Alan Greenspan – moćni ekonomist koji je imao svijet u rukama i dopustio da se sruši

Postoje ljudi za koje se čini da ne oblikuju samo događaje, već i način na koji cijeli svijet razmišlja o njima. Alan Greenspan bio je upravo takva figura: čovjek čije su se riječi, ono neizgovoreno, pa čak i izrazi lica, osluškivali i pomno analizirali. Njegova smrt sa sto godina otvorila je pitanja o ekonomistu koji je gotovo dva desetljeća, od 1987. do 2006. godine, vodio američke Federalne rezerve. Iako je njegov utjecaj na svjetsko gospodarstvo inspirirao brojna djela, ovaj je trenutak dobar povod za čitanje knjige "The Man Who Knew" (Čovjek koji je znao) britanskog novinara i publicista Sebastiana Mallabyja.

Bloomberg

Biografija koja je dostupna na internetu pokušava uhvatiti gotovo mitsku poziciju "Maestra" američkoga gospodarstva, ali i pokazati koliko je ona bila ljudska i utemeljena na osobnom putu i ranom formativnom razdoblju. Mallaby gradi ovu priču kroz višegodišnje istraživanje: razgovore sa suradnicima, rivalima i arhivsku građu. Rezultat je slojevita, precizna i na nekim mjestima neugodna biografija koja svojega junaka ne idealizira, već ga razlaže do kontradikcija.

Alan Greenspan rođen je 1926. godine u New Yorku, u židovskoj obitelji rumunjskih i mađarskih emigranata iz carske Rusije, koja se rano raspala. Otac Herbert napustio ih je dok je Alan bio dijete, pa je on ostao središnja točka emocionalnog svijeta svoje majke, Rose Goldsmith. U toj dinamici Mallaby vidi i dublji psihološki obrazac koji se provlači kroz čitav njegov život.

Autor se poziva i na tezu Sigmunda Freuda da "čovjek koji je bio nesporni miljenik svoje majke zadržava doživotni osjećaj pobjednika, samopouzdanje koje kasnije generira i uspjeh u stvarnosti". U Greenspanovu slučaju, ta rana pozicija apsolutnog fokusa i podrške, prema Mallabyju, oblikovala je njegovu kasniju sigurnost u vlastite procjene.

Studirao je glazbu na Juilliard Schoolu, svirao klarinet i nastupao u jazz bendu Woodyja Hermana, prije nego što je upisao New York University, gdje je do 1950. završio preddiplomski i diplomski studij ekonomije. Doktorat je završio u 51. godini života.

Greenspanova druga supruga s kojom je bio u braku više od četiri desetljeća, poznata glavna dopisnica NBC Newsa za vanjske poslove i bivša voditeljica MSNBC-ja – Andrea Mitchell, priopćila je 22. lipnja da je preminuo od posljedica Parkinsonove bolesti. | Bloomberg

Psihološka pozadina na kojoj autor knjige inzistira dobiva zanimljivu kontradikciju u njegovu kasnijem životu: povučen, discipliniran i analitičan, a istodobno dio intelektualnih i političkih elita New Yorka i Washingtona.

Ideološki radikalan u mladosti – pristalica slobodnog tržišta i zlatnog standarda, a kasnije pragmatičan regulator koji upravlja jednim od najkompleksnijih ekonomskih sustava na svijetu.

Posebno mjesto u njegovu ranom životu zauzima i njegov blizak odnos s Ayn Rand, filozofkinjom i predstavnicom objektivizma, filozofskog pravca koji inzistira na racionalnom individualizmu, radikalnom kapitalizmu i minimalnoj ulozi države. Greenspan ju je upoznao u dvadesetim godinama, preko tadašnje supruge Joan Mitchell. Rand ga je ubrzo uvela u svoj "Collective" – zatvoreni krug intelektualaca koji su se u njezinu stanu na Manhattanu redovito okupljali kako bi raspravljali o politici i idejama. Upravo je ondje dobio i nadimak "Pogrebnik", zbog skromnih tamnih odijela koja je nosio i ozbiljne, suzdržane pojave.

U tom je okruženju oblikovan njegov rani ekonomski pogled: duboko nepovjerenje u državnu regulaciju i gotovo ideološka vjera u samoregulaciju tržišta. Pisao je za njezin časopis "The Objectivist", uključujući i utjecajan esej o zlatnom standardu. Rand je, kako će kasnije sam reći u svojoj knjizi "The Age of Turbulence" iz 2007. godine, postala "stabilizirajuća sila" u njegovu životu – dugogodišnja partnerica po intelektu i idealima s kojom je dijelio vjeru u racionalnost i matematičku disciplinu ekonomije.

Najveća ironija njegove karijere, koju Mallaby naglašava, jest upravo u tome što je čovjek koji je smatrao da središnje banke ne bi trebale postojati na kraju postao najmoćniji središnji bankar u modernoj povijesti. Ulaskom u institucije morao je napustiti rigidni ideološki okvir iz mladosti i prihvatiti pragmatizam vlasti.

Predsjednik Nixon otvorio je Greenspanu put prema ulasku u državnu službu. Greenspan je imao zadrške prema nekim Nixonovim politikama, poput kontrole cijena i plaća uvedene 1971. godine. Čak je rekao Nixonovu šefu kabineta, Alu Haigu, da bi napustio funkciju ako predsjednik ode predaleko u tom smjeru, ali do toga nije došlo jer je Nixon ubrzo podnio ostavku. | Depositphotos

 

Stoga, ovo nije samo biografija, već i povijest modernih financija ispričana kroz njegovu karijeru. Bio je toliko utjecajan da su ga i predsjednici – od Nixona i Forda, preko Cartera i Reagana do Busha i Clintona – te investitori uvažavali kao savjetnika, svojevrsnog tihog deus ex machina američkoga gospodarstva.

Monetarna filozofija "nepogrešivog arhitekta" i kriza 2008.

Mallaby detaljno prati i njegovu monetarnu filozofiju: vjeru u niske kamatne stope kao univerzalni alat stabilizacije i uvjerenje da se tržišta trebaju sama regulirati. Ta je kombinacija desetljećima izgledala kao formula uspjeha, ali ne i tijekom krize 2007. i 2008. godini, koja će postati najbolnija točka njegove karijere i predmet ozbiljnih kritika.

Za vrijeme predsjednika Geralda Forda Greenspan je obnašao dužnost predsjednika Vijeća ekonomskih savjetnika SAD-a (1974.–1977.). | Depositphotos

Mallaby i u ovome kontekstu prikazuje Greenspana kao čovjeka rastrzanog između dviju logika. Vjerovao je da može kontrolirati inflaciju uz pomoć monetarne politike, ali je istodobno smatrao da je nadzor nad bankama u osnovi ograničen – i politički i tehnički, jer regulatori ne mogu uvijek "nadzirati stručnjake".

Tijekom karijere, kao "čovjek koji je znao", intervenirao je u više kriza i gasio požare u financijskom sustavu, uključujući i dot-com balon 2000. godine koji je prepoznao, ali ga nije pokušao zaustaviti. Njegova je logika bila da se tržište mora korigirati samo, čak i ako to znači bolniji pad kasnije. Isti je pristup primijenio i na tržište nekretnina, što će se u krizi 2007.–2008. pokazati kao njegova najspornija odluka. Mallaby taj paradoks razlaže kroz nekoliko čimbenika.

Prvo, politički pritisak i želja za održavanjem stabilnosti i vlastitog autoriteta. Greenspan je, prema autoru, bio svjestan da bi agresivno podizanje kamata ili izravno kočenje kreditne ekspanzije moglo izazvati politički i tržišni šok. U takvu okruženju, smatra autor, čak i središnji bankar postaje talac vlastite reputacije.

 

Greenspan nije izravno izazvao krizu, ali je njegov pristup pojačao rizik u sustavu. Brzim snižavanjem kamata i intervencijama nakon kriza stvorio je očekivanje da će Fed uvijek "spasiti tržište" (tzv. Greenspan put). To je ohrabrilo banke i investitore na preuzimanje većih rizika i potaknulo rast balona, posebno na tržištu nekretnina koje je puknulo 2007.–2008. godine. | Depositphotos

Drugo, njegova tzv. "teorija čišćenja nereda": uvjerenje da je nemoguće pouzdano prepoznati financijski balon prije nego što pukne te da je bolje pustiti tržište da raste, a zatim intervenirati kada dođe do kolapsa. Problem je bio u tome što je 2008. godine sustav postao prevelik da bi se "očistio" nakon pucanja.

Treće, ideološka slijepa pjega koja inače može biti čest suputnik ljudi na visokim položajima: iako je napustio radikalizam iz rane mladosti i "Kolektiva" s Manhattana, Greenspan je zadržao duboko uvjerenje da su velike financijske institucije racionalne i samodisciplinirane, vođene vlastitim interesom prema stabilnosti. Ta se pretpostavka pokazala opasno krhkom u trenutku kada je sustav postao previše kompleksan da bi se sam korigirao.

Četvrto, fragmentiran i politički ograničen regulatorni sustav SAD-a. Čak i da je želio strožu kontrolu, Greenspan se suočavao s mrežom agencija, lobija i političkih interesa koji su gurali prema daljnjoj deregulaciji. Autor navodi kako Greenspan "kalibrira" svoje stavove kako bi postao prihvatljiv i republikancima i demokratima, iako opisuje i njegove sukobe s političarima, uključujući predsjednike Cartera, Reagana i Clintona, njihove administracije i savjetnike.

Ukratko, Mallaby navodi na zaključak da Greenspan, "kao najpametniji čovjek u prostoriji", svakako nije pogriješio zbog nedostatka znanja, već zbog "kombinacije političkog oportunizma, institucionalnih ograničenja i pretjerane vjere u racionalnost tržišta".

No Mallaby ne nudi presudu, već nelagodu. Jer pitanje koje ostaje nije samo što je Greenspan učinio (ili nije učinio), već jesu li "ljudi koji znaju" ikada doista oni koji imaju kontrolu ili su samo najvidljiviji sloj sustava koji nitko u potpunosti ne razumije.

Mogući odgovor i dalje lebdi u njegovu čuvenom, namjerno nejasnom načinu govora nalik mrmljanju, koji je imao i naziv "Greenspeak" ili "Fedspeak" – simbolu ere u kojoj su nejasnoće često služile kao alat moći.