.webp){kind=icon}
Mario Draghi, bivši premijer Italije, najpoznatiji je po svom obećanju prije 12 godina kao predsjednik Europske središnje banke da će "učiniti sve što je potrebno" da spasi euro. Imao je znatnu slobodu djelovanja i njegove su riječi djelovale. Kriza državnog duga eurozone brzo se smanjila. Trošak su, vjerojatno, bile godine usporenog rasta dok je ECB osiguravao likvidnost kako bi olakšao kontinentu da preživi oštre mjere štednje.
Ovog tjedna, kada će ECB gotovo sigurno smanjiti stope, Draghi se vraća na naslovnice s radikalnim izvješćem za Europsku komisiju koje poziva na žestoko protresanje institucija eurozone kako bi se EU-u omogućilo da nadoknadi izgubljeno. Ovaj put, međutim, niti on niti bilo tko drugi nema izravnu kontrolu nad polugama potrebnim da se to dogodi.
Izvješće vrijedi pročitati. Ako jedan grafikon sažima problem Europe, to je ovaj. Prikazuje produktivnost rada u EU-u kao udio produktivnosti rada u SAD-u, od 1890. godine.
Čitaj više
Slaba potrošnja građana dovodi u pitanje gospodarski oporavak eurozone
Potrošači u eurozoni nisu voljni odriješiti kesu, pa je upitno hoće li doći do gospodarskog oporavka koji je trebao biti predvođen upravo njihovom potrošnjom.
09.09.2024
Draghi upozorava da EU gubi korak u utrci s Kinom i SAD-om
Bivši čelnik ECB-a poručuje kako EU mora bolje iskoristiti svoj zajednički kapacitet zaduživanja.
09.09.2024
Idući tjedan u fokusu potezi ECB-a, stiže i brdo ekonomskih statistika
U četvrtak Europska središnja banka (ECB) odlučuje o kamatnim stopama.
06.09.2024
ECB će rezati kamate dok ne padnu na tri posto, tada će početi problemi
Dužnosnici ECB-a uglavnom se slažu da postoji prostor za daljnje smanjenje stopa.
04.09.2024
Dva svjetska rata daleko su više oštetila Europu nego Ameriku. Poboljšanje nakon 1945., djelomično potaknuto Marshallovim planom, zaslužuje se nazvati gospodarskim čudom. U ovom stoljeću Europa je pretrpjela svoj najgori relativni pad izvan rata. Počinje otprilike u vrijeme kada je euro usvojen kao zajednička valuta 1999. godine. Dio te razlike je zato što su europske zemlje odlučile imati više vremena za odmor i svaki zaposlenik radi manje sati. No uglavnom je to zato što su manje produktivni dok rade.
U posljednjih nekoliko godina, sukob u Ukrajini je troškove energije učinio još jednim nedostatkom u konkurenciji u usporedbi s SAD-om i Kinom.
Za rješavanje takvih problema potrebno je mnogo više od nekoliko smanjenja stopa. Draghi tvrdi da EU nema fokus, da rasipa svoje zajedničke resurse kao što je ogromna potencijalna zajednička potrošačka moć i da ne koordinira gdje je to važno. Nakon što je svoje monetarne sustave sastavio prije četvrt stoljeća, još uvijek nema koherentnog fiskalnog sustava. To znači da nema šanse za povezivanje industrijske i trgovinske politike na način na koji to čine SAD i Kina. Mogu brzo reagirati na razvoj događaja; "sporo i razdvojeno kreiranje politike" EU-a to čini nemogućim:
Europska pravila donošenja odluka nisu se bitno razvila kako se EU širio i kako je globalno okruženje s kojim se suočavamo postalo neprijateljskije i složenije. Odluke se obično donose pojedinačno s više igrača koji imaju pravo veta. Ishod je zakonodavni proces s prosječnim vremenom od 19 mjeseci za donošenje novih zakona, od prijedloga Komisije do potpisivanja usvojenog akta i prije nego što se novi zakoni uopće provedu u svim državama članicama.
Očita briga, s obzirom na mogućnost druge administracije Donalda Trumpa, poboljšati je obrambenu koordinaciju s angažmanom SAD-a ili bez njega. Draghi ističe:
Europska zajednička nabava iznosila je manje od petine potrošnje na obrambenu opremu u 2022. godini. Također ne favoriziramo konkurentne europske obrambene tvrtke. Između sredine 2022. i sredine 2023. godine, 78 posto ukupne potrošnje na nabavu otišlo je dobavljačima izvan EU-a, od čega je 63 posto otišlo u SAD.
Čini se da je kontinent spreman nešto učiniti. Redovita Sentixova anketa o raspoloženju europskih ulagača ovog mjeseca otkriva da su institucije sve negativnije. Njihovo stajalište o trenutačnoj klimi bilo je negativno još dulje nego tijekom krize državnog duga, u kojoj je EU spašavao Grčku i druge periferne zemlje kako bi spriječio neispunjenje obveza.
ECB je također zatvoren u snižavanju stopa, iako tržište očekuje puno dublja rezanja od Feda koja bi mogla još više narušiti europsku konkurentnost.
Sam europski korporativni sektor ne poriče problem. Kao što pokazuje Capital Economics, tvrtke izvješćuju da se njihova konkurentnost pogoršava.
No trajni učinci krize državnog duga promijenili su unutarnju dinamiku zone. Periferne nacije koje su prošle kroz godine štednje sada postaju jače, dok temeljna gospodarstva Francuske i Njemačke izgledaju slabije. Tražiti od perifernih nacija da pretrpe više boli prvenstveno kako bi pomogle jezgri ovoga puta bit će teško prodati. Najnovija istraživanja upravitelja opskrbe za proizvodnju jasno pokazuju trendove.
Ostvarivanje takvih stvari povijesno se pokazalo teškim. Još jedan budući talijanski premijer 2010., Mario Monti, ustvrdio je da "puni potencijal jedinstvenog tržišta još nije iskorišten". Još uvijek nije i više ne uključuje UK. U ECB-u, Draghi je kontrolirao valutu i mogao je djelovati. Diljem šireg EU-a bilo bi daleko više institucionalne rigidnosti.
Jack Allen-Reynolds iz Capital Economicsa dodaje da nepotpuno jedinstveno tržište nije jedina stvar koja koči produktivnost, jer zemlje EU-a također imaju relativno kruta tržišta rada i visoke razine regulacije. Nadalje, Draghi tvrdi da udio bruto domaćeg proizvoda EU-a koji odlazi na investicije mora porasti na 27 s 22 posto, što će biti teško s obzirom na samonametnuta fiskalna ograničenja eurozone.
Može li se to još dogoditi? David Roche iz Quantum Strategyja tvrdi da će nacionalizam to osujetiti:
Ti koraci se neće dogoditi jer je Europa paralizirana populizmom i nesposobnošću na nacionalnoj razini. Francuska i Njemačka su najbolji primjeri. Populizam se boji bilo kakvog povećanja moći EU-a kao prijetnje njezinoj nacionalnoj potpori. Radikalne mjere neće proći kroz Vijeće ministara EU-a. Dakle, ta vrijedna studija bit će puno blagoslovljena i o njoj će se raspravljati i neće uspjeti pokrenuti tržišta ili pomaknuti EU s njegove silazne putanje.
Davide Oneglia iz TSLombarda je optimističniji, sugerirajući da ovaj put može biti "drugačije". Draghijevi prijedlozi, kaže, "postavljaju put najmanjeg otpora za političare EU-a u svim strankama i državama članicama". Opisujući centralizirani fiskalni aktivizam EU-a kao "neizbježnu završnicu", tvrdi da teške političke situacije u Francuskoj i Njemačkoj pogoršavaju njihova fiskalna ograničenja i mogu učiniti njihove čelnike otvorenijima za povećanje središnjeg fiskalnog kapaciteta EU-a. Svaka nova doza fiskalnog kisika, kako je rekao, mogla bi ih sačuvati na vlasti. Trumpova pobjeda mogla bi biti katalizator za akciju.
Ako u tome ima nečeg dobrog, s investicijskog stajališta, barem je nekonkurentnost Europe u cijeni. Ovako je prošao MSCI-jev indeks dionica u eurozoni u usporedbi s američkim od početka uvođenja eura.
Prije 12 godina, Draghi je upotrijebio moć riječi da spasi euro, vrlo nevoljko. Suzdržavao se od tiskanja novca u nadi da će to natjerati političare da iznude potrebne nove, koherentne institucije. "Učiniti što god treba" došlo je tek kad je postalo očito da političari neće djelovati. Draghi ih nije mogao natjerati na akciju. Ako ovaj put uspije, europska bi se imovina mogla oporaviti. No izgledi su, nažalost, da neće.
