godišnje koje će biti uključeno 2025. treba uhvatiti, treba li uhvatiti ugljik na izvoru i može li se koristiti za ekstrakciju više nafte, rekao je u svibnju anoniman izvor upoznat s tim razgovorima. To će postrojenje, smješteno u istom kompleksu Abu Dhabija, amonijak proizvoditi iz postojećih industrijskih aktivnosti, uključujući proizvodnju čelika, kako bi se izbjegle dodatne emisije.
"Japan i Koreja trenutno zaostaju za Europom u smislu definiranja ovakvih propisa i onoga što je prihvatljivo za državnu potporu ili regulatorne obveze", rekao je Thorel iz Aramca, koji smatra kako će i oni uskoro uvesti stroža pravila. "Naša ambicija u projektiranju budućih objekata bit će ispunjenje najstrožih zahtjeva."
Jedan od razloga zašto je svijet uopće razmatrao plavi amonijak i vodik je taj što je izrada zelenih verzija dosad bila preskupa. Trošak proizvodnje zelenog vodika trenutačno je 2,82 dolara po kilogramu, prema analizi Bloomberg NEF-a. Nasuprot tome, Japan je navodno platio manje od 60 centi po kilogramu za prvi svjetski prijevoz plavog amonijaka iz Saudijske Arabije. Pooštre li se standardi, cijena plavog amonijaka značajno će porasti.
Na počecima hvatanja i skladištenja ugljika rađeno je mnogo pogrešaka, uglavnom zbog golemih troškova izgradnje infrastrukture za skladištenje, koji ponekad prelaze 100 dolara po toni, prema izvješću konzultantske tvrtke Kearney iz 2021.
To je čak više i od cijene koja se plaća za kredite u okviru europskog sustava trgovanja emisijama.
Nasuprot tome, potpora američkih i europskih vlada trebala bi u nadolazećim godinama sniziti cijene zelenih goriva, pri čemu se očekuje pad troškova za proizvodnju obnovljive energije, poput troškova vezanih uz velike elektrolizere potrebne za proizvodnju vodika, kao i druge povezane tehnologije. Čak i prije nego što je SAD uveo velike poticaje prema svom povijesnom zakonu o klimi usvojenom u kolovozu, istraživači s Bloomberg NEF-a predviđali su da će zelena goriva nakon 2030. godine postati jeftinija od njihovih plavih pandana.
Dominacija zelenog vodika
Predstavnici Aurubisa, GETEC-a i Steaga, triju od četiri njemačke kompanije koje će primati plavi amonijak iz Adnocovih testnih zaliha, rekli su kako to smatraju premošćivanjem dok zelena goriva ne budu komercijalno dostupna. Dugoročni cilj "je proizvesti zeleni vodik", rekao je glasnogovornik energetske tvrtke Steag. "Međutim, na putu do tamo jedino je ispravno već sad započeti s danas dostupnim opcijama smanjene emisije." Zasad, kažu iz Steaga, emisije iz Adnocova projekta u skladu su s drugim emisijama amonijaka s niskim udjelom ugljika i među najnižima su na svijetu.
Prodavači na Bliskom istoku štite svoje uloge. Saudijska Arabija već je započela radove na velikom postrojenju za proizvodnju zelenog vodika u Neomu, gradu na Crvenom moru. Ujedinjeni Arapski Emirati također planiraju izgraditi komercijalni objekt nakon što su prošle godine pokrenuli pilot program u Dubaiju.
No čak je i tržište za zeleni amonijak i vodik daleko od sigurnog.
Iako vodik nije staklenički plin, ako iscuri u atmosferu može produžiti životni vijek metana, snažnog plina koji zagrijava planet. Svaka tona vodika koja iscuri može imati neizravan učinak zagrijavanja jednak 33 tone ugljičnog dioksida. A svođenje curenja na najmanju moguću mjeru bi naravno povećalo troškove ovih čistih goriva.
"Unatoč neizvjesnostima oko budućih cijena plina i brzine pada cijena zelenih alternativa, smatram da će dio plavog tržišta amonijaka biti primamljiv za zemlje koje posjeduju goleme rezerve plina", rekla je Anne-Sophie Corbeau, globalna istraživačica u Centru za globalnu energetsku politiku na Sveučilištu Columbia. "Postoji velika konkurencija između potencijalnih izvoznika plavog amonijaka", rekla je, "tako da je dobro biti među prvima".
---Uz pomoć Akshata Rathija, Johna Aingera, Anthonyja Di Paole, Vanesse Dezem, Shoko Oda, Michaela Nienabera, Elaine He i Willa Mathisa.
.webp){kind=icon}
