.webp){kind=icon}
Kad bi čelnici Europske unije (EU) slušali samo svoje srce, oni bi Ukrajinu na idućem samitu ovoga mjeseca prigrlili.
Kao što je objasnio francuski predsjednik Emmanuel Macron, svojom borbom i hrabrošću EU već osjeća kako Ukrajina pripada europskoj obitelji.
No, Europljani osim srca imaju i glavu, a glave mnogih europskih lidera i tehnokrata, uključujući Macronovu, više dvoje no što odobravaju.
Davanje članstva Ukrajini u ovome trenutku stvorilo bi toliko problema za EU, koji ionako nikada nije bio primjer učinkovitog upravljanja, pa bi lako moglo doći do rasula ili čak raspada.
Jednako upozorenje vrijedi za Moldaviju, Gruziju, pa čak i za Albaniju, Sjevernu Makedoniju i ostale balkanske zemlje koje se nalaze u redu za pridruživanje EU-u.
Loša ideja
Požurivanje njihova članstva bilo bi loša ideja ne samo zato što te zemlje, njihova gospodarstva, sudstvo i druge institucije, nisu spremne, već i zato što EU nikada nije razriješio vlastiti unutarnju dvojbu o tome treba li uniju širiti ili produbljivati, odnosno težiti čvršćoj povezanosti članica.
Svakim od sedam krugova proširenja, EU je kao zajednica postao teže upravljiv. Rastući broj institucija, europskih povjerenika i jezika najmanji je problem. Stvarni je problem što EU, kako je rastao, svoje ugovore nije dovoljno dobro prilagodio kako bi ostao koherentan i efikasno se suočio sa stvarnim životnim problemima.
Jedna zemlja tako može blokirati djelovanje čak i kad je nešto hitno posrijedi, poput nedavnog primjera Mađarske oko embarga na rusku naftu.
Takav strukturalni problem gotovo osuđuje EU na neuspjeh kad god se pojavi neki veliki problem. Zbog nepostojanja zajedničke fiskalne politike jedva je spašeno postojanje eura u vrijeme financijske krize, a i daljnje prijetnje euru nisu sasvim otklonjene. Veliki problem bila je i migrantska kriza 2015. godine. Zajednička vanjska i obrambena politika više zvuče kao dobra šala.
Premda su svi ti problemi uvezeni, iz SAD-a, Sirije ili Rusije, potresi su unutarnji. S druge je pak strane Bruxelles već godinama iziritiran autokratskim i populističkim ponašanjem vlada u Varšavi i Budimpešti, ali ne postoji mehanizam kojim bi se neposlušne članice izbacilo ili ih se ozbiljnije kaznilo.
Te institucionalne manjkavosti vidljive su i kad je riječ o procesu proširenja.
Proces pristupanja traje godinama i u tom razdoblju buduće članice trebaju usvojiti europske zakone i norme ili ukloniti korupciju. No nakon što postanu članice više ih ništa ne spriječava vratiti se na staro.
Da stvar bude još gora, EU ne može ni popraviti način na koji funkcionira jer se članice teško mogu dogovoriti o tome što EU treba biti – Sjedinjene Europske Države, labava gospodarska zajednica ili nešto između toga.
Više brzina
Jedno od rješenja možda bi mogla biti Europa s više brzina. Zemlje koje žele dublju integraciju trebale bi moći to ostvariti. Druge bi trebale moći ostati izvan nekih politika i možda se kasnije integrirati.
Uostalom, to u nekim slučajevima i funkcionira, kao što je Sch" pristup, pa bi neke članice potpuno mogle sudjelovati na energetskom ili financijskom tržištu, no ne u vanjskoj politici ili poljoprivredi. S tim bi, naravno, išla i prava i povlastice u određenim područjima.
Strah među pojedinim članicama od pretvaranja EU-a u zajednicu povlaštenih i zemalja drugog razreda nije potreban. EU ništa manje ne prihvaća Švicarsku ili Norvešku zato što nisu članice, ali su dio Schengena ili gospodarske unije. Mađarska bi se pak možda bolje osjećala u malo labavijem odnosu s Bruxellesom. Možda ni Ujedinjeno Kraljevstvo u slučaju takvih mogućnosti ne bi ostalo potpuno izvan Unije.
Takva Europa kao promjenjiv, ali skladan savez trebala bi biti budućnost. Najbolji način za ostvarenje takve vizije ne bi bilo prerano primanje Ukrajine u EU, već stvaranje fleksibilnijeg i jačeg okvira funkcioniranja i upravljanja.
