Nakon nezapamćenog zločina koji je iz temelja potresao Hrvatsku malo što će biti isto. Odlični ekonomski rezultati i optimistične prognoze rasplinuli su se u trenu. Ulazak u OECD čini se nebitnim. Svi Rafalei, HIMARS-i i Leopardi nisu mogli osporiti činjenicu da Hrvatska više nije sigurna zemlja.
U zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko u petak se u nekoliko mahnitih minuta raspršila iluzija o tome da možemo ostati uljuljkani u konformizam i ignorirati rak od kojeg već predugo boluje naše društvo. Jer ako naša djeca nisu sigurna, i to na mjestu gdje bi trebali naučiti kako postati bolji ljudi od nas, malošto ima smisla.
Reakcija roditelja čija djeca pohađaju školu i dijela građana na tragediju u Zagrebu, a koji su zazivali detektore metala i zaštitare na ulazu u školu razumljiva je. No pravo je pitanje bi li oni zapravo bili samo simptomatska terapija za puno ozbiljniju bolest? Osim toga, želimo li zapravo da našoj djeci bude normalno odrastati uz detektore metala i naoružane čuvare? Ili je došlo vrijeme da se kao društvo duboko zagledamo u sebe i pokušamo pronaći istinske uzroke ove tragedije.
Raspadanje društvenog tkiva
Činjenica je da se društveno tkivo postojano raspada i to mnogo brže nego što odumiremo kao narod. Svakako je teško oduprijeti se duhu vremena i tehnološkom napretku koji je, uz nebrojene koristi, donio virtualizaciju stvarnosti, otuđenost i imperativ individualizma. Živimo u potrošačkoj ekonomiji čije su mantre kupovati, imati i pokazivati to što imaš - jer je to mjera uspjeha. Živimo u vremenu u kojem svi imaju stav o svemu i društveni imperativ je podijeliti ga, mahom sakriven iza pseudonima, putem društvenih mreža i sve brojnijih komunikacijskih platformi. Nažalost, u takvoj utakmici često gube oni koji su uložili svoje obrazovanje i radno iskustvo u ono što znaju.
Takvo ozračje je fantastična Petrijeva posuda za inkubaciju osrednjosti, površnosti i lišenosti svake zdrave ambicije.
Daleko od toga da se svi snalaze u ovom duhu vremena. Naprotiv, psihijatri i psiholozi već godinama upozoravaju na to da su mentalni poremećaji jedan od ključnih javnozdravstvenih problema u Hrvatskoj. Prema publikaciji koju je u svibnju ove godine objavio HZJZ ukupno je registrirano više od 824.486 osoba s dijagnozama iz skupine mentalnih poremećaja. Prošle godine od ukupno izdanih 57,097.415 recepata u obiteljskoj medicini najveći udio imali su anksiolitici, za koje je napisano 4,457.357 recepata, što je udio od 7,8 posto, a tu je i dodatnih 1,5 milijun recepata izdanih za antidepresive.
Da je to stanje daleko od normalnog još je lani ukazivalo izvješće HALMED-a prema kojemu je potrošnja anksiolitika u Hrvatskoj otprilike dvostruko veća nego u razvijenim europskim državama. Jedan detalj iz zagrebačkog slučaja ukazuje na to da bi broj izdanih recepata za ovu vrstu lijekova mogao rasti. Naime, osjećaju sigurnosti nikako ne pridonose informacije o tome da je počinitelj zločina bio u redovnoj psihijatrijskoj obradi. Inspekcija u nadležnoj psihijatrijskoj ustanovi pokazat će je li i koliko u toj obradi bilo propusta.
Parije i autisti
Jedan od ključnih kriterija za mjerenje humanosti društva svakako je i to kako se brine o svojim starijim sugrađanima. Službene statistike tu pokazuju prilično sumornu sliku. Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj lani je iznosila 19,3 posto. Najviša stopa rizika od siromaštva, čak 34,8 posto, je za osobe starije od 65 godina, a najugroženiji su samci stariji od 65 godina, kojima se rizik od siromaštva penje na visokih 59,9 posto. Vrlo je zabrinjavajuće što samohrani roditelji imaju stopu rizika od siromaštva od 24,4 posto, dok u kućanstvima s dvije odrasle osobe s troje ili više djece, stopa rizika od siromaštva iznosi 20,5 posto.
Oni koji pak koji utonu ispod te granice često završe na margini društva koje se s nevoljama svojih sugrađana lakše nosi tako da ih tretira kao parije. Dugotrajno nerješavanje tih problema pridonosi sve većoj otupjelosti na nedaće susjeda i sugrađana i zapravo atomizira društveno tkivo.
Zabrinjavajuće je što taj problem nije novijeg vijeka, a frapantno je kako ga "politička elita" zaobilazi ili je nesposobna ponuditi konkretna, sveobuhvatna rješenja. Međutim, nakon tragedije u petak u Zagrebu očito je da se ta pitanja više neće moći gurati pod tepih. Jer društvo koje nije u stanju voditi brigu o svojoj djeci i starijima baš i nema neku svijetlu budućnost. Unatoč dobrim makroekonomskim podacima i ulasku u OECD.
.webp){kind=icon}
