Europa želi kontrolu nad cloudom, podacima i AI-jem

Europska unija (EU) je godinama digitalnu politiku gradila oko zaštite privatnosti, tržišnog natjecanja i prava korisnika. Sada se težište pozornosti pomiče na kontrolu infrastrukture na kojoj rade kompanije, države i sustavi umjetne inteligencije.

Zato se pojam digitalnog suvereniteta vratio u središte europske tehnološke politike. Europske kompanije i institucije moraju znati gdje su im podaci, tko ima pristup, prema kojem zakonu, preko koje infrastrukture i koliko lako mogu promijeniti pružatelja usluga ako im uvjeti više ne odgovaraju.

Dva su fronta ključna. Prvi je infrastruktura u oblaku, gdje europsko tržište u velikoj mjeri ovisi o američkim kompanijama. Drugi su podaci, koji u vrijeme umjetne inteligencije postaju osnovni resurs za automatizaciju, modele, agente i industrijske sustave.

Ta se dva fronta sve više spajaju. Umjetna inteligencija ovisi o oblaku, grafičkim procesorima, podatkovnim centrima i velikim količinama podataka. Kontrola te infrastrukture sve izravnije utječe na gospodarstvo.

Oblak ako nova kritična infrastruktura

Oblak se dugo promatrao kao tehnička usluga. Kompanija zakupi poslužitelja, bazu podataka ili prostor za pohranu i plaća ono što koristi. Danas se na oblak oslanjaju bankarski sustavi, javna uprava, zdravstvo, trgovina, mediji, industrijske platforme i sve veći broj alata umjetne inteligencije.

Oblak je postao sloj između kompanije i njezinog kupca, države i građanina, aplikacije i podataka, zbog čega Europska komisija (EK) sada pažljivije promatra tržišnu moć najvećih američkih pružatelja usluga.

Komisija je krajem lipnja procijenila da bi Amazon Web Services (AWS - Amazonova jedinica za usluge u oblaku) i Microsoft Azure trebali biti obuhvaćeni Aktom o digitalnim tržištima (DMA - Digital Markets Act). To je zakon kojim EU pokušava ograničiti tržišnu moć najvećih digitalnih platformi.

Bruxelles tvrdi da su AWS i Azure prva i druga najveća usluga u oblaku u EU-u. Komisija navodi i da imaju stabilne baze korisnika, velike ekosustave, visoke troškove promjene pružatelja usluga te sve važniju ulogu u nabavi AI alata.

Ako konačna odluka potvrdi preliminarni stav, AWS i Azure mogli bi dobiti obveze koje se odnose na interoperabilnost, prenosivost podataka, ograničenje zaključavanja korisnika (lock-in efekt) i sprječavanje favoriziranja vlastitih usluga.

Za korisnike je ključna mogućnost izlaska iz jednog ekosustava u oblaku. EU želi smanjiti rizik da kompanija jednom izgradi aplikacije, baze podataka i AI alate kod jednog pružatelja usluga, a zatim ostane vezana za njega zbog troškova, tehničkih ograničenja i složenih integracija.

Zašto je američka dominacija problem za Bruxelles

Europski pružatelji usluga u oblaku i dalje postoje. Među njima su OVHcloud, Deutsche Telekom, SAP, Orange, Scaleway, Telecom Italia i drugi nacionalni ili regionalni igrači. Problem je u razmjerima.

Prema podacima Synergy Research Groupa, europsko tržište oblaka dosegnulo je 2024. godine 61 milijardu eura. Prihodi europskih pružatelja usluga od 2017. do 2024. više su se nego utrostručili, no ukupno je tržište raslo još brže. Udio europskih pružatelja usluga u oblaku pao je s 29 posto u 2017. na oko 15 posto, gdje se posljednjih godina stabilizirao.

Najveći dobitnici tog rasta bili su Amazon, Microsoft i Google. Te tri kompanije zajedno drže oko 70 posto europskog tržišta usluga u oblaku.

 

Za Bruxelles je to ekonomsko i strateško pitanje. Europske kompanije sve više grade aplikacije, podatke, AI alate i poslovne procese na infrastrukturi američkih tvrtki. Tako najvažniji sloj digitalne ekonomije ostaje pod kontrolom kompanija izvan EU-a.

Ovisnost se vidi u alatima koje developeri koriste, u bazama podataka, ugovorima, sigurnosnim certifikatima, sustavima za identifikaciju, analitici, AI modelima i partnerskim kanalima. Što je više tih slojeva vezano za jednog pružatelja usluga, to je promjena skuplja i sporija.

Podaci se mogu izvesti iz sustava. No aplikacije, integracije, sigurnosna pravila, modeli i znanje timova često ostaju vezani za jedan ekosustav. To je glavni razlog zbog kojeg Bruxelles sve češće govori o zaključavanju korisnika (lock-in efektu).

Umjetna inteligencija ubrzava ovisnost

Dominacija velikih pružatelja usluga u oblaku postaje još važnija zbog umjetne inteligencije. AI sustavi traže računalnu snagu, podatke, memoriju, pohranu i specijalizirane alate. Većina kompanija to ne može izgraditi sama, što znači da će se količina resursa u oblaku drastično povećati s većom upotrebom AI alata.

Zato se AI sve češće kupuje kroz oblak. Kompanija dobiva pristup modelima, GPU kapacitetu, podatkovnim platformama, alatima za treniranje, sigurnosnim alatima i gotovim AI servisima.

Synergy navodi da u Europi najbrže rastu generativni AI servisi kao što su GPUaaS (engl. Graphics Processing Unit as a Service - grafički procesori kao usluga) i GenAI PaaS (engl. Generative AI Platform as a Service - platforma za generativnu umjetnu inteligenciju kao usluga). Rast tih specifičnih servisa procjenjuje se na 140 do 160 posto.

To mijenja tržište. Kada kompanija bira oblak, sve češće bira i svoj AI ekosustav. Microsoft u servisu Azure povezuje OpenAI, Copilot i vlastite alate za poslovne korisnike (enterprise alate). Amazon u sklopu AWS-a razvija Bedrock i širok portfelj AI usluga. Google Cloud ima Gemini i vlastitu AI infrastrukturu.

Europska komisija zato u slučaju AWS-a i Azurea gleda širu sliku. Današnji prihodi od usluga u oblaku važni su sami po sebi, no regulatorima je još važnija buduća uloga ovih platformi u ekonomiji umjetne inteligencije.

Drugi front su podaci

Drugi dio europskog suvereniteta odnosi se na podatke. U prethodnom desetljeću glavna tema bila je zaštita osobnih podataka kroz GDPR (engl. General Data Protection Regulation - Opća uredba o zaštiti podataka), a danas je fokus širi.

Europa pokušava regulirati i industrijske podatke, podatke iz povezanih uređaja, podatke koji nastaju u tvornicama, energetskim sustavima, vozilima, zdravstvu, logistici i javnom sektoru.

Razlog je umjetna inteligencija. Modeli postaju vrjedniji kada imaju pristup kvalitetnim, specifičnim i ažurnim podacima. U industriji to mogu biti podaci o strojevima, potrošnji energije, kvarovima, lancima opskrbe ili ponašanju korisnika. U javnom sektoru to mogu biti podaci o prometu, zdravstvu, urbanizmu ili administrativnim procesima.

Akt o podacima (engl. EU Data Act), koji se primjenjuje od 12. rujna 2025., uvodi jasnija pravila o tome tko može koristiti koje podatke i pod kojim uvjetima. Zakon se posebno bavi podacima koje stvaraju povezani proizvodi i usluge, ali i prenosivošću podataka između pružatelja usluga u oblaku.

To je važno jer europska ekonomija mora pronaći ravnotežu između zaštite podataka i njihove upotrebe. Bez većeg protoka podataka nema konkurentnih AI modela, boljih industrijskih sustava i učinkovitije javne uprave. EU želi da taj protok bude uređen europskim pravilima.

U javnoj raspravi često se čuje da podatke treba čuvati u Europi. To jest važan dio priče, ali ne rješava cijeli problem.

Važno je tko upravlja infrastrukturom, tko ima administratorski pristup, pod čijom je tvrtka pravnom nadležnošću, tko kontrolira softverski lanac opskrbe i može li korisnik šifrirati podatke ključevima koje sam kontrolira.

Zbog toga se u Europi sve više pravi razlika između pojmova data residency (lokacija čuvanja podataka na određenom području) i data sovereignty (suverenitet nad podacima, odnosno stvarna kontrola nad podacima).

Američki CLOUD Act (engl. Clarifying Lawful Overseas Use of Data Act - američki zakon o zakonitom pristupu podacima u oblaku) dodatno komplicira tu raspravu. Taj zakon omogućava američkim vlastima da u određenim pravnim postupcima, koji se tretiraju kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti SAD-a, traže podatke od američkih kompanija – čak i kada se podaci čuvaju izvan SAD-a.

Američke vlasti nemaju neograničen pristup europskim bazama podataka. Ipak, europski korisnici moraju razumjeti pravni rizik kada ključnu infrastrukturu povjeravaju tvrtkama koje su pod američkom nadležnošću.

Zbog toga EU u Aktu o podacima uvodi i zaštitne mjere protiv neovlaštenog pristupa neosobnim podacima od strane vlasti trećih zemalja, kada bi takav pristup bio u suprotnosti s pravom EU-a ili nacionalnim pravom.

Europski digitalni zakoni kao okvir suvereniteta

EU posljednjih godina gradi širi pravni okvir za digitalnu ekonomiju. Ti se zakoni često promatraju odvojeno, ali zajedno pokazuju isti smjer: Bruxelles želi veću kontrolu nad platformama, podacima, umjetnom inteligencijom, kibernetičkom sigurnošću i digitalnom infrastrukturom.

Novi europski digitalni zakoni najviše mijenjaju svakodnevni rad kompanija koje prodaju softver, usluge u oblaku ili AI proizvode europskim kupcima. Učinak se vidi u arhitekturi sustava, ugovorima s dobavljačima, načinu pohrane podataka, sigurnosnim procedurama i troškovima prodaje velikim klijentima.

GDPR je prvi natjerao kompanije da detaljno mapiraju gdje se podaci nalaze, tko ih obrađuje i po kojoj osnovi. DMA (Akt o digitalnim tržištima) sada cilja najveće platforme i pokušava smanjiti zaključavanje korisnika u zatvorene ekosustave. Akt o podacima dodatno gura prenosivost podataka i lakši prelazak između pružatelja usluga u oblaku. Akt o umjetnoj inteligenciji (engl. AI Act) uvodi obveze za kompanije koje razvijaju ili koriste AI sustave, posebno kada je riječ o visokorizičnim upotrebama i modelima opće namjene. Direktiva NIS2 i Akt o kibernetičkoj otpornosti (engl. Cyber Resilience Act) podižu standarde kibernetičke sigurnosti za kritične sektore i digitalne proizvode.

Za regionalne IT tvrtke to znači više operativnog posla. Kompanija koja želi prodavati bankama, osiguravajućim kućama, telekomima ili javnom sektoru u EU-u morat će dokazati kako upravlja podacima, kako bira pružatelja usluga u oblaku, kako štiti sustav, kako prijavljuje incidente i kako koristi umjetnu inteligenciju (AI). To više nije dodatak uz proizvod, već dio same prodaje.

Multi cloud strategija zato postaje skuplja. Ako tvrtka koristi AWS za infrastrukturu, Azure za AI alate, Google Cloud za analitiku i još jednog europskog pružatelja za osjetljive podatke, svaka integracija traži dodatne ugovore, sigurnosne kontrole, procedure za pristup, enkripciju, zapise (logove), dokumentaciju i plan izlaska. Što je sustav složeniji, to je skuplje dokazati usklađenost.

Najveći trošak za regionalne tvrtke dolazit će iz pravnog rada, sigurnosnih provjera, revizija, certifikacija, dokumentacije i vremena koje prodajni tim troši na odgovaranje na pitanja velikih europskih kupaca. Kompanije koje to ne pripreme unaprijed teže će ulaziti u enterprise prodaju.

A u posljednjih nekoliko godina bio je ogroman broj incidenata najvećih pružatelja usluga u oblaku: Google je platio više od 4,2 milijarde eura, Microsoft oko 370 milijuna eura, a Amazon 1,9 milijardi eura. Dosadašnje kazne za Big Tech ne treba čitati kao izravan udar na infrastrukturu u oblaku. Većina velikih europskih kazni odnosila se na oglašavanje, društvene mreže, tržišno natjecanje i obradu osobnih podataka. Ipak, one pokazuju širi smjer europske politike: Bruxelles sve agresivnije kažnjava modele u kojima velike platforme koriste tržišnu moć, podatke i zatvorene ekosustave za jačanje vlastite pozicije. U slučaju oblaka, taj se pritisak sada premješta na pitanje interoperabilnosti, prenosivosti podataka i mogućnosti da korisnik napusti jednog pružatelja usluga bez velikog tehničkog i financijskog troška.

CADA kao pokušaj izgradnje europskog kapaciteta

Europski odgovor ima i investicijski dio. Bruxelles pokušava ograničiti tržišnu moć američkih tvrtki, ali istovremeno želi izgraditi europsku infrastrukturu koja može podržati oblak, podatke i umjetnu inteligenciju.

Europska komisija u lipnju je predstavila CADA-u (engl. Cloud and AI Development Act - Akt o razvoju oblaka i umjetne inteligencije). Cilj je ojačati europski ekosustav oblaka i umjetne inteligencije, povećati ulaganja u podatkovne centre te smanjiti ovisnost o kritičnim tehnologijama izvan EU-a.

CADA predviđa najmanje utrostručenje kapaciteta podatkovnih centara u EU-u u sljedećih pet do sedam godina. Plan uključuje brže izdavanje dozvola, bolji pristup energiji, zemljištu, vodi i financiranju, kao i zajednički europski okvir za procjenu suvereniteta usluga u oblaku i umjetne inteligencije.

Taj okvir uvodi četiri razine suvereniteta. Najniža razina znači da se podaci obrađuju i pohranjuju u infrastrukturi koja se nalazi u EU-u. Više razine traže veću neovisnost o trećim zemljama, transparentnost softverskog lanca opskrbe, europsko vlasništvo i kontrolu, kao i zaštitu od vanjskog uplitanja.

EU time pokušava izraditi ljestvicu povjerenja za različite vrste korisnika. Nisu svi podaci jednako osjetljivi. Rizik nije isti kod marketinške kampanje, bolničkog sustava, vojne komunikacije, energetskog sektora ili porezne uprave.

Javni sektor kao prvi kupac

Europska komisija koristi i javnu nabavu kao instrument digitalnog suvereniteta. U travnju je dodijelila natječaj od 180 milijuna eura za suverene usluge u oblaku (sovereign cloud) na razdoblje od šest godina. Ugovor su dobili europski pružatelji usluga i konzorciji iz Luksemburga, Njemačke, Francuske i Belgije.

To je važan signal tržištu. Europski oblak ne može rasti samo kroz deklaracije. Potrebni su mu veliki kupci, dugoročni ugovori i referentni projekti.

Javni sektor je logično polazište. Državne institucije, regulatorna tijela i javne agencije imaju najviše razloga tražiti višu razinu kontrole nad infrastrukturom i podacima.

To ne znači da će javni sektor brzo napustiti američke pružatelje usluga. Realniji scenarij je segmentacija. Najosjetljiviji sustavi i podaci ići će prema suverenim rješenjima. Manje osjetljivi servisi ostat će na velikim globalnim platformama u oblaku.

Zašto prelazak na europski oblak neće biti brz

U ovoj raspravi postoji i praktično ograničenje. AWS, Azure i Google Cloud nude razmjer, stabilnost, globalnu dostupnost, veliki broj servisa, snažan partnerski ekosustav i velik broj stručnjaka koji znaju raditi na tim platformama.

Europski pružatelji usluga često mogu ponuditi bolju kontrolu, lokalnu usklađenost i niži pravni rizik. No ne mogu uvijek ponuditi isti broj servisa, isti globalni doseg ili istu AI infrastrukturu.

Zato europski suverenitet ne vodi nužno prema potpunom odvajanju od američkog oblaka. Realniji scenarij je veći izbor. Kompanije i države trebaju moći koristiti globalne pružatelje usluga, ali bez ovisnosti o jednom ekosustavu. Najosjetljiviji podaci i sustavi mogu se prebaciti na europsku infrastrukturu, dok manje osjetljivi servisi mogu ostati na globalnim platformama.

Takav pristup daje Europi veću pregovaračku moć. Ne traži se izolacija, već sposobnost kontrole ključnih sustava kada je to važno.