Želite prijatelja u doba umjetne inteligencije? Nabavite psa

Najdirljivija scena kod Homera nije smrt velikih heroja, Patrokla ili Hektora, već mahanje repom kućnog ljubimca, psa Argosa. Nakon 20 godina izbivanja, deset ratujući protiv Trojanaca i deset lutajući morima, Odisej se vraća u svoj rodni grad Itaku prerušen u prosjaka. Dok se približava svojoj obiteljskoj palači, u kojoj njegovu ženu opsjedaju udvarači nametnici, nailazi na svog ljubimca iz djetinjstva Argosa, kojeg je od šteneta odgojio u veličanstvenog lovačkog psa, brzog poput jelena i odvažnog poput lava, ali koji je sada zapao u teška vremena, star i slab, ležeći potišten na gomili gnoja. Argos mahne repom kada prepozna svog gospodara, ali Odisej nema izbora nego ga ignorirati, pustivši suzu dok prolazi pokraj njega.

Zašto ljudska bića razvijaju tako duboke veze sa psima? Čimpanze su inteligentnije, kao i dupini i hobotnice. Mačke su manje zahtjevne. Konji su bili neizostavno prijevozno sredstvo do početka prošlog stoljeća. Pa ipak, nijedna veza nije poput veze između čovjeka i psa (Herr und Hund). Najveća stručnjakinja za čimpanze našeg vremena, Jane Goodall, pozvala je 90 pasa na proslavu svog 90. rođendana u Carmel Beachu u Kaliforniji, ali nijednu čimpanzu. Čimpanze bi izazvale kaos, rekla je, dok će psi zauzeti svoje pravo mjesto u slavlju.

Spremni za party | Depositphotos

Psi brišu društvene razlike, a ujedno su i savršeni gosti na zabavama. Oni su vječni prijatelji nesretnika – psi vodiči slijepima, suputnici beskućnicima, skrbnici ljudima u nevolji. Mnogi su ljudi prebrodili epidemiju covida samo zahvaljujući svojim psećim suputnicima. Ali oni također mogu svesti i najuzvišenije pripadnike naše vrste na sentimentalne slabiće: Rousseau je volio svog psa "iznad svakog izražaja i poimanja"; Bismarck je obožavao svog mastifa (koji je napao ruskog diplomata tijekom pregovora o Berlinskom kongresu 1878.); Thomas Mann dopuštao je svom psu da skače po njemu dok je radio za radnim stolom, razmazujući mokru tintu po rukopisu svojim "širokim i dlakavim šapama".

Thomas Laqueur, profesor povijesti, veteran sa Sveučilišta u Kaliforniji, Berkeley, nudi jednako dobar odgovor na vječno pitanje o vezi između čovjeka i psa u svojoj novoj knjizi "Pogled psa: Vizualna povijest" (The Dog’s Gaze: A Visual History). Knjiga je veličanstveno ilustrirana primjerima velikih umjetnika koji promatraju pse, često vlastite, u različitim pozama – psi koji nam se pridružuju u lovu, psi koji vode slijepe ili tješe ugrožene i, iznad svega, psi koji su jednostavno prisutni, sjedeći na obiteljskim portretima, ležeći u radnim sobama učenjaka, prateći klizače na ledu, vječni pomagači ljudske vrste. No ovo je više od luksuzne knjige s fotografijama pasa (ne da bi u tome bilo išta loše): to je meditacija, kroz umjetnost, o našem najbliskijem odnosu s drugom vrstom.

Bit tog odnosa jest u tome da su psi bića najviše usmjerena na čovjeka – oni se oblikuju ne samo prema našim potrebama, već i prema našim hirovima. Povijesno gledano, možda su se uvukli u naše živote pružajući korisne usluge – čuvajući naša naselja od napadača ili nam pomažući u lovu na druge životinje – ali ubrzo su shvatili da je najbolji put do našeg unutarnjeg kruga pružanje društva. Psi su dio društvenog ugovora na način na koji nijedna druga životinja to nikada ne može biti jer instinktivno razumiju našu situaciju kao najantisocijalnijih među socijalnim bićima. Ljudska dilema, koju je Hobbes tako briljantno dijagnosticirao, jest da istovremeno trebamo druge ljude, ali ih se i bojimo kao rivala i potencijalnih neprijatelja. Psi popunjavaju egzistencijalnu prazninu pružajući nam čistu, iskrenu ljubav.

Francuska kritička teorija obično je prepreka razumijevanju svijeta, ali Laqueur, rječit pisac, s dobrim rezultatom koristi koncept "pogleda". Psi stalno zure u nas, posebno u naša lica i oči, kako bi procijenili naše promjene u raspoloženju. Ali oni također gledaju s nama –promatraju ono što mi gledamo kako bi predvidjeli naše osjećaje i postupke. Oni su stoga dio našeg subjektivnog svijeta na način na koji nijedno drugo stvorenje nikada ne može biti, a ponajmanje oni drugi domaći suputnici naše vrste, mačke.

Rijetka kombinacija | Depositphotos

Psi žive istovremeno u dva svijeta – u svijetu prirode i u svijetu kulture. Spisateljica romana Edith Wharton piše o "ljudskosti u njihovim očima", a u isto vrijeme o njihovoj temeljnoj "različitosti od nas". Psi su neobično nesputani u pogledu svojih prirodnih potreba – obavljaju nuždu kad god se ukaže potreba (često dok prelaze prometne ceste) i švrljaju s drugim psima kad god im se prohtije. Neki ekscentrični ljudi zaključili su da je najbolji način za odbacivanje pretjeranosti civilizacije ponašati se što je više moguće poput pasa: Diogen je bio poznat kao "filozof pas" jer je živio na ulici, obavljajući nuždu po volji, a Paul Gauguin volio je njuškati tlo na Tahitiju poput "grubog, čupavog psa".

No jednako su opušteni i u svijetu usmjerenom na čovjeka, prilagođavajući se ritmovima ljudskog života, prateći nas u našim svakodnevnim aktivnostima i često nam se motajući oko nogu, sve dok ih ne svlada želja za drijemanjem. Vlasnici pasa dijele se na one koji dopuštaju svojim psima da spavaju s njima i na one koji tu povlače granicu. Bojim se da sam u onoj slabijoj skupini: moj mješanac Jack Russella, Mabel, leži na krevetu, dok se moj kavalir King Charles španijel, Alfie, zavlači pod pokrivač i spava mi kod nogu, ravnodušan prema nedostatku kisika.

Moja jedina zamjerka ovoj knjizi jest to što Laqueur ne stavlja dovoljno naglaska na stvaranje doma. Psi imaju dar za pretvaranje kuća u domove – dapače, što se mnogih od nas tiče, kuća nije dom dok je ne ukrasi pas. Psi svojom psećom prisutnošću pripitomljuju čak i najstrože ličnosti i ponovno povezuju čak i najrastresenije tehnološke ovisnike s prirodnim svijetom zahvaljujući svojim zahtjevima za redovitim obrocima i šetnjama.

U klasičnoj podjeli Davida Goodharta na "ljude odnekud" (people of somewhere) i "ljude od niotkuda" (people of nowhere), psi su tipični ljudi odnekud. Da im je bilo dopušteno glasati na britanskom referendumu o članstvu u Europskoj uniji 2016. godine, ne sumnjam da bi nadmoćno glasali za Brexit, bez obzira na neugodnosti povezane s napuštanjem EU-ova sustava putovnica za kućne ljubimce. Rudolphina Menzel, vodeća austrijska kinologinja, istaknula je ovu ukorijenjenost pasa na posebno slikovit način. Jedna židovska izreka kaže: "Ako vidiš Židova sa psom, ili Židov nije Židov, ili pas nije pas." Menzel je na to uzvratila: "Naš je narod pronašao put natrag do zemlje i vrijeme je da pronađemo put natrag do psa... Onaj tko nije prevladao strah od psa iz geta, nije obnovljeni Židov."

Broj pasa koji se drže kao kućni ljubimci u stalnom je porastu, dosežući između 470 i 522 milijuna, što je potaknuto ne samo rastom raspoloživog dohotka u zemljama u razvoju, već i sve dubljom civilizacijskom čežnjom. Central Park je prepun pasa, od kojih mnogi nose male pseće čizmice.

Potreba za psima postaje sve hitnija kako se tempo tehnoloških promjena i društvene dezintegracije ubrzava. Kako sve više ljudi živi samo, raste i potreba za psećim društvom; dok nas AI botovi obasipaju lažnom ljubaznošću, potreba za stvarnom privrženošću, čak i ako dolazi u paketu sa psećim zadahom, postaje sve intenzivnija; a kako civilizacija postaje sve umjetnija, ispunjena manipuliranim vijestima, strojno generiranom zabavom i namještenim ništavilom, raste potreba za ponovnim povezivanjem s prirodnim vremenom. Tehnološki trendovi će dolaziti i prolaziti. Ljubav prema psima je vječna.