.webp){kind=icon}
Prije online trgovina, lako se moglo pomisliti da se sva odjeća isporučuje u mekim vrećama. Danas se oni željni održivosti svoje potrošnje odjeće mogu osloniti na drvene vješalice za višekratnu upotrebu, papirnate vrećice i reciklirana vlakna. Jedini trag plastike u mnogim modnim dućanima elektronička je oprema na blagajni.
Međutim, ispod te površine, modna industrija izgrađena je na brdu umjetnih tekstila. Globalna proizvodnja pamuka i vune jedva je porasla od ranih 1990-ih. S druge strane, broj proizvedenih sintetičkih vlakana poput viskoze, najlona i prije svega poliestera gotovo se utrostručio.
Upravo u toj kontradikciji leži borba tijekom sezonskih rasprodaja između dvaju najvećih igrača u tekstilnoj industriji. Inditex, španjolska tvrtka koja posjeduje Zaru, zapela je u sukobu oko plastike s jednim od svojih najvećih distributera, njemačkim online modnim divom Zalandom, izvijestio je Bloomberg News prošlog mjeseca.
Inditex pokušava prepoloviti emisije do 2030. godine i ove godine želi ukinuti jednokratnu plastiku, ali Zalando se opire zahtjevima da prestane s distribucijom odjeće u polietilenskim vrećicama. Te sintetičke vrećice uobičajene su u modnoj industriji kako bi spriječile oštećenja proizvoda prilikom transporta od tvornice do potrošača. Prodavači u fizičkim dućanima obično ih uklanjaju prije nego što se izlože u trgovinama, tako da ih donedavno vjerojatno niste ni primijetili. Tek s porastom online trgovina koje traže brže, jeftinije načine poslovanja, kupci su postali svjesni njihove uporabe.
Tko je u pravu? Inditex zaslužuje pohvale za napore u smanjenju svog ugljičnog otiska, ali Zalando nije potpuno u krivu što u tom potezu osjeća licemjerje. Na pakiranja svih vrsta otpada samo oko pet posto ugljičnog otiska konkurenta Inditexa Hennes & Mauritza (H&M), prema njihovu izvještaju o održivosti iz 2014. godine, kad su posljednji put naveli tu brojku. Taj iznos vjerojatno nije mnogo drugačiji u Zari, niti se otad mnogo promijenio. Više od 70 posto ugljičnog otiska H&M-a dolazi od same proizvodnje odjeće, prema njihovu izvještaju iz 2020. godine, dok oko osam posto dolazi od neodjevnih proizvoda, uključujući pakiranje.
Polietilenske vrećice popularne su jer sprječavaju da sve te emisije nestanu kada vlaga ili prljavština oštete odjeću prilikom transporta do potrošača. Patagonia, još jedan trgovac usmjeren na klimatske promjene, odlučio je zadržati upotrebu polietilenskih vrećica 2014. godine nakon internog istraživanja koje je otkrilo da se 30 posto predmeta koji nisu bili u vrećicama ošteti do te mjere da se nisu mogli prodati. Ni sam Inditex ne planira eliminirati plastiku, već umjesto toga obećava da će sve svoje vrećice ponovno koristiti i reciklirati.
Vlasnik Zare nije najbolje pozicioniran za upućivanje kritika. Najveći doprinos rastućem ugljičnom otisku modne industrije je taj što češće kupujemo više odjeće. Prije nego su se pojavili online divovi poput Sheina i Teme, nije postojala kompanija na svijetu koja je više pridonijela toj tendenciji od samog Inditexa.
Njihova filozofija brze mode usmjerena je na brzo prilagođavanje trendova s modnih pisti u roku od nekoliko tjedana, koristeći brzu fluktuaciju zaliha i jeftine materijale koje je lakše odbaciti nego prepraviti. Zara nudi desetke novih kolekcija svake godine, u usporedbi s prosječno dvije, što je bio prosjek među drugim europskim modnim kompanijama 2000. godine. Proizvodnja tekstilnih vlakana po glavi stanovnika porasla je za 82 posto između 1995. i 2018. godine kako je brza moda postala dominantna, potičući potrošače da gledaju na odjeću kao na jednokratan proizvod.
Posebno je ironično što se borba između Inditexa i Zalanda otvoreno rasplamsava baš sada. Sezona rasprodaja nakon Božića dugo je bila simbol borbe industrije s održivošću. Čak i prije nego što je brza moda potaknula potrošače da napune svoje garderobe viškom odjeće, kompanije su svoje dućane punile viškom zaliha koje je trebalo rasprodati u ludilu sniženja.
U cijeloj industriji, samo se oko 40 posto odjeće prodaje po punoj cijeni, polovina ostaloga prodaje se po sniženoj cijeni, a drugi dio ostaje neprodan. Smanjenje tog otpada mnogo bi više doprinijelo smanjenju ugljičnog otiska nego ulazak u svađe s distributerima kako bi održali privid da ne koriste polietilenske vrećice.
Brza moda često se smatra krivcem za sve probleme u tekstilnoj industriji, što nije sasvim pravedno. Naša gomila otpada od odjeće vjerojatno bi bila znatno manja da konkurenti Inditexa mogu parirati njihovu legendarno efikasnom lancu opskrbe koji funkcionira po principu "upravo na vrijeme". Obrtaj zaliha, mjera koliko se zaliha zadržava na policama neprodano, znatno je bolji kod njih nego kod njihovih glavnih konkurenata.
Ipak, najbolji način za poticanje održivije industrije odjeće leži u tome da svi kupujemo manje količine visokokvalitetne odjeće koja se može popraviti umjesto da se baci. U svijetu gdje je više od polovine odjeće napravljeno od jeftinog poliestera, jednokratna plastika koju nosimo mnogo je veći problem od vrećica u kojima su proizvodi isporučeni.
