Tržište nafte - Saudijski povratak u budućnost

Današnje tržište nafte uvelike podsjeća na ono iz 1980-ih, a to je jako dobra vijest ako se nadate da će u 2020-ima doći do pada emisija ugljika koji nam je potreban da bismo spriječili katastrofalno globalno zatopljenje.

Odluka Saudijske Arabije da smanji proizvodnju sirove nafte za milijun barela odražava obrazac koji nismo vidjeli odavno, otprije rođenja današnjeg vladara zemlje, princa Mohammeda bin Salmana. "Učinit ćemo sve što je potrebno da dovedemo stabilnost na tržište", rekao je njegov polubrat, ministar energetike zemlje, princ Abdulaziz bin Salman, nakon vikend sastanka Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), na kojem su također produljeni rezovi u proizvodnji drugih zemalja do 2024.

To pozivanje na stabilnost priziva u sjećanje retoriku koju je uveo najslavniji prethodnik princa Abdulaziza, šeik Ahmed Zaki Yamani. Tijekom svoje 24-godišnje karijere ministra zaduženog za naftu (do 1986. godine), Yamani je promicao stabilnost cijena kao ključni cilj globalne energetske politike - pri čemu je njegova zemlja koristila svoje goleme rezerve sirove nafte kako bi zajamčila taj cilj.

Rijetko kad je taj zadatak bio teži nego nakon drugog naftnog šoka ranih 1980-ih. S jedne strane, europske zemlje zahvaćene embargom na sirovu naftu iz 1973. doživljavale su porast proizvodnje, jer su ulaganja u domaća polja kao što je Sjeverno more počela donositi rezultate. Samo je Velika Britanija povećala proizvodnju za više od milijun barela dnevno između 1979. i 1985. godine.

Bloomberg

Ista se stvar događala u Sovjetskom Savezu, gdje su rast stanovništva i stagnacija poljoprivredne produktivnosti uvjetovali prodaju sve veće količine sirove nafte kako bi Moskva platila uvoz žitarica za prehranu svojih gradova.

Potražnja se također oslabila. Embargo iz 1973. natjerao je države da traže alternative nafti. Lož ulje, pomoću kojeg se ranih 1970-ih proizvodilo oko četvrtinu svjetske električne energije, brzo je palo na razine ispod 5 posto s kojih se nikada nije oporavilo. Potrošnja nafte u Europi i Sovjetskom Savezu, koja je činila četiri od 10 dodatnih barela potrošenih između 1965. i 1980., usporavala je do mrtve točke. Potražnja iz te dvije regije nikad se više nije približila brojci od 25 milijuna barela, koliko je potrošeno 1979. godine.

Istovremeno je tadašnji predsjednik Saveznih rezervi (Fed) Paul Volcker nemilosrdno podizao kamatne stope u nastojanju da suzbije inflaciju potaknutu naftnom krizom iz prethodnog desetljeća, što je dodatno smanjilo potražnju za naftom.

OPEC je imao problema i kod kuće. Iransko-irački rat ugušio je opskrbu dvaju najvećih proizvođača. U potrazi za stabilnošću, jedina opcija Saudijske Arabije bila je rezati i rezati, očajnički pokušavajući ograničiti vlastitu ponudu kako bi tržište održalo u ravnoteži. To je samo po sebi nametnulo ozbiljne troškove: do 1985., kraljevina je gotovo izgubila ulogu najvećeg izvoznika sirove nafte u SSSR. Rijal je pretrpio niz devalvacija, sve dok konačno nije vezan za dolar 1986.

Jedina svijetla točka u cijelom tom kaosu bio je učinak na klimu. Rijetki su obraćali pozornost na ugljični dioksid u ranim 1980-ima, ali sva ta previranja s fosilnim gorivima imala su izrazito pozitivan učinak. Emisije su pale za oko 3,7 posto između 1979. i 1982., što je gotovo jednako dramatičan pad kao za vrijeme pandemije 2020., kada je dosegao 4,9 posto. Da se taj trend održao tijekom četiri desetljeća, od 1982., naš trenutni ugljični otisak bio bi oko četvrtine njegove sadašnje veličine.

Bloomberg

Sličnosti sa sadašnjošću su nevjerojatne. Opet imamo vladu u Moskvi koja neumoljivo izvozi sirovu naftu kako bi obnovila svoje klimave devizne rezerve. Fed opet koči globalnu ekonomiju. Opet nestaje najveći izvor potražnje za naftom tijekom prethodnih desetljeća, samo je to ovaj put Kina, a ne zapadna i istočna Europa.

U međuvremenu, tehnološka supstitucija je u punom zamahu. Baš kao što su se uvoznici nafte 1970-ih i 1980-ih utrkivali u izgradnji nuklearnih elektrana i elektrana na ugljen, zatvarajući generatore na lož ulje, tako sada traže vozila s nižim emisijama. Svaki peti automobil prodan u svijetu ove godine bit će na struju. U Kini i Europskoj uniji (EU) električna vozila će imati tržišne udjele od oko trećine, odnosno četvrtine.

Pokušaji Saudijske Arabije da upravlja ovim proturječjima rijetko kad dobro završe. Rijadu sada treba za 14 posto viša cijena sirove nafte kako bi kompenzirao pad prihoda od 1,5 milijuna barela, za koliko su srezali proizvodnju od travnja. No, cijene su, čak i nakon šoka zbog najave novih rezova prošlog vikenda, realno niže za oko 3,4 posto.

U 1980-ima, pokušaji Saudijaca da sami upravljaju kompletnim globalnim tržištem nafte završili su šokantnim preokretom. U rujnu 1985., kada je princ Mohammed bin Salman imao tek nekoliko tjedana, a Povratak u budućnost bio na vrhu američkih kino blagajni, Yamani je napustio svoju politiku suzdržanosti, cijene su padale, a proizvodnja se gotovo utrostručila do ranih 1990-ih. Kad je Rijad odlučio pumpati naftu bez ograničenja, pokazalo se da svijet zaista ima neutaživ apetit za sirovom naftom.

Ako trenutne restrikcije Saudijske Arabije završe još jednim preokretom – što smo vidjeli u kratkom porastu proizvodnje početkom 2020. – ubrzana globalna energetska tranzicija postavit će pred naftno kraljevstvo alarmantno pitanje. Što ako, kada Saudijci opet otvore pipu, svijet više neće željeti ono što prodaju?