Bessentova obrana jena rizična je inovacija

Odluka američkog ministra financija Scotta Bessenta da se pridruži Japanu u pružanju potpore jenu bila je prva zajednička intervencija te vrste u nekoliko desetljeća i zatekla je ulagače. Postoji opravdan razlog za takvu suradnju: i SAD i Japan mogu imati koristi od toga, barem nakratko. No ta politika ne rješava temeljni problem i mogla bi se lako obiti o glavu – ponajviše time što bi uvukla Federalne rezerve (Fed) u tečajnu politiku u posebno nezgodnom trenutku.

Posljednjih mjeseci jen je pao na najnižu razinu u odnosu na dolar u posljednjih 40 godina. To je djelomično posljedica sve veće zabrinutosti zbog inflacije, koju je slabljenje valute (u dobro poznatom začaranom krugu) dodatno pogoršalo. Potpora jenu ublažava pritisak na cijene i pomaže stabilizirati tečajna tržišta. Međutim, djelujući sam, Japan bi morao kupovati jene dolarima iz svojih pričuva. To bi značilo prodaju američkih državnih obveznica i guranje dolarskih kamatnih stopa prema gore.

Koliko god stabilizacija jena bila poželjna kako za SAD tako i za Japan, Bessent ne želi poskupjeti zaduživanje Amerikancima. Nada se da će intervenirati bez te kolateralne štete – i uz mogućnost financijskog dobitka, kako su napomenuli on i Bijela kuća.

Prošloga tjedna SAD je kupio jene koristeći eure iz Fonda za stabilizaciju tečaja pri Ministarstvu financija, čime je smanjen rizik od pritiska na rast prinosa na državne obveznice i pritiska na pad dolara. Novost ovog manevara ima i dodatnu prednost: što su ulagači više iznenađeni, to će biti oprezniji s klađenjem na pad jena (shorting). U početku intervencija nije samo zaustavila pad valute, već ju je i pogurala prema gore, ostvarivši barem privremenu dobit.

 

Kao iskusni makrotrgovac, Bessent je imao sličan uspjeh s prošlogodišnjim planom potpore argentinskom pesu. Problem je u tome što je tečajna intervencija rijetko išta više od privremene zakrpe. Održavanje takvih mjera može se brzo zakomplicirati – i postati skupo čim ulagači postanu skeptični. Što je još gore, to može oslabiti povjerenje u širu gospodarsku politiku, s potencijalno pogubnim posljedicama za dugoročne troškove zaduživanja. Ministra financija sigurno ne treba podsjećati na te opasnosti: u svojoj prijašnjoj karijeri pomogao je u stjecanju bogatstva klađenjem protiv britanske funte, unatoč svim nastojanjima Ujedinjenog Kraljevstva da je obrani.

Bessent sada priprema i druge alate za intervenciju. Posebice želi proširiti FIMA repo mehanizam Feda (Foreign and International Monetary Authorities Repo Facility) i upotrijebiti ga kako bi Japanu posudio više dolara za kupnju jena. U teoriji, Fed ne bi trebao imati prigovora: u tečajnoj politici očekuje se da slijedi naloge Ministarstva financija. Pa ipak, korištenje proširene FIMA-e utjecalo bi na imovinu centralne banke u državnom dugu, što prijeti dodatnim zamagljivanjem granice između monetarne i fiskalne politike. U trenutku kada ulagatelji traže potvrdu da će Fed i njegov novi predsjednik Kevin Warsh djelovati neovisno o Bijeloj kući po pitanju monetarne politike, trenutak je zabrinjavajući.

U svakom slučaju, jedini siguran način za ublažavanje pritiska na jen jest da se Japan pozabavi zabrinutošću oko inflacije i državnog zaduživanja. To znači obuzdavanje planova za daljnje fiskalno popuštanje ili podizanje kratkoročnih kamatnih stopa. U međuvremenu, tečajna intervencija uz potporu SAD-a može pomoći – uz malo sreće, bez podizanja prinosa na američke obveznice, pa čak i uz dobit. No trgovanje valutama nije zamjena za sigurnu i stabilnu politiku. Zanemarite li tu lekciju predugo, obračun za sve uključene mogao bi biti brutalan.