Kad je 17. veljače 1963. godine od posljedica šećerne bolesti u 65. godini života u Zagrebu preminuo akademik Mijo Mirković, iza sebe je ostavio gotovo nepreglednu bibliografiju tekstova najšire ekonomske tematike. Međutim, za njim, odnosno za njegovim pseudonimom Mate Balota, ostao je i znatno manji, ali nipošto manje značajan književni opus. Dapače, dan-danas je Mirković, odnosno Balota, neizostavna ličnost u povijesti hrvatske ekonomije, odnosno književnosti. Iako nije jedina takva ličnost – dovoljno je sjetiti se Matije Antuna Relkovića i njegova Satira – svakako je jedini primjer autora čija su djela toliko neovisno jedna o drugima dostigla tolike vrhunce.
Mirkovićev bi životni put doista bio dostojan kakvoga pikarsko-viteškog romana. Kao potomak istarske seljačke obitelji, početkom Prvog svjetskog rata završio je pred streljačkim vodom, pa u slovenskim zatvorima, da bi zatim bio izgnan u Češku te mobiliziran u mornaricu. Nakon rata dospio je do studija novinarstva u Zagrebu i Beogradu, međutim, nezadovoljan je otišao na daljnji studij i doktorat ekonomije u Njemačkoj, odakle se vratio u Jugoslaviju, gdje je od Aleksinca do Bakra obavljao razne poslove u struci. U tom je razdoblju u Beogradu upoznao svoju buduću suprugu Stanku, kćer Srpkinje i makedonskog Cincara, s kojom je imao četvero djece. Tamo ga je zatekao i Drugi svjetski rat, odakle je nakon odbijanja potpisivanja Apela srpskom narodu pobjegao živjeti kao ribar na Krku, gdje su ga Talijani uhitili i ponovno poslali na robiju po Kvarneru i Sloveniji pa u Karlovac, odakle je pak pobjegao u ilegalu pa u partizane. Nakon rata sudjelovao je u pregovorima o pripajanju Istre matici te je u Zagrebu postao akademik JAZU-a te profesor na Ekonomskom fakultetu, gdje je dočekao i mirovinu.
Moja mati
Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli,
ona je prasce hranila, drugi su jili pršute.
Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli:
od mrsa, vina i smokav, od sira i skute.
1930.
Mirković je za života objavio gotovo 40 knjiga, od čega čak 14 za svoje profesure na Pravnom fakultetu u Subotici od 1928. do 1939. godine. U tom je razdoblju, 1938. godine, znakovito, objavljena i njegova najznačajnija literarna knjiga – zbirka čakavskih pjesama Dragi kamen. To je ogledan primjer Mirkovićeve polivalentnosti – za svojih boravaka u Srbiji Mirković je sva svoja djela pisao srpskim, dok je za svojeg djelovanja u Hrvatskoj pisao hrvatski, a najznačajnija literarna dostignuća ostvario čakavskim (čak je jednu svoju čakavsku pjesmu objavio u Letopisu Matice srpske). Međutim, doktorirao je na njemačkom, a objavljivao je i na češkom, talijanskom, pa i engleskom, te su mu djela, osim i na spomenute jezike, prevedena još na albanski, esperanto, islandski, japanski, kineski, ruski, španjolski, turski te, zaslugom Edelmana Jurinčiča, i na slovenski.
Mirkoviću je upravo njegov jezik, odnosno njegova lakoća kretanja njime, osigurala tako izraženo mjesto u hrvatskoj, ali i široj, regionalnoj povijesti. Kako navodi ekonomist i veliki poznavatelj Mirkovićeva djela Vladimir Stipetić, "prethodnika u ekonomskim znanostima jedva da je i imao", a mnogi su njegovi udžbenici, bili oni pisani srpskim ili hrvatskim, desetljećima ostali "jedini na svom području". U svojem se znanstvenom i obrazovnom radu najviše koncentrirao na ekonomiku narodne privrede, temeljene na uvjerenju da je "sudbina i afirmacija malog naroda moguća samo tako da 'moramo raditi više nego ostali i biti sretni'", zbog čega je često upadao u nemilost vladajućih, ali istovremeno i nadahnjivao generacije studenata i u velikoj, nezanemarivoj mjeri postavio temelje daljnjeg razvoja jugoslavenske ekonomske misli.
S druge strane, Balotin je čakavski, prema Marinu Franičeviću, priređivaču njegova izbora u čuvenom nakladničkom nizu "Pet stoljeća hrvatske književnosti", bio prožet štokavizmima i stoga "za nečakavca mnogo lakši" od jezika drugih čakavaca onoga vremena, čime je Balota znatno uspješnije od nekih drugih popularizirao čakavski jezični izraz.
Roženice
Vajk su naši dani teški bili,
prazni žepi i žuljavi dlani,
mučan nan je bija kruh naš svakidanji,
ko ga je bilo. Ko ne, smo postili.
1930.
Međutim, dok je spomenuti Relković svojeg Satira prije svega zamislio kao praktični gospodarski priručnik te ostao iznenađen njegovim književnim uspjehom (dovoljno je spomenuti kako je već u 18. stoljeću preveden i na srpski), Balota svoja književna djela nije pisao u vidu svoje ekonomske djelatnosti. Ipak, kako je sintetički razložio ekonomist Pavao Ravlić, čak je i Balotina lirika "pečat vremena i slika cjelokupnog stanja, ekonomskog, socijalnog i političkog", odnosno upravo onoga što je sâm Balota označio zadaćom književnosti. Tako je u svojem radu "Gospodarske studije u književnom djelu Mate Balote" izdvojio 14 pjesama, gotovo svaku antologijsku, izrazito socijalne i ekonomske tematike. U pjesmi Moja mati Balota prikazuje ekonomsku djelatnost žena svojega zavičaja, u Roženicama glad i siromaštvo istarskog sela, u Jugu turistički i ribolovni aspekt Istre itd.
Mirković–Balota bio je doista renesansni čovjek koji je svojim radom i djelom, bez patetike, ali s izraženim, kako ga Franičević naziva, "domotužjem" proživljavao usudu svojeg naroda te doista prosvjetiteljski djelovao prema njegovu ekonomskom, ali i kulturnom napretku, koje je uostalom smatrao nerazdjeljivima, te je čak i njegovo književno djelo, a da ne govorimo o ekonomskome, prema Ravliću "vrijedna i nezaobilazna znanstvena literatura" dostojna svakog ekonomista.
.webp){kind=icon}
