Imate milijarde, ali ih ne smijete potrošiti: Tko danas kontrolira novac u europskom nogometu

Milijarder može kupiti nogometni klub, može mu izgraditi stadion, trening-centar i globalnu komercijalnu mrežu, ali kada poželi nekoliko stotina milijuna eura svog kapitala pretvoriti u novu momčad, stvari postaju znatno složenije. Europski je nogomet ušao u razdoblje u kojem prihodi kluba sve više određuju njegovu sportsku potrošnju.

Premier liga od ove sezone ima novi sustav, UEFA je u potpunosti uvela limit troškova momčadi od 70 posto, Španjolska svakom klubu određuje individualni plafon, Francuzi regulatoru daju mogućnost izravnog ograničavanja plaća i transfera, dok Njemačka ostaje više usmjerena na solventnost klubova.

Rezultat je tržište na kojem Manchester United, Barcelona, Bayern, Juventus i Paris Saint-Germain mogu istoga dana pregovarati s istim igračem, no njihovu sposobnost da zaključe posao određuju različita domaća pravila. Ako igraju Ligu prvaka, Europsku ligu ili Konferencijsku ligu, preko tih pravila dolazi i UEFA-in sustav.

Za razumijevanje današnjih transfera zato više nije dovoljno znati koliko je vlasnik bogat. Važnije je koliko klub zarađuje, koliko troši na plaće, koliko amortizacije nosi iz prethodnih transfera i kakav računovodstveni rezultat ostvaruje prodajom igrača.

Premier liga upravo je promijenila sustav

Najveća promjena dogodila se u Engleskoj. Premier liga je od početka sezone 2026./2027. ukinula Profitability and Sustainability Rules, poznatije kao PSR, i prešla na Squad Cost Ratio i Sustainability and Systemic Resilience. Osnovni SCR prag dopušta klubu da na igrače i glavnog trenera troši do 85 posto nogometnih prihoda i rezultata ostvarenog trgovinom igračima. U obračun ulaze plaće, provizije agenata te amortizacija i umanjenje vrijednosti transfera. Liga istodobno prati likvidnost, radni kapital i stanje bilance.

Premier liga ostavila je i prostor za privremeno prekoračenje osnovnog praga. Početni maksimalni takozvani Red Threshold može dosezati 115 posto, no taj se prostor smanjuje kada klub koristi prekoračenje. Prelazak krajnje granice može dovesti do oduzimanja bodova.

Logika je zanimljiva i zbog konkurencije. Engleski klub koji ne igra europska natjecanja mora poštovati domaći prag od 85 posto. Onaj koji igra u Europi istodobno ulazi pod stroži UEFA-in režim od 70 posto. Premier liga otvoreno navodi da dodatnih 15 postotnih bodova klubovima izvan Europe treba ostaviti više prostora kako bi pokušali stići etablirane europske sudionike.

Depositphotos

Istodobno traje proces koji pripada prethodnoj regulatornoj eri. Manchester City još čeka odluku o 115 navodnih kršenja financijskih pravila za koja ga je Premier liga optužila 2023. godine. Izvršni direktor lige Richard Masters priznao je u kolovozu da postupak traje dulje nego što se očekivalo. City optužbe osporava.

UEFA postavlja zajednički plafon

UEFA-in Squad Cost Rule sada je u potpunosti spušten na 70 posto. U računicu ulaze troškovi relevantnih igrača i osoblja, amortizacija transfera, troškovi posudbi te naknade agentima i posrednicima. Na drugoj strani formule nalaze se prilagođeni operativni prihodi i rezultat transfernog poslovanja. Uz to postoji football earnings rule, koji promatra financijski rezultat kroz trogodišnje razdoblje. Osnovno dopušteno odstupanje iznosi pet milijuna eura, a uz odgovarajuće vlasničke doprinose i kapital može se povećati do 60 milijuna eura. Financijski zdravi klubovi koji ispunjavaju dodatne kriterije mogu dobiti još prostora.

Ta pravila već proizvode vrlo konkretne posljedice. UEFA je krajem lipnja utvrdila da Newcastle i Juventus, uz još četiri kluba, među kojima je i Partizan, nisu zadovoljili football earnings rule. Newcastle je potpisao trogodišnji settlement agreement uz ukupnu kaznu od 10 milijuna eura, od čega je sedam milijuna uvjetno, dok je Juventus dobio ukupnu kaznu od 20 milijuna eura.

Još dulja lista pala je na testu troška momčadi. Aston Villa, Chelsea, Newcastle, Nottingham Forest, Nice, Strasbourg, AEK, Fiorentina i Fenerbahçe imali su squad cost ratio iznad 70 posto. Aston Villa je dobila kaznu od 22,5 milijuna eura, Strasbourg 25 milijuna, a oba su se kluba suočila i s ograničenjima registracije novih igrača za UEFA-ina natjecanja ove sezone.

Tu se najbolje vidi koliko se promijenila ekonomija vlasništva nad klubom. Newcastle može imati iznimno snažnog vlasnika, ali kapital vlasnika sam po sebi više ne otvara neograničen transferni prostor. Klub mora izgraditi prihode koji mogu nositi veličinu njegove momčadi.

Barcelona živi po sasvim drugom modelu

Španjolska financijsku kontrolu provodi ranije. La Liga svakom klubu određuje individualni Límite de Coste de Plantilla Deportiva, odnosno maksimalni iznos koji može potrošiti na sportski kadar. U račun ulaze fiksne i varijabilne plaće, socijalni doprinosi, bonusi, troškovi transfera, agentske provizije i amortizacija.

Klub predlaže svoj limit kroz proračun, a La Liga ga odobrava ili korigira prema procjeni financijske održivosti. Zbog toga španjolsko tržište često proizvodi situacije koje su navijačima teško razumljive – klub može postići dogovor s igračem, ali još mora imati financijski prostor za njegovu registraciju. Barcelona je posljednjih godina postala globalno najpoznatiji primjer tog sustava. Svaki novi transfer, produljenje ugovora ili prodaja igrača može promijeniti prostor koji klub ima za registraciju ostatka momčadi.

La Liga je za sezonu 2026./2027. sustav dodatno prilagodila te je, između ostaloga, omogućila klubovima da pod određenim uvjetima produlje ugovor jednom igraču čak i kada nemaju dovoljan raspoloživi financijski prostor.

Italija se približila UEFA-inoj granici

Italija je ove sezone napravila važan korak u sličnom smjeru. Za klubove Serie A indikator Costo del Lavoro Allargato u odnosu na prihode spušten je s 0,8 u sezoni 2025./2026. na 0,7 od sezone 2026./2027. Drugim riječima, prošireni troškovi rada povezani sa sportskim kadrom sada su vezani uz prag od 70 posto prihoda.

Taj je indikator dio sustava kojim FIGC procjenjuje može li klub slobodno obavljati registracije igrača. Talijanski model zato sve više povezuje transfernu slobodu s postojećom financijskom bazom kluba.

Istodobno Juventus pokazuje kako se domaći i europski regulatorni sustav mogu preklapati. Klub je ovoga ljeta završio pod novim UEFA-inim settlement agreementom zbog kršenja football earnings pravila, što će utjecati na njegov financijski prostor i registraciju igrača u europskim natjecanjima.

Francuzi mogu izravno zakočiti transfere

Francuska dugo ima jedan od najintervencionističkijih sustava u Europi. Direction Nationale du Contrôle de Gestion, poznatiji kao DNCG, svake godine pregledava financije profesionalnih klubova i može reagirati prije nego što problem preraste u insolventnost. Regulator može ograničiti masu plaća, transferne naknade, registraciju igrača, a u najtežim slučajevima i administrativno premjestiti klub u niži rang.

Koliko su te ovlasti konkretne, pokazao je lipanj ove godine. Lyonu je ograničena masa plaća, Marseilleu i masa plaća i transferne naknade, a sličnu restrikciju na plaće dobio je Monaco.

Depositphotos

Francuski model zbog toga ima znatno više regulatorne diskrecije. DNCG gleda proračune i financijsku održivost pojedinog kluba te mu može postaviti posebne uvjete za nastavak poslovanja.

Njemačka i dalje gleda može li klub platiti račune

Bundesliga ima drugačiju tradiciju. DFL kroz godišnji proces licenciranja provjerava ekonomsku sposobnost klubova Prve i Druge lige. Klubovi moraju dostaviti bilance, proračune, projekcije i podatke o obvezama te pokazati da mogu uredno ispunjavati obveze prema igračima, zaposlenicima i poslovnim partnerima.

Njemački domaći sustav nema univerzalni plafon troškova momčadi poput UEFA-inog ili novog modela Premier lige. Financijska disciplina više se gradi kroz licenciranje, kapitalsku bazu i dokazivanje sposobnosti normalnog poslovanja tijekom sezone.

Bayern, Borussia Dortmund ili Bayer Leverkusen zbog toga na domaćem tržištu prolaze njemačku provjeru održivosti, dok nastupom u europskim natjecanjima dolaze pod UEFA-in limit od 70 posto.

Isto tržište, različita pravila

Sve to stvara neobičnu strukturu europskog nogometa. Klubovi posluju na gotovo jedinstvenom tržištu igrača, agenata, medijskih prava i sponzorstava, ali njihovu potrošnju kontrolira nekoliko različitih regulatornih režima. Transfer od 100 milijuna eura zato nema isti financijski učinak za svaki klub. Naknada se u računovodstvu uglavnom raspoređuje kroz trajanje ugovora igrača, na nju dolaze plaća, agentske naknade i postojeći troškovi momčadi, dok prodaja drugog igrača može trenutačno proizvesti velik računovodstveni profit.

Zato klubovi sve češće razmišljaju o transfernom tržištu kao o upravljanju bilancom. Igrači iz vlastite akademije imaju posebnu vrijednost jer je njihova knjigovodstvena vrijednost obično vrlo mala, pa velik dio prodajne cijene može odmah završiti kao profit. Veliki komercijalni ugovor može otvoriti dodatni prostor za momčad, ali regulator može provjeravati odgovara li njegova vrijednost tržišnim uvjetima.

Posljedica se već vidi na tržištu. Bogatstvo vlasnika ostaje velika prednost, ali sposobnost kluba da generira prihod postaje ključna valuta europskog nogometa.

Real Madrid, Bayern ili Manchester United desetljećima su gradili stadione, globalnu publiku, sponzorske ugovore i komercijalne prihode. Novi kapital može pokušati ubrzati taj proces, ali ga regulatorna pravila sprečavaju da cijeli jaz zatvori samo transfernom potrošnjom.

Upravo zbog toga rasprava o financijskom fair-playu vjerojatno postaje sve političnija. Regulatori žele stabilnije klubove i manje financijskih avantura koje završavaju dugovima i krizama. Ambiciozni vlasnici i klubovi koji pokušavaju ući među elitu vide sustav koji najvećima daje prednost razmjernu prihodima koje već imaju.

Europski nogomet tako ulazi u novu fazu borbe za konkurentnost. Novac je i dalje presudan. Pitanje koje će sve češće odlučivati pobjednike glasi – koliko tog novca regulator dopušta pretvoriti u kvalitetu momčadi?